Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-341/18 (R. A.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Istraga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-341/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 341/18, rješavajući apelaciju R. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. A. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 159006 17 Kž 2 od 27.

novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 159006 17 Kž 2 od 27. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 159006 13 Kps od 9. maja 2013. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u presudi nasiljem prema drugom i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, čime je počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. Krivičnog zakona FBiH ( u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je sud na osnovu člana 350. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) i člana 124. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a izdao kazneni nalog tako da je apelantu za krivično djelo nasilničkog ponašanja izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

5. Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio je Rješenje broj 32 0 K 159006 13 Kž od 16. marta 2016. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu.

6. Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 K 159006 16 K 2 od 30. marta 2017. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u dispozitivu presude nasiljem prema drugom i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, čime je počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. KZ-a, pa mu je sud izrekao uvjetnu osudu i istovremeno utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo.

7. U obrazloženju navedene presude sud je ukazao na izvedene dokaze, između ostalog i na zapisnik o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 18. januara 2013. godine. Općinski sud je prezentirao sadržaj iskaza svjedoka, te ukazao na izvod iz kaznene evidencije za apelanta (ranije osuđivan), te je na strani 4. Općinski sud naveo da je ocjenom izvedenih dokaza sud zaključio da je apelant počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja jer iz činjeničnog utvrđenja nedvosmisleno proizlazi da je apelant na način, mjestu i u vrijeme kao u izreci presude došao u dvorište porodične kuće, vlasništvo H. K. pa, iako svjestan da će svojim ponašanjem ugroziti građanski mir drugih lica, što je i htio, prišao S. K., te prema njemu preduzeo određene radnje, precizno navedene, a kada je H. K. izašao iz kuće da vidi šta se dešava, te kada se i obratio apelantu riječima: „Šta to radiš? Što ga diraš?”, apelant je s podignutim rukama pritrčao H. u namjeri da ga napadne, ali je H. spriječio udarac, nakon čega ga je apelant lijevom rukom uhvatio za vrat i odgurnuo na ulazna vrata kuće, tako da je H. pao, a zatim je apelant istrčao iz dvorišta govoreći: „Sad ću ja donijeti pištolj, sve ću vas pobiti.” Općinski sud je naveo da je apelant ovakvim svojim ponašanjem, koje je Općinski sud ocijenio kao bezobzirno, ugrozio građanski mir drugih lica jer je ovakvo apelantovo ponašanje kod oštećenih izazvalo uznemirenost, strah i njihovu nesigurnost. Kako je Općinski sud ocijenio da su ovakve radnje objektivno takvog karaktera i intenziteta da mogu ugroziti spokojstvo oštećenih, kao i izazvati uznemirenost prisutnih, Općinski sud je ukazao da je apelant krivično djelo počinio s umišljajem, što je obrazložio.

8. Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu da on nije saslušan u svojstvu osumnjičenog u toku istrage jer je u optužnici navedeno da je njoj prethodila istraga tokom koje je apelant ispitan, a to proizlazi i iz Zapisnika o ispitivanju osumnjičenog broj T03 0 KT 0026863 12 od 18. januara 2013. godine, u koji je sud izvršio uvid i koji je pročitao, te utvrdio da navedeni zapisnik apelant nije htio potpisati i da je izjavio da su navodi naredbe o provođenju istrage u cijelosti netačni. Činjenica da apelant u toku istrage, a u svojstvu osumnjičenog, nije htio da daje izjave u vezi s navodima naredbe o provođenju istrage ili da se apelant u svojstvu osumnjičenog eventualno mogao prilikom ispitivanja koristiti i pravom da se brani ćutanjem ne znači da nije saslušan u svojstvu osumnjičenog, kako to on uporno tvrdi.

9. Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 K 159006 17 Kž 2 od 27. novembra 2017. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o sankciji tako što je apelantu zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. KZ-a, za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom, izrekao uvjetnu osudu kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno odredio da se ta kazna neće izvršiti ako optuženi u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, u smislu člana 321. ZKP-a, ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija apelantovom žalbom i po službenoj dužnosti u smislu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a, pa je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga.

11. Pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP-a, u razlozima žalbe je navedeno da je apelantu bilo povrijeđeno pravo na odbranu jer nije bilo uvjeta za potvrđivanje optužnice, jer u optužnici nije naveden zapisnik o ispitivanju apelanta, jer on nije saslušan u svojstvu osumnjičenog u toku istrage. Kantonalni sud je ocijenio da ovi žalbeni navodi nisu osnovani zato što je u optužnici navedeno da je njoj prethodila istraga tokom koje je ispitan osumnjičeni (apelant), a što proizlazi i iz Zapisnika o ispitivanju osumnjičenog (apelanta) broj T03 0 KT 0026863 12 od 18. januara 2013. godine, u koji je sud izvršio uvid i koji je pročitao, te utvrdio da navedeni zapisnik apelant nije htio potpisati i da je izjavio da su navodi naredbe o provođenju istrage u cijelosti netačni. Činjenica da apelant u toku istrage, a u svojstvu osumnjičenog, nije htio da daje izjave u vezi s navodima naredbe o provođenju istrage ili da se apelant u svojstvu osumnjičenog eventualno mogao prilikom ispitivanja koristiti i pravom da se brani ćutanjem ne znači da apelant nije saslušan u svojstvu osumnjičenog, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu, jer je apelant prilikom davanja izjave uredno pozvan, te je upozoren zašto se protiv njega vodi istraga na osnovu naredbe o provođenju istrage, ali je odbio da potpiše zapisnik, što je njegovo zakonsko pravo, pa se ne može pozivati da se radi o povredi prava na odbranu i o nezakonitom dokazu jer je saslušanje apelanta u svojstvu osumnjičenog izvršeno po pravilima propisanim u članu 92. ZKP-a.

12. Kantonalni sud je također ukazao da je, pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP-a, u razlozima žalbe navedeno da prvostepeni sud nije postupio po uputama drugostepenog suda broj 32 0 K 159006 13 Kž od 16. marta 2016. godine, a što je Kantonalni sud cijenio neosnovanim. Naime, Presuda Općinskog suda broj 32 0 K 159006 13 Kps od 9. maja 2013. godine je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 159006 13 Kž od 16. marta 2016. godine zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 353. stav 1. ZKP-a jer je povrijeđena odredba člana 353. stav l. ZKP-a jer je apelant izjavio prigovor na optužnicu, pa je sudija za prethodno saslušanje, nakon razmatranja prigovora, spis trebao dostaviti postupajućem sudiji prvostepenog suda radi zakazivanja glavnog pretresa u skladu s odredbama ZKP-a u roku od 30 dana, a ne da kao sudija za prethodno saslušanje razmatra izjavu po priznanju krivice po kaznenom nalogu. Kako je prvostepeni sud u redovnom postupku održao ročište na kome su provedeni dokazi iz potvrđene optužnice, čime je prvostepeni sud u cijelosti postupio po uputama drugostepenog suda, to je apelantova žalba po ovom žalbenom osnovu neosnovana, kako je naveo Kantonalni sud.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

13. Apelant je istakao povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana I/

2. Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, apelantovi navodi bi se mogli sumirati na sljedeći način: apelant navodi da optužnici nije prethodila istraga jer Tužilaštvo nije donijelo naredbu o provođenju istrage, zbog čega su svi pribavljeni dokazi nezakoniti, a na šta je apelant ukazivao još u prigovoru na optužnicu. Apelant, također, navodi da nikada nije saslušan u svojstvu osumnjičenog u istrazi, „što potvrđuje i činjenica da se u optužnici ne navodi zapisnik o saslušanju apelanta u istrazi“. Apelant u tom pravcu ukazuje da u spisu ne postoji dostavnica o pozivanju apelanta, kao i da ne postoji audio ili video traka u smislu odredbi člana 93. stav 2. tačka a) ZKP-a. Također, ovaj navod apelant dovodi u vezi s činjenicom da je na ponovljenom pretresu sud „proveo“ nezakonit zapisnik o saslušanju apelanta kao „novi dokaz“, što sve apelant problematizira. Stoga, apelant osporava zaključak Kantonalnog suda o postojanju zapisnika o njegovom saslušanju u istrazi, te ukazuje na određeni pasus u rješenju Kantonalnog suda od 16. marta 2016. godine. Apelant, također, problematizira činjenicu da se Kantonalni sud nije izjasnio o njegovom prigovoru da ponovljeni postupak nije audio sniman „povredom imperativne odredbe“ člana 169. stav 1. ZKP-a, čime je dovedena u pitanje „nepristrasnost suda“ kao garancije pravičnog postupka. Apelant je također ukazao na povredu odredbi člana 325. stav 2. ZKP-a jer je prvostepena presuda već jednom ukinuta u ovom predmetu, pa je sud morao održati glavni pretres, a ne sjednicu vijeća. Apelant ukazuje na samo formalno ispitivanje njegove žalbe i shodno tome povrede člana 13. Evropske konvencije, kao i na nepravičnost postupka u cjelini i na povredu vladavine prava zbog postupanja suda, koje je obrazložio. Apelant je naveo i da je postupak trajao pet godina, čime mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je tražio naknadu štete u iznosu od 1500 KM.

b)Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, da apelant opet ističe prigovore koje je isticao u postupku po žalbi i o kojim je odlučeno i da u ponovljenom postupku drugostepeni sud nije ukinuo presudu, zbog čega nije bilo potrebe za održavanjem pretresa.

15. U odgovoru na žalbu Općinski sud ukazuje na tok postupka, te između ostalog na apelantov podnesak iz kojeg proizlazi da je od sudije za prethodno saslušanje dobio i fotokopirao dokaze iz optužnice, kao i dokaz – zapisnik o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog (za koji je tvrdio da je nezakonit). Općinski sud dalje navodi da je rješenjem Općinskog suda u Tuzli od 9. maja 2013. godine odbijen apelantov prethodni prigovor kao neosnovan, te je navedeno da nisu tačni navodi da apelant nije saslušan jer su oni u suprotnosti sa zapisnikom o saslušanju apelanta, iz kojeg proizlazi da je postupljeno u skladu sa članom 92. ZKP-a. Općinski sud je također ukazao na situaciju s pretresa 5. jula 2016. godine i apelantovo ponašanje (zbog kojeg je tražena asistencija policije), kao i da je zbog odlaska postupajućeg sudije na drugu funkciju pretres odložen na neodređeno vrijeme (od 13. decembra 2016. do 22. februara 2017. godine). Općinski sud je također naveo odredbu člana 169. stav 1. ZKP-a kojom su propisane riječi „u pravilu“, što dakle ne predstavlja imperativnu normu.

16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je, između ostalog, ukazalo da su apelantovi navodi proizvoljni, netačni i apsolutno neprihvatljivi. Naime, postupajuća tužiteljica je 31. decembra 2012. godine donijela naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, a o donošenju naredbe o provođenju istrage 7. januara 2013. godine je obaviještena PU Tuzla – Policijska stanica Istok kao podnosilac izvještaja o počinjenom krivičnom djelu. Nadalje, 18. januara 2013. godine, uz prethodno dostavljanje poziva apelantu da se poziva u svojstvu osumnjičenog, obavljeno je ispitivanje apelanta, te je tada, između ostalog, apelantu saopćeno da postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. KZ-a, uz čitanje od strane postupajućeg tužioca činjeničnih navoda naredbe. Nakon što je apelant poučen o pravima, on se izjasnio da je razumio navode naredbe o provođenju istrage i krivično djelo koje mu se stavlja na teret, pa je u svoju odbranu iznio sljedeće: „Navodi naredbe o provođenju istrage su u cijelosti netačni. I to je sve što želim reći vezano za navode koji su navedeni u naredbi.“ Kada je pozvan da potpiše zapisnik apelant je odbio da to učini, tako da je konstatirano da je odbio da potpiše zapisnik. Zatim je 4. marta 2013. godine podignuta optužnica protiv apelanta zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja. Tužilaštvo navodi da je tačno da je u dokazima koji potvrđuju navode optužnice propušteno da se, između ostalih dokaza, navede i zapisnik o ispitivanju apelanta, ali je u rezultatima istrage navedeno da je podizanju optužnice prethodila istraga tokom koje je apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog. Međutim, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog je fizički dostavljen uz ostale dokaze sudu, jer da nije takva optužnica ne bi ni bila potvrđena.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 91.

Osnovne odredbe o ispitivanju (1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba. (2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.

(3) Ako je postupljeno protivno odredbi stava (2) ovog člana, na izjavi osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 92.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (1) Kad se osumnjičeni prvi put ispituje pitaće ga za ime i prezime, nadimak, ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko porodično ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, koje mu je zanimanje, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kada služio vojsku odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovnog stanja, da li je, kada i zašto osuđivan, da li je i kada je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za neko drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik.

Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopštiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozoriće se i na posljedice ako po tome ne postupi.

(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:

[…] (6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na izjavi osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 93. stav 2.

Način ispitivanja osumnjičenog (2) Ispitivanje osumnjičenog, u pravilu, se snima na audio ili videotraku, pod sljedećim uslovima:

a) da je osumnjičeni obaviješten na jeziku koji govori i razumije da se ispitivanje snima na audio ili videotraku, [...] Član 169. stav 1.

Snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za "audio ili audiovizuelno" snimanje. Tužilac ili ovlašteno službeno lice će o tome prethodno obavijestiti lice koje se ispituje odnosno saslušava i poučiti ga da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerilo svoju izjavu.

Član 231. st. 1. i 2.

Naredba o provođenju istrage (1) Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo.

(2) O provođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o počiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi tužilac će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

Član 240. stav (3) Okončanje istrage (3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Član 325.

Odluke po žalbi (1)Drugostepeni sud može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu i preinačiti prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.

(2)Pretres pred drugostepenim sudom mora se održati ako je u istom krivičnom predmetu presuda već jednom bila ukinuta.

(3)O svim žalbama protiv iste presude drugostepeni sud odlučuje jednom odlukom.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda od 27. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu ukazujući da su mu tom presudom (kao i prvostepenom) povrijeđena prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. i 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

25. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je mu je sud izrekao uvjetnu osudu, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

26. Apelant, u suštini, smatra da se nepravičnost postupka, prije svega, ogleda u činjenici da nije donijeta naredba o provođenju istrage, odnosno optužnici nije prethodila istraga, zbog čega su svi pribavljeni dokazi nezakoniti, da ga u istrazi nije saslušao tužilac, kao i da ponovljeni postupak (kao ni njegovo ispitivanje u Tužilaštvu) u istrazi nije sniman, te da Kantonalni sud nije održao pretres, niti je odgovorio na apelantove žalbene navode. Sve navedeno apelant dovodi u vezu s pravičnošću postupka, i to s aspekta pristrasnosti suda i povrede načela in dubio pro reo.

27. U vezi s apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi zasnovali odluke na dokazima na kojima se ne mogu zasnovati, da su proizvoljno i pogrešno primijenili relevantne odredbe procesnog prava i povrijedili procesna prava na apelantovu štetu (na prethodno preciziran način), Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjavaju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predmet broj AP 3067/1621, Odluka o dopustivosti i meritumu1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR417, st. 33˗34).

28. Apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. Evropske konvencije, koja se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan, prvenstveno ukazujući na navodno nepoštovanje proceduralnih garancija, što je za posljedicu imalo vođenje postupka (jer apelant nije saslušan u istrazi), kao i donošenje osporene presude, odnosno donošenje zaključka o apelantovoj krivici.

29. U vezi s navodima da apelant nije ispitan u istrazi, a što je suprotno jasnoj imperativnoj zakonskoj odredbi – članu 240. stav 3. ZKP-a, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka apelant iznosio identičan navod koji je ocijenio Općinski sud, a zatim Kantonalni sud (kao i sudovi u prethodnim fazama, što proizlazi iz odgovora na apelaciju i dostavljene dokumentacije). Naime, kao dokaz navedenog sudovi su ukazivali na zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog, preciziranog datuma, koji apelant nije htio potpisati i u kojem je naveo da su navodi naredbe o provođenju istrage u cijelosti netačni. Dakle, Ustavni sud primjećuje iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog suda slijedi da je sud odgovorio na ove iznesene apelantove prigovore i žalbene navode, te je sud ukazao i na ispunjenost uvjeta iz člana 92. ZKP-a. Tako je sud naveo da je apelant prilikom ispitivanja „upozoren“ zašto se protiv njega vodi istraga, a činjenica da nije htio da daje izjave ili se koristio pravom da ćuti ne znači da nije ispitan u svojstvu osumnjičenog. Ustavni sud, također, primjećuje da je Tužilaštvo ( u odgovoru na apelaciju) „priznalo“ da je propustilo da u optužnici navede i zapisnik o ispitivanju apelanta, ali je u rezultatima istrage navedeno da je optužnici prethodila istraga u kojoj je apelant ispitan, te je uz optužnicu dostavljen zapisnik. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi da postoji propust, odnosno da nije postupljeno u skladu sa članom 240. stav 3. ZKP-a, o čemu su data dovoljna obrazloženja, koja apelant nije uspio osporiti ukazivanjem na nepostojanje dostavnice, videozapisa (jer snimanje i nije obavezno, nego se radi „u pravilu“), odnosno da nije pozvan u Tužilaštvo radi ispitivanja.

30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

31. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).

32. U vezi sa standardima koje je ustanovio Evropski sud, a koje je prihvatio i Ustavni sud, kao i navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli relevantne propise primjenom kojih su došli do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Naime, „nezakonitost” dokaza koje je sud navodno koristio i na kojima je izveo svoj zaključak o krivici apelant dovodi u vezu s činjenicom (kako on ističe) da Tužilaštvo nije donijelo naredbu o provođenju istrage. Shodno navedenom, proizlazi da se apelantovi prigovori u vezi s ovako pribavljenim dokazima tiču eventualno njihovih formalnih nedostataka, ali ne i njihove pouzdanosti i tačnosti. Nadalje, ove apelantove prigovore, iako su isticani, nije ispitao redovni sud. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud naglašava da je naredba o provođenju istrage interni akt Tužilaštva. Iako, formalno gledano, s donošenjem naredbe „zvanično“ počinje istraga, činjenica je da Tužilaštvo i drugi nadležni organi mogu preduzimati određene radnje i prije donošenja naredbe o provođenju istrage, odnosno da se za preduzimanje određenih radnji u istrazi ne traži „postojanje ili dostavljanje“ naredbe o provođenju istrage. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, iz odgovora Tužilaštva proizlazi da je Tužilaštvo donijelo naredbu o provođenju istrage 31. decembra 2012. godine (o čemu je obavijestilo podnosioca izvještaja o počinjenom krivičnom djelu). Ustavni sud, također, naglašava da apelantovi navodi ni na koji način ne ukazuju da je tokom suđenja došlo do povrede prava na pravičan postupak u smislu da dokaze koji su pribavljeni tokom istrage i korišteni u postupku apelant nije mogao osporiti. Stoga, činjenica da je apelant bio neuspješan u osporavanju ovih dokaza ne dovodi u pitanje činjenicu da je apelant imao pravično suđenje.

33. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u prethodnim tačkama već naveo da obaveza snimanja na audio ili video traku nije imperativna, već se vrši „u pravilu“, kao i da ne stoje apelantovi navodi da je Kantonalni sud morao održati pretres (jer je prvostepena presuda već jednom ukinuta) jer je u suštini presuda potvrđena, samo je drugačije odlučeno o krivično-pravnoj sankciji. U navedenim prigovorima koje je apelant istakao u apelaciji Ustavni sud ne vidi bilo šta što ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, osim što apelant daje svoje „tumačenje“ zakonskih normi te ništa, osim apelantovog nezadovoljstva osporenom odlukom, ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Iako je apelant u apelaciji naveo da drugostepeni sud nije određene navode ispitao ili ih je samo formalno ispitao (te ukazao na povredu člana 13. Evropske konvencije) Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud ispitao sve apelantove navode koji su od odlučnog značaja za odlučenje, te nema ništa što ukazuje da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo u postupku koji je osporio apelacijom. Ustavni sud, također, primjećuje da apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda ni na koji način ne utječe na donošenje drugačije odluke u konkretnom predmetu, niti se može primijeniti u konkretnom predmetu.

Suđenje u razumnom roku

34. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant ukazao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je postupak „u laganom predmetu“ trajao pet godina. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je naredba o provođenju istrage donijeta 31. decembra 2012. godine, optužnica u navedenom predmetu potvrđena 11. marta 2013. godine, a prvostepena presuda je donijeta 9. maja 2013. godine. Navedena presuda je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 16. marta 2016. godine, te je u ponovljenom postupku donijeta prvostepena presuda od 30. marta 2017. godine, koja je (osim odluke o krivično-pravnoj sankciji) potvrđena presudom Kantonalnog suda od 27. novembra 2017. godine. Dakle, postupak je od dana donošenja naredbe o provođenju istrage do okončanja postupka trajao četiri godine i 11 mjeseci. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je dužini postupka najviše doprinio Kantonalni sud kojem je trebalo skoro tri godine da donese odluku, i to rješenje kojim je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Međutim, u ponovljenom postupku Ustavni sud primjećuje jasan napor (i pored, naprimjer činjenice da je postupajući sudija otišao na drugu funkciju) koji su uložili redovni sudovi da se postupak što prije okonča. Također, iako apelant u apelaciji ukazuje da ničim nije doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud primjećuje suprotno iz odgovora koji je dostavio Općinski sud. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, kada je u ponovljenom postupku redovni sud uložio znatne napore da ispravi sve ranije nedostatke, pa i da postupak provede efikasno i bez odlaganja, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku kada je postupak koji je vraćan na ponovno suđenje trajao ukupno skoro pet godina.

35. Stoga, Ustavni sud nalazi da u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje kada iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi zaključak da je apelant u istrazi ispitan u Tužilaštvu, te kada ništa, osim apelantovih navoda, ne ukazuje da nije donijeta naredba o provođenju istrage i ništa, osim apelantovih navoda, ne dovodi u sumnju zakonito pribavljene dokaze koji su korišteni u postupku i kada, osim apelantovog nezadovoljstva donijetom odlukom, nema ništa što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak i postupak u razumnom roku s obzirom na to da je postupak u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak trajao ukupno četiri godine i 11 mjeseci.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-341/18 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio