Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-83/18 (S. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Krivični postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-83/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 83/18, rješavajući apelaciju Stojana Kondića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Kondića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 K 020212 17 Kž od 12. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 K 020212 16 K od 27. januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stojan Kondić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 K 020212 17 Kž od 12. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 K 020212 16 K od 27. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjaluci - PK Prijedor (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su 28. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Tužilaštvo 4. novembra 2019. godine.
4. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je odlučio da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja okolnosti iz člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 K 020212 16 K od 27. januara 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama detaljno navedenim u izreci presude pod tačkom 1. učinio krivično djelo iznuda iz člana 242. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a pod tač. 2. i 3. krivično djelo iznuda u pokušaju iz člana 242. stav 1. KZRS u vezi sa članom 20. istog zakona. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 16 mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Ujedno ga je sud obavezao da oštećenom R.P. nadoknadi štetu po osnovu imovinskopravnog zahtjeva, dok je oštećeni G.J. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
7. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu pod brojem T13 1 KT 0006600 15 od 13. septembra 2016. godine protiv apelanta zbog sumnje da je učinio produženo krivično djelo iznuda iz člana 242. stav 1. u vezi sa članom 42 a KZRS, koju je Osnovni sud potvrdio 15. septembra 2016. godine. Osnovni sud je dalje naveo da je nakon dovršenog dokaznog postupka, a prije iznošenja završne riječi, tužilac izmijenio činjenični opis optužnice na način da je apelantu stavio na teret izvršenje krivičnog djela iznuda, te izvršenje dva krivična djela iznuda u pokušaju. Nadalje, Osnovni sud je u obrazloženju presude ukazao na sve provedene dokaze optužbe i odbrane, nakon čega je detaljno iznio sadržaj iskaza apelanta koji je saslušan u svojstvu svjedoka, iskaze oštećenih R.P., G.J., J.R., svjedoka A.P. (sin oštećenog R.P., koji je potvrdio navode oštećenog R.P.), svjedoka B.J. (supruga oštećenog G.J., koja je potvrdila navode oštećenog G.J.), te svjedoka M.M., Ž.B., Ž.K. (policijski službenici koji su radili na otkrivanju izvršioca prijavljenog krivičnog djela i koji su nakon provedene zasjede uhapsili apelanta). Osim toga, prvostepeni sud je detaljno iznio sadržaj i zaključke grafološkog vještačenja prijetećih pisama, te listing prijetećih telefonskih poziva. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da se na nedvosmislen, pouzdan i siguran način može zaključiti da je upravo apelant učinio predmetna krivična djela iznuda i iznuda u pokušaju, budući da takav zaključak proizlazi iz izvedenih dokaza koje je sud doveo u međusobnu vezu. Osnovni sud je naveo da dokazi kojima je poklonio vjeru i dao im punu dokaznu snagu na uvjerljiv i logičan način upućuju upravo na takav zaključak, a to su iskazi oštećenih i svjedoka optužbe, te nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, kao i listing telefonskih poziva. Osnovni sud je naveo da navedene činjenice ukazuju na zaključak da je apelant radnje izvršenja navedenih krivičnih djela učinio upravo na način, u vrijeme i pod okolnostima bliže opisanim u izreci presude. Osnovni sud je dalje naveo, u vezi sa tvrdnjama odbrane, da je policija provodila posebne istražne radnje prilikom hapšenja apelanta, da iz iskaza svjedoka Ž.K., Ž.B. i M.M. (policijski službenici) proizlazi da su oni učestvovali u službenoj policijsko-taktičko-operativnoj radnji zasjede na otkrivanju izvršioca krivičnog djela koje su prijavili oštećeni. Naime, svjedoci su saglasno u pogledu bitnih činjenica izjavili da su predmetnog dana po osnovu plana zasjede koji je donijela PS Novi Grad otišli u naselje koje se nalazi u neposrednoj blizini novog gradskog groblja, te su M.M. i Ž.K. bili blizu grobnog mjesta na kome je oštećeni R.P. ranije dogovorio sa ucjenjivačem da će ostaviti kovertu sa novcem, a Ž.B. je pratio dolazak apelanta na dogovoreno mjesto na način da je javio kolegama kada je ugledao da se ka dogovorenom mjestu kreće apelant u svom vozilu. Svjedoci su dalje izjavili da je apelant pristupio dogovorenom grobnom mjestu, te da je iz unutrašnjosti kućice za svijeće uzeo neki paket koji je pregledao stalno se obazirući oko sebe, nakon čega se uputio ka unutrašnjosti groblja. Svjedoci su izjavili da su tada pristupili apelantu i lišili ga slobode. S obzirom na navedene činjenice Osnovni sud je naveo da nalazi da je nesporno da je policija postupala u okviru zakona na otkrivanju učinioca prijavljenog krivičnog djela pri čemu nije provodila posebne istražne radnje.
8. Presudom Okružnog suda broj 76 0 K 020212 17 Kž od 12. oktobra 2017. godine odbijene su žalbe apelanta i Tužilaštva i potvrđena je prvostepena presuda.
9. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi odbrane da je tužilac prekoračio optužbu izmjenama koje je učinio na glavnom pretresu. Naime, Okružni sud je naveo da, prema odredbama člana 290. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), tužilac može, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu u kom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. Okružni sud je dalje naveo da tužilac, takođe, može izmijeniti optužnicu bez obzira na to što za takvu procesnu radnju nema uporišta u izvedenim dokazima na glavnom pretresu, jer je dovoljna njegova nova subjektivna ocjena dokaza. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja odbrane da tužilac ne može izmijeniti optužnicu ako se nije izmijenilo činjenično stanje izneseno u potvrđenoj optužnici. Naprotiv, Okružni sud je naveo da je tužilac slobodan u dispoziciji sa optužnim aktom i da mu nije potrebna ničija sugestija za izmjenu optužnice, niti dozvola za takvu procesnu radnju. Okružni sud je naveo da je tužilac izmijenio činjenični opis optužnice prilagodivši ga utvrđenom činjeničnom stanju, ostajući u okviru obilježja krivičnog djela, tako da je izmijenjeni opis djela ostao u granicama suštine djela opisanog u optužnici, zbog čega nema osnova za tvrdnju da je na taj način optužba prekoračena.
10. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pažljivom analizom izvedenih dokaza, a naročito iskaza saslušanih oštećenih, te svjedoka i ovlaštenih službenih lica koja su radila na predmetu (Ž.K., Ž.B. i M.M.) došao do zaključka da je apelant ozbiljnom prijetnjom upućenom oštećenima pokušao prinuditi oštećene da nešto učine na štetu svoje imovine, a sve s namjerom da pribavi protupravnu imovinsku korist. Okružni sud je naveo da je takav zaključak prvostepenog suda potkrijepljen i materijalnim dokazima detaljno navedenim u prvostepenoj presudi. Okružni sud je naveo da je oštećeni R.P. saslušan u toku istrage pred policijom, a potom i na glavnom pretresu, gdje je detaljno objasnio tok događaja koji je doveo do hapšenja i optuženja apelanta za predmetno krivično djelo. Okružni sud je ukazao da je navode oštećenog R.P. potvrdio njegov sin A.P., koji je iznio činjenice koje su mu poznate iz kazivanja njegovog oca, kao i činjenice koje su mu neposredno poznate u vezi sa tim događajem. Okružni sud je naveo da su njihovi iskazi u svemu saglasni, a da je u dijelu u kojem su se razlikovali od iskaza datih u istrazi tužilac na glavnom pretresu razjasnio te nesaglasnosti. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da nije bilo razloga da prvostepeni sud ne pokloni vjeru iskazu oštećenog i saslušanih svjedoka i zasnuje odluku na njihovim iskazima, pogotovo imajući u vidu da je njihov iskaz potvrđen nalazom i mišljenjem vještaka grafologa Lj.G., kojem je sud poklonio vjeru, a vještačenjem je utvrđeno da je sadržaj prijetećih pisama upućenih oštećenim napisan apelantovim rukopisom. Takođe, Okružni sud je naveo da iskaze potvrđuje i pribavljeni listing telefonskih poziva iz koga je utvrđeno da su svi pozivi oštećenim upućivani sa telefonskog aparata koji je u apelantovom vlasništvu. Okružni sud je naveo da oštećeni R.P. nije imao ni razloga ni motiva da lažno tereti apelanta, jer sa njime nije bio u sukobu odranije, lično ga je poznavao i nije imao nikakve sumnje da bi on mogao počiniti krivično djelo na njegovu štetu. Okružni sud je naveo da stoga prvostepeni sud nije imao razloga da ne pokloni vjeru iskazu tog oštećenog ni u pogledu visine imovinskopravnog zahtjeva, jer je svjedok na jasan i nedvosmislen način opisao cijeli slijed događaja koji je povezan međusobnim radnjama koje je preduzimao apelant iznuđujući novac od oštećenog a radi pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe.
11. Okružni sud je dalje naveo da su apelantove radnje za koje je osuđen zbog krivičnog djela iznuda u pokušaju detaljno iznijeli oštećeni G.J. i J.R. i svjedok B.J. u svojim iskazima na glavnom pretresu, a i u istrazi, svjedočeći na koji način, u koje vrijeme i pod kojim okolnostima su dobili pisma prijetećeg sadržaja i o tome su na glavnom pretresu iznijeli veoma uvjerljive, logične i detaljne navode, a o predmetnim događajima su blagovremeno obavještavali i policiju. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da oštećeni G.J. i svjedok B.J. o predmetnom događaju govore istinu, jer njihovi iskazi ničim nisu dovedeni u sumnju, a potvrđeni su i ostalim dokazima, pogotovo grafološkim vještačenjem, kao i podacima iz dostavljenog listinga telefonskih poziva. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na jasan i nedvosmislen način utvrdio sve bitne okolnosti kako za postojanje krivičnog djela, tako i za odgovornost apelanta za učinjeno krivično djelo, dao je jasne razloge za to, kao i obrazloženja zbog kojih razloga je pojedine dokaze odbio kao neutemeljene i zbog čega njima nije dao dokaznu snagu. Okružni sud je naveo da sve razloge date u prvostepenoj presudi u pogledu razrješenja spornih pitanja prihvata i taj sud, te nalazi da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela iznuda. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja odbrane da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama suprotno odredbama člana 234. i člana
239. ZKP, odnosno da je preduzeta radnja “ tajnog praćenja“ apelanta bez naredbe sudije za prethodni postupak. Naime, Okružni sud je naveo da je na nesporan način utvrđeno da ta radnja nije provođena prema apelantu tokom istrage. Okružni sud je naveo da je policijski službenik Ž.B. svjedočio o preduzetim službenim radnjama, te je naveo da je u okviru operativnog plana za otkrivanje izvršioca predmetnog krivičnog djela provedena akcija zasjede, a koje radnje su i zakonite i dozvoljene, u skladu sa pravilima službe koju policijski službenici obavljaju. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je sud dozvolio izmjenu optužnice iako nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za izmjenu, odnosno da je novi postupajući tužilac na osnovu nepromijenjenog činjeničnog stanja izmijenio optužnicu tako što mu je, umjesto jednog produženog krivičnog djela iznude, na teret stavio jedno dovršeno krivično djelo iznude i dva krivična djela iznude u pokušaju. Takođe, navodi da je sud odluku zasnovao na dokazima koji su nezakonito pribavljeni, odnosno da su policijski organi prema apelantu preduzeli posebnu istražnu radnju „tajno praćenje“ bez naredbe sudije. Osim toga, apelant smatra da sud nije savjesno ocijenio dokaze, pojedinačno i u vezi jednih sa drugim, a posebno ističe da sud nije ocijenio razlike u iskazima oštećenog R.P. i ostalih svjedoka. b)Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da je tužilac izmijenio optužnicu u skladu sa zakonskim odredbama, na način da ju je prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju, ali u okviru suštine predmetnog krivičnog djela. Okružni sud je dalje naveo da je u postupku utvrđeno da prema apelantu nisu provođene posebne istražne radnje, nego da su ovlaštena službena lica, u skladu sa pravilima struke, u okviru službenih radnji provela akciju zasjede radi otkrivanja učinioca krivičnog djela. Okružni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje o navodno učinjenim povredama prava na pravično suđenje, te je istakao da su i prvostepena i drugostepena odluka jasne, razumljive, zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i donesene bez povreda materijalnog i procesnog zakona.
14. Osnovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu povrijeđena prava, budući da sud nije učinio niti jednu od navedenih povreda, te da je odluku zasnovao na činjeničnom stanju pravilno utvrđenom u postupku provedenom u skladu sa zakonom. Osnovni sud je posebno istakao da je optužnica izmijenjena u skladu sa zakonom, te da presuda nije zasnovana na nezakonitim dokazima, ukazujući da je za ove navode dato jasno obrazloženje u prvostepenoj odluci.
15. Tužilaštvo je navelo da je podnesena apelacija neosnovana, te da apelant ističe iste razloge koje je već ranije isticao u žalbi na prvostepenu odluku, a koje je drugostepeni sud ocijenio kao neosnovane i dao detaljne razloge o tome u drugostepenoj presudi. Tužilaštvo je posebno istaklo da je apelant imao branioca koji se brinuo o zaštiti njegovih prava za vrijeme trajanja postupka. V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Iznuda Član 242.
(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, ili ko na takav način utjeruje dug, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Pokušaj Član 20.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, javnog tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.
(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
(…)
g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, (…) Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a) protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.
Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog javnog tužioca (...)
Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odgađanja, može se početi sa izvršavanjem istražne radnje iz člana 234. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. Pisani nalog sudije za prethodni postupak mora biti pribavljen u roku od 24 časa od izdavanja usmene naredbe.
(…) Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. (…) Postupanje bez sudskog naloga ili izvan njenog okvira Član 239.
Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.
Izmjena optužnice Član 290.
Ako javni tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu.
Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda u Prijedoru protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a)da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b)da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane […]
25. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
26. Apelant, najprije, smatra da je Osnovni sud dozvolio izmjenu optužnice iako nisu bili ispunjeni zakonski propisani uslovi za to. Naime, apelant navodi da mu je prvobitno na teret stavljeno da je radnjama izvršenja učinio produženo krivično djelo iznuda, dok mu je naknadnim izmjenama tužilac na teret stavio jedno krivično djelo iznude i dva krivična djela iznude u pokušaju. Apelant smatra da tužilac nije imao pravo na ovu izmjenu, jer provedeni dokazi nisu ukazivali na izmjenu činjeničnog opisa djela, te da je činjenica da je sud dozvolio ovakvu izmjenu kao posljedicu imalo povredu njegovog prava na odbranu.
27. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tač. a) i b) Evropske konvencije garantuju da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, te da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tač. a) i
b) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da izmjenama optužnice na način kako je to učinio tužilac nije učinjena izmjena na apelantovu štetu, te slijedom toga zaključio da su neosnovani žalbeni navodi koji su izneseni u tom pravcu, budući da učinjene izmjene ne mijenjaju suštinu inkriminacije na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude ukazano da je tužilac nakon okončanja dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, izmijenio optužnicu na način da je apelantu na teret stavio jedno dovršeno krivično djelo iznude i dva krivična djela iznude u pokušaju, umjesto jednog produženog krivičnog djela iznude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, tužilac lice ovlašteno da mijenja optužnicu, a koju odluku tužilac zasniva na njegovom subjektivnom viđenju dokazanog činjeničnog stanja, nakon provedenog dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost redovnih sudova u tumačenju ovog zakonskog ovlaštenja tužioca, te napominje da se apelant za vrijeme postupka branio protiv optužbi za isto krivično djelo za koje je u konačnici i osuđen, da je tužilac izmijenio optužnicu na način da je apelantu na teret stavio pokušaj kao blaži oblik istog krivičnog djela, te da tužilac izmjenom optužnice nije mijenjao činjenični opis radnji izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da izneseni apelantovi navodi ne dovode u pitanje poštivanje garancija prava na pravično suđenje iz stava 3. tač. a) i b) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
29. Nadalje, apelant smatra da su presude zasnovane na dokazima pribavljenim posebnom istražnom radnjom „tajno praćenje“ bez naredbe postupajućeg sudije, odnosno na nezakonitom dokazu, te da sudovi nisu savjesno ocijenili dokaze, pojedinačno i u vezi jednih sa drugim.
30. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, prije svega, ukazao da iz iskaza policijskih službenika saslušanih u toku predmetnog postupka proizlazi da nije provedena posebna istražna radnja tajnog praćenja apelanta, nego operativno-taktička radnja zasjede, kojim iskazima je sud poklonio vjeru. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelacionim navodima, podržao zaključke prvostepenog suda, te dao detaljno obrazloženje zbog čega smatra da nema osnova u apelantovim tvrdnjama da je odluka zasnovana na nezakonitim dokazima. Dovodeći u vezi navode apelanta sa obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu, niti Ustavni sud nalazi da takvi navodi sami po sebi, u okolnostima konkretnog slučaja, dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Nadalje, kada je u pitanju ocjena ostalih izvedenih dokaza na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da je Osnovni sud, pri donošenju pobijane presude, pravilno ocijenio ostale izvedene dokaze, a koju ocjenu dokaza u potpunosti prihvata i taj sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju svoje presude vrlo jasno i detaljno obrazložio zbog čega je prihvatio kao vjerodostojne iskaze oštećenih lica i na koji način je došao do zaključka da je zaista apelant učinilac predmetnog krivičnog djela, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osnovni sud je jasno ukazao da su prihvaćeni iskazi oštećenih, koji predstavljaju njihova neposredna saznanja, potvrđeni iskazima drugih svjedoka (članova porodice i policijskih službenika koji su zaprimili prijave i proveli akciju zasjede kako bi uhapsili učinioca), kao i relevantnim materijalnim dokazima (grafološko vještačenje koje je potvrdio da je apelant pisao prijeteća pisma i telefonski listing koji je, takođe, potvrdio da je apelant upućivao prijeteće pozive), te je u tom smislu dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud analizirao raniji odnos apelanta i oštećenih, kako bi i kroz taj odnos ocijenio vjerodostojnost tvrdnji oštećenih, te je došao do zaključka da nema razloga da oštećeni neosnovano terete apelanta. Takođe je detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaz apelanta koji je saslušan u svojstvu svjedoka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud dalje nalazi da je Okružni sud, prilikom odlučivanja po žalbi apelanta na prvostepenu presudu, detaljno analizirao cijeli spis predmeta i donesenu odluku u svjetlu žalbenih navoda i da nije našao bilo kakvu proizvoljnost u odluci Osnovnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. a) i b) Evropske konvencije kada osporene odluke nisu zasnovane na nezakonitom dokazu, te kada sudovi izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, pa na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a niti su apelantovim navodima o izmjeni opužnice dovedene u pitanje garancije iz stava 3. tač. a) i b) navedenog člana.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić