Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-198/17 („Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Banka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-198/17
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 198/17, rješavajući apelaciju „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 093635 14 Rev od 3. novembra 2016. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Matić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 093635 14 Rev od 3. novembra 2016. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 093635 12 Pž od 9. septembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i „Nove banke“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena banka) zatraženo je 5. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužena banka su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 19. novembra 2018. godine.
4. Ustavni sud je 4. februara 2019. godine također pribavio informaciju da je osporena odluka Vrhovnog suda uručena apelantu 25. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 093635 11 Ps od 26. oktobra 2012. godine obavezana je tužena banka da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 977.915,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. septembra 2009. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.614,10 KM, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
7. Okružni privredni sud je na osnovu svih provedenih dokaza (čitanjem: ugovora zaključenih između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj – ugovora o kreditu od 1. augusta 2008. godine, dodatka ugovora o kreditu od 1. septembra 2008. godine, Ugovora o izdavanju garancije broj 0750080656 od 30. oktobra 2008. godine, garancije broj 0750080656 od 31. oktobra 2008. godine i drugih materijalnih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i saslušanja zakonskog zastupnika tužene M. R.) utvrdio da su apelant i TDR d.o.o. Rovinj bili u poslovnom odnosu po osnovu Ugovora o izdavanju bankarske garancije broj 0750080656 od 30. oktobra 2008. godine koja je izdata kao sredstvo osiguranja obaveze po ugovoru o kreditu i dodatka ugovora o kreditu koji su zaključili apelant i TDR d.o.o. Rovinj. Navedena garancija je izdata na iznos do 500.000,00 eura za period važenja do 1. novembra 2009. godine i na njoj je navedeno da je riječ o vrsti garancije „plativa“, te da je shodno navedenim ugovorima tražena neopoziva, bezuvjetna, bez prigovora plativa na prvi poziv garancija. Iz navedenog ugovora o izdavanju garancije proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o izdavanju plative garancije u iznosu od 500.000,00 eura u korist TDR d.o.o. Rovinj, sa rokom važenja od 1. novembra 2008. do 1. novembra 2009. godine, gdje se banka obavezala da ukoliko apelant ne izvrši ili neuredno izvrši ugovornu obavezu, a banka bude primorana da plati po garanciji, navedeni isplaćeni iznos danom isplate automatski se pretvara u kredit, te da je apelant banci dao sredstva osiguranja (pet bjanko ovjerenih i potpisanih mjenica, pet ličnih mjenica, izjavu o blokadi računa, hipoteke i ručne zaloge). Također, iz prijedloga Kreditnog odbora tužene banke od 20. oktobra 2008. godine (uz analizu zahtjeva za kredit) i odluke Nadzornog odbora tužene banke od 28. oktobra 2008. godine proizlazi da su organi tužene banke (Kreditni i Nadzorni odbor) odobrili izdavanje plative garancije apelantu radi osiguranja robnog kredita. Dalje, nakon zaključenja osnovnog ugovora i dodatka ugovora, te ugovora o garanciji, apelant i TDR d.o.o. Rovinj zaključili su novi ugovor u januaru 2009. godine kojim su definirali svoje poslovne odnose, gdje je kao sredstvo osiguranja propisana bankarska garancija na 1.500.000,00 eura, koja mora imati klauzule neopozivosti i naplate na prvi pismeni poziv bez prigovora i koja mora biti naplativa, uz predočenje računa i otpremnog dokumenta od strane TDR d.o.o. Rovinj. Zatim, novi ugovor je zaključen na period od 1. februara do 31. decembra 2009. godine i njim je propisan otkazni rok i ugovorna kazna, dok su članom 19. spomenutog ugovora stranke ugovorile da danom primjene tog ugovora prestaju važiti svi prethodno sklopljeni ugovori između ugovornih strana, da ugovor stupa na snagu danom potpisa, a primjenjuje se od 1. februara 2009. godine. Nakon zahtjeva TDR d.o.o. Rovinj od 2. septembra 2009. godine u kojem je navedeno da na osnovu ugovora o kreditu i dodatka ugovora o kreditu nisu dobili povrat novčanih sredstava u iznosu od 500.000,00 eura, Zagrebačka banka je 7. septembra 2009. godine uputila zahtjev tuženoj banci za plaćanje navedenog iznosa po bankarskoj garanciji. Dalje, tužena banka je u odgovoru na zahtjev Zagrebačke banke navela, između ostalog, da je ugovor o kreditu i dodatak ugovora o kreditu prestao da važi, pa je samim tim prestala da važi i garancija, kao i obaveza banke da kao garant po toj garanciji izmiri obavezu. Nakon nove poruke Zagrebačke banke od 18. septembra 2009. godine, u kojoj navodi da je garancija koju je izdala tužena banka neopoziva, bezuvjetna i bez prigovora plativa na prvi poziv, i na koju se primjenjuju Jednoobrazna pravila, tužena banka je izvršila plaćanje po predmetnoj garanciji iznosa od 500.000,00 eura, dok je apelant tuženoj banci navedeni iznos platio u nekoliko navrata u KM valuti.
8. Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno o kakvoj se vrsti garancije radi, da li je riječ o bankarskoj garanciji bez prigovora propisanoj odredbama člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ili je riječ o tzv. akcesornoj ili jamstvenoj garanciji iz čl. 1083. i 1084. ZOO. U vezi s tim, Okružni privredni sud je citirao navedene odredbe ZOO te je, imajući u vidu izvedene materijalne dokaze (ugovor o bankarskoj garanciji, prijedloge, odluke organa tužene, apelantov zahtjev), kao i nespornu činjenicu da u samom tekstu garancije ne stoji „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili riječi koje imaju slično značenje, već je jasno navedeno da se radi o „plativoj bankarskoj garanciji“, zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o tzv. akcesornoj ili jamstvenoj bankarskoj garanciji. Ovo tim prije što je, kako dalje navodi Okružni privredni sud, ugovor po osnovu kojeg je izdata bankarska garancija i dodatak na taj ugovor prestao da postoji zaključivanjem novog ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj kojim su stavljeni van snage svi prethodno zaključeni ugovori. Okružni privredni sud je naveo da je plaćanjem iznosa po garanciji od strane tužene banke, koji iznos je apelant morao namiriti tuženoj banci kako ona ne bi aktivirala data sredstva osiguranja, apelant pretrpio štetu jer osnov za plaćanje po predmetnoj garanciji nije postojao, pa je u smislu odredbe člana 154. ZOO utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan.
9. Visinu štete sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i tu visinu nisu osporavali ni apelant ni tužena banka, dok je kamatu sud dosudio počev od 29. septembra 2009. godine kada je apelant platio cjelokupan iznos tuženoj banci na ime plaćene garancije. Sud je istakao da iz svih provedenih materijalnih dokaza proizlazi da izdata bankarska garancija nije bankarska garancija na prvi poziv, odnosno bez prigovora u smislu odredbe člana 1087. ZOO, te da je tužena banka mimo ugovora o garanciji navela da je riječ o bezuvjetnoj, bez prigovora i plativoj na prvi poziv garanciji. Također, suprotno tvrdnjama apelanta i tužene banke, sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti Jednoobrazna pravila (publikacija broj 458 MTK odnosno URDG 458) koje je donijela Međunarodna trgovinska komora u Parizu jer ugovorne strane nisu izričito ugovorile njihovu primjenu, a iz ugovora o izdavanju garancije to ne proizlazi. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio u skladu s odredbom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata, navodeći procesne radnje na koje se odnose utvrđeni troškovi i njihovu visinu, te je naveo da je na utvrđeni iznos uračunao 25% paušala i pripadajući iznos PDV-a, dok je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 093635 12 Pž od 9. septembra 2013. godine uvažena je žalba tužene i preinačena presuda Okružnog privrednog suda od 26. oktobra 2012. godine tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena banka na ime naknade štete isplati iznos od 977.915,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. septembra 2009. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.614,10 KM, dok je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 12.940,00 KM.
11. U obrazloženju svoje presude Viši privredni sud je interpretirao činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud istakavši da je, prema stanju u spisu i na osnovu provedenih dokaza, predmetna bankarska garancija bezuvjetna, neopoziva i na prvi poziv, te da je pogrešan zaključak prvostepenog suda u tom pogledu. Viši privredni sud je citirao odredbu člana 1087. stav 1. ZOO i naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su zaključivanjem novog ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj stavljeni van snage svi prethodno zaključeni ugovori između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj, odnosno da je prestala bankarska garancija i da je u konkretnom slučaju riječ o tzv. akcesornoj ili jamstvenoj garanciji. Međutim, s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je u ugovoru o robnom kreditu i dodatku ugovora navedeno da je sredstvo osiguranja za ispunjenje obaveza po tom ugovoru bankarska garancija sa klauzulom neopoziva, bezuvjetna, bez prigovora i plativa na prvi poziv, to je Viši privredni sud, određujući drugačiju pravnu kvalifikaciju predmetne garancije, drugačije primijenio materijalno pravo, uvažio žalbu i preinačio prvostepenu odluku tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužena banka u izdatoj garanciji već samim nazivom jasno i nedvosmisleno izjasnila volju da je tretira kao garanciju, te da iz predmetne garancije proizlazi da se tužena banka obavezala da neopozivo, bezuvjetno i bez prigovora plati po prijemu „prvog pismenog zahtjeva“, kao i da ova garancija potpada pod Jednoobrazna pravila garancije na poziv (publikacija No 458 MTK), pa je neosnovan stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti Jednoobrazna pravila. Naime, članom 2.b) Jednoobraznih pravila za garancije na poziv publikacija MTK 458 propisano je da je obaveza garanta po garanciji da plati iznos ili iznose naznačene u njoj po prezentaciji pismenog zahtjeva za plaćanje i drugih dokumenata navedenih u garanciji koja su po izgledu u skladu s uvjetima garancije. U vezi s navedenim, Viši privredni sud navodi da iz provedenih materijalnih dokaza proizlazi da je predmetna garancija bezuvjetna, bez prigovora i plativa na prvi poziv, te da je tužena banka po pismenom zahtjevu TDR d.o.o. Rovinj od 2. septembra 2009. godine i po zahtjevu Zagrebačke banke od 9. septembra 2009. godine ispunila obavezu po garanciji jer su ispunjeni uvjeti iz predmetne garancije.
12. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da je, osim navedenog, nesporno da je apelant kao dužnik iz osnovnog posla ugovorima o kreditu jasno obavezao da TDR d.o.o. Rovinj obezbijedi neopozivu garanciju, plativu na prvi poziv, te da je apelant ugovorima o kreditu preuzeo jasnu obavezu da banci-tuženoj uputi nalog iste sadržine, pa se pravilnom analizom provedenih dokaza nespornim nameće zaključak da su ugovorne strane kod ugovora o garanciji imale u vidu neopozivu garanciju na prvi poziv. Viši privredni sud smatra da prema sadržaju predmetne garancije ona predstavlja tipičan primjer neopozive garancije plative na poziv, čiju sadržinu je odredila banka garant, i tako određenu sadržinu ne može mijenjati ili preinačiti sud. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, tužena banka je u svakom pogledu izdala jasnu garanciju koja se ne može tumačiti suprotno njenom sadržaju jer bi u tom slučaju sud preuzeo ulogu zakonodavca. Dakle, tužena banka je izdala valjanu garanciju, pa je Viši privredni sud preinačio pobijanu odluku s obzirom na to da je tužena banka ispunila obavezu iz garancije tako da u ovom postupku nema elemenata protivpravnosti, što je jedan od uvjeta za građansko-pravnu odgovornost. U prilog navedenom ide i nesporno utvrđena činjenica da je tužena banka ispunila apelantovu obavezu prema TDR d.o.o. Rovinj, te da je apelant tuženoj banci naknadno uplatio navedeni iznos i tako u potpunosti prihvatio pravnu valjanost predmetne bankarske garancije, dok je predmetnu tužbu u kojoj navodi da je bankarska garancija plaćena neosnovano apelant podnio tek nakon godinu dana. Također je nesporno da član 6. ugovora o izdavanju predmetne garancije sadrži i izjavu o blokadi računa sa 20 bjanko potpisanih i ovjerenih naloga za prenos, dok je u članu 8. ugovora navedeno da se prava i obaveze precizirane ovim ugovorom mogu mijenjati samo obostranim pristankom ugovornih strana. Viši privredni sud je na osnovu naprijed navedenog zaključio da se u konkretnom slučaju radi o bankarskoj garanciji iz člana 1087. ZOO, zbog čega je žalbu tužene uvažio i prvostepenu odluku preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na to da je Viši privredni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, a kako je tužena banka zahtijevala troškove postupka, to je primjenom odredbi člana 397. stav 1. ZPP obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka. Viši privredni sud je, s obzirom na uspjeh tužene banke u konkretnom postupku, prilikom određivanja troškova postupka naveo radnje na koje se odnose utvrđeni troškovi i njihovu visinu, te je naveo da je na utvrđeni iznos uračunao 25% paušala i pripadajući iznos PDV-a u skladu s Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 093635 14 Rev od 3. novembra 2016. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 093635 12 Pž od 9. septembra 2013. godine, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova revizionog postupka.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, te je naveo da je odlukom drugostepenog suda apelantov zahtjev pravilno odbijen. Vrhovni sud se u obrazloženju svoje odluke kratko osvrnuo na pojam bankarske garancije i ponovio razlike između akcesorne ili jamstvene garancije (član 1083. ZOO) i bankarske garancije „bez prigovora“ (član 1087. ZOO). Sud je istakao da je garancija „bez prigovora“ apstraktna (samostalna) u odnosu na pravni posao koji je sklopljen između nalogodavca i korisnika i kao takva predstavlja instrument osiguranja najvećeg stepena (banka nema pravo preispitivati pravnu osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatu). Dalje, na osnovu ocjene sadržaja zaključenih ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj proizlazi da predmetna garancija po kojoj je tužena banka izvršila plaćanje predstavlja garanciju sa klauzulom „bez prigovora“, odnosno samostalnu i apstraktnu garanciju propisanu odredbom člana 1087. ZOO. Kod navedene garancije, kao što je već rečeno, banka (garant) ne može isticati prema korisniku garancije prigovore koje nalagodavac kao dužnik može isticati prema korisniku, već može upotrijebiti samo prigovore iz garancije (npr. da je istekao rok iz garancije). Navedeno znači da, u slučaju nevažnosti osnovnog pravnog posla, raskida ili otkaza osnovnog ugovora, više sile ili drugih situacija u kojima prestaje ugovor ili obaveza koja iz njega proizlazi, obaveza banke po izdatoj samostalnoj i apstraktnoj garanciji i dalje postoji jer navedene okolnosti ne utječu na njenu punovažnost. Vrhovni sud ističe da iz navedenih razloga nije od značaja činjenica da su apelant i TDR d.o.o. Rovinj odredbom člana 19. kasnije zaključenog ugovora, na koji se apelant poziva i u reviziji, ugovorili da zaključenjem tog ugovora prestaju da važe svi ranije zaključeni ugovori između ugovornih strana.
15. Dakle, kako je obrazložio Vrhovni sud, kod činjenice da predmetna garancija predstavlja apstraktnu i samostalnu garanciju, te da je apelant prilikom zaključenja novog ugovora propustio da opozove ili poništi predmetnu garanciju, shodno članu 22. Jednoobraznih pravila za garancije na poziv, koja su primjenjiva samo na ovu vrstu garancije, odnosno da osigura podnošenje garantu same garancije ili pismene izjave korisnika o oslobađanju od obaveze po garanciji, navedena odredba člana 19. novog ugovora nije oslobodila tuženu banku obaveze plaćanja po predmetnoj garanciji koja je po prijemu poziva bila u roku važenja. Imajući u vidu navedeno, obaveza tužene banke je i dalje egzistirala (član 2.b) Jednoobraznih pravila za garancije na poziv), dok je apelant u skladu s odredbom člana 1087. stav 2. ZOO bio u obavezi da tuženoj banci isplati iznos koji je ona isplatila po garanciji. Vrhovni sud je zaključio da je tužena banka u konkretnom slučaju postupala na pravilan i propisan način, te je u skladu sa zakonom iznos isplaćene garancije sa apelantovog računa doznačen tuženoj banci, odnosno da je, suprotno revizionim navodima, pobijana presuda zasnovana na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog zakona, za koje je drugostepeni sud dao valjane razloge. Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka (na ime sastavljanja odgovora na reviziju) zato što se ne radi o nužnom trošku u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant ukazuje da su Vrhovni sud i Viši privredni sud na nesporno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 1087. ZOO, te da su pri tome u obrazloženjima osporenih odluka propustili, odnosno nisu argumentirano ili nisu uopće obrazložili na osnovu čega su primijenili odredbu člana 1087. ZOO. Apelant dalje smatra da su obrazloženja osporenih odluka nepotpuna, direktno suprotna izvedenim materijalnim dokazima i kontradiktorna, te očigledno upućuju na „proizvoljnu, diskriminacionu i pogrešnu primjenu materijalnog prava“. Apelant ističe da u zaključenom ugovoru o garanciji s tuženom nije ugovorio izdavanje bezuvjetne garancije na prvi poziv, te da je tužena u postupku izdavanja i plaćanja po predmetnoj garanciji postupala suprotno odredbama ugovora koji je zaključila s apelantom, o čemu Vrhovni sud i Viši privredni sud u svojim odlukama ne daju bilo kakvo obrazloženje. U vezi s tim, apelant navodi da je u ugovoru o izdavanju garancije (od 30. oktobra 2008. godine), u članu 1. navedenog ugovora, eksplicitno određeno da tužena banka izda plativu garanciju, odnosno da apelant i tužena banka nisu ugovorili izdavanje bezuvjetne garancije na prvi poziv. Apelant smatra da se iz sadržaja ugovora o izdavanju garancije ne može zaključiti da su apelant i tužena banka imali u vidu garanciju na prvi poziv s obzirom na to da takvih dokaza nema ni u samom ugovoru, niti u zahtjevu za izdavanje garancije, kao ni u odluci Kreditnog odbora tužene banke. Apelant smatra pogrešnim stav Vrhovnog suda koji je naveo da je „…tužilac prilikom zaključenja novog ugovora propustio da opozove, odnosno poništi predmetnu garanciju…“, navodeći da je takav stav suprotan pravnoj prirodi bankarske garancije jer apelant ne može opozivati i/ili poništavati bankarsku garanciju koju nije izdao (niti je može izdati), te da je to mogla i morala učiniti isključivo tužena banka koja je i izdala garanciju, što i jeste suština spora u konkretnom slučaju. Apelant, također, ističe da je pogrešan zaključak iz pobijanih presuda da je ugovorena primjena Međunarodnih jednoobraznih pravila za garancije na poziv (publikacija MTK 458) s obzirom na to da to u ugovoru o izdavanju garancije nije ugovoreno, dok navedena publikacija nije preuzeta, niti se primjenjuje po osnovu zakona. Osim toga, apelant ističe da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalni propis (obračunao paušal od 25% na troškove vještačenja i na isti iznos pogrešno obračunao i PDV), te navodi da i ova okolnost upućuje na proizvoljnu i pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenim presudama.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja navedene odluke nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva u apelaciji jer je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije.
18. Viši privredni sud je naveo da je u svojoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga, a kojim nije, te se pozvao na materijalno pravo. Smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenom odlukom došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji, te je predložio da se ona odbije.
19. Tužena je navela da smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te da ne nalazi potrebnim da se izjašnjava na navode o činjenicama i zaključcima koji se osporavaju apelacijom.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (....)
Član 1083.
Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.
Garancija „bez prigovora“ Član 1087. st. 1 i 2.
Ako bankarska garancija sadrži klauzulu „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbijeđenoj obavezi.
Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava. (....)
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 093635 14 Rev od 3. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda i presudu Višeg privrednog suda, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o naknadi štete, proistekloj iz ugovora koje su zaključile parnične stranke, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
30. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
33. Naime, u konkretnom slučaju, kako to u svojim odlukama navode redovni sudovi, osnovno sporno pitanje je vrsta bankarske garancije. Da bi Ustavni sud mogao da odluči o osnovanosti apelacije mora da se bavi načinom kako su redovni sudovi utvrdili vrstu garancije u konkretnom slučaju i kako su to obrazložili u svojim odlukama, odnosno kako su primijenili odredbe čl. 1083. i 1087. ZOO. Stoga će Ustavni sud analizirati sve presude u ovom postupku.
34. Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud u svojoj presudi, između ostalog, naveo „da je u konkretnom slučaju sporno o kakvoj se vrsti garancije radi, da li je riječ o bankarskoj garanciji bez prigovora propisanoj odredbama člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ili je riječ o tzv. akcesornoj ili jamstvenoj garanciji iz čl. 1083. i 1084. ZOO“. Sud je također „istakao da iz svih provedenih materijalnih dokaza proizlazi da izdata bankarska garancija nije bankarska garancija na prvi poziv, odnosno bez prigovora u smislu odredbe člana 1087. ZOO, te da je tužena banka, mimo ugovora o garanciji, navela da je riječ o bezuvjetnoj, bez prigovora i plativoj na prvi poziv garanciji“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo niz dokaza (koje je naveo u svojoj presudi), te je na osnovu svih izvedenih dokaza izveo zaključak da se u konkretnom slučaju radi o akcesornoj (plativoj) garanciji iz člana 1083. ZOO. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je među dokazima koje je proveo prvostepeni sud navedeno „da je izvršio uvid u spornu bankovnu garanciju“. Osim toga, prvostepeni sud je svoj zaključak izveo i na osnovu drugih provedenih materijalnih dokaza (ugovora koji su zaključili apelant i TDR d.o.o. Rovinj, ugovora o garanciji, odluke organa tužene banke). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prema ZOO vrsta garancije strogo propisana i da zavisi od riječi koje se nalaze u garanciji, te da bi garancija bila bez prigovora u njoj treba da piše „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili riječi koje imaju slično značenje. Dakle, odluka o tome o kojoj vrsti garancije se radi može se donijeti isključivo na osnovu uvida u riječi koje su u njoj navedene. Nasuprot tome, Ustavni sud konstatira da je drugostepeni sud izveo drugačiji zaključak od prvostepenog, pozivajući se pri tome samo na ugovore zaključene između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj, dok nigdje nije eksplicitno naveo da je izvršio uvid u spornu bankarsku garanciju i došao do suprotnog zaključka od prvostepenog suda. Dakle, drugostepeni sud se poziva na posredno zaključivanje o vrsti garancije na osnovu drugih ugovora, a ne na osnovu direktnog uvida u bankarsku garanciju, kako to proizlazi iz odredbe člana 1087. ZOO. Na isti način je odlučio i Vrhovni sud, koji je u svojoj presudi također zaključio da se u konkretnom slučaju radi o bezuvjetnoj garanciji iz člana 1087. ZOO. Vrhovni sud je u svojoj presudi, između ostalog, naveo da „ocjenom sadržaja zaključenih ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj proizlazi da predmetna garancija po kojoj je tužena banka izvršila plaćanje predstavlja garanciju sa klauzulom „bez prigovora“, odnosno samostalnu i apstraktnu garanciju propisanu odredbom člana 1087. ZOO“, te je svoj zaključak, kao i drugostepeni sud, zasnovao na ugovorima zaključenim između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj i odlukama organa tužene banke.
35. Ustavni sud ističe da je kod ovakvog zaključivanja izostalo obrazloženje drugostepenog i Vrhovnog suda u odnosu na činjenicu da se zaključak o kakvoj se garanciji radi može izvesti samo iz teksta sporne garancije. Međutim, u konkretnom slučaju ni drugostepeni ni Vrhovni sud eksplicitno ne navode da su izvršili uvid u spornu garanciju, kao što je to naveo prvostepeni sud, te na taj način došli do zaključka da u garanciji piše nešto drugo od onoga što je zaključio prvostepeni sud. Nije zadatak Ustavnog suda da on vrši uvid u spornu garanciju, već je zadatak redovnih sudova da na osnovu te činjenice u prvom redu, a ne na osnovu posrednog zaključivanja iz teksta drugih ugovora, odrede o kojoj se garanciji radi. Međutim, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak koji se odnosi na sporno pitanje o kojoj se vrsti bankarske garancije radi, a iz zakonske odredbe o vrsti garancije proizlazi da se zaključak o vrsti garancije treba izvesti iz samog teksta garancije. Dakle, iz sadržaja obrazloženja presude Vrhovnog suda i drugostepenog suda se ne vidi da su navedeni sudovi eksplicitno izvršili uvid u tekst sporne garancije i koje su riječi pročitali u garanciji, već se u obrazloženju pozivaju na druge ugovore i provedene dokaze na osnovu kojih posredno zaključuju da se radi o bankarskoj garanciji iz člana 1087. ZOO.
37. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, a bez namjere da prejudicira kakva će biti odluka u konačnici, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.
Pravo na imovinu
38. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni Sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud u osporenoj presudi nije ponudio jasno obrazloženje u odnosu na činjenice koje su bitne za odlučenje (zaključak u pogledu sporne bankarske garancije), odnosno ne sadrži jasne i precizne razloge na kojima je presuda zasnovana, pa samim tim dovodi do proizvoljne primijene materijalnog prava – odredbe člana 1087. ZOO, u kontekstu donošenja odluke o tužbenom zahtjevu radi naknade štete.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević