Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-883/18 (A. K.-M.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povrat stana
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-883/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 883/18, rješavajući apelaciju A. K. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. K. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116485 17 Gž 3 od 8. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116485 17 P 2 od 29. marta 2017. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. K. M. podnesena protiv Obavijesti Općine Centar Sarajevo – Služba za upravu za stambene poslove broj 03-23-37/08 od 7. aprila 2008. godine zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. K. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zumreta Akagić-Bavčić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 116485 17 Gž 3 od 8. novembra 2017. godine, Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 116485 17 P 2 od 29. marta 2017. godine i Obavijesti Općine Centar Sarajevo – Služba za upravu za stambene poslove (u daljnjem tekstu: tužena) broj 03-23-37/08 od 7. aprila 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 17. jula 2019. godine je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobranilaštva Općine Centar kao zakonskog zastupnika tužene zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 26. jula 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 23. augusta 2019. godine, a Pravobranilaštvo Općine Centar nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Osporena obavijest

5. Tužena je 7. aprila 2008. godine donijela Obavijest broj 03-23-37/08. Iz navedene obavijesti proizlazi da je apelantica 7. januara 2008. godine tuženoj podnijela zahtjev za otkup stana u određenoj ulici (bliže navedena u obrazloženju navedenog obavještenja, u daljnjem tekstu: predmetni stan), a da je nakon uvida u dokumentaciju dostavljenu uz zahtjev, kao i u naknadno dostavljenu traženu dokumentaciju, nadležna služba tužene obavijestila apelanticu da stan nije proglašavan napuštenim u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima FBiH, da stan nije devastiran i da ne postoji ranije podnesen zahtjev za otkup stana. U vezi s tim, u obavijesti je istaknuto da je Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) određeno da je za stanove, čiji je status kao što je navedeno u prethodnoj rečenici, rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana 6. decembar 2000. godine. Kako je zahtjev za kupovinu predmetnog stana podnesen nakon zakonom određenog roka, apelantica je obaviještena da se navedeni zahtjev ne može razmatrati, odnosno da tužena ne može s apelanticom zaključiti ugovor o njegovoj kupoprodaji.

Osporeni parnični postupak

6. Apelantica je 6. novembra 2009. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđenja.

7. Općinski sud je 26. decembra 2011. godine donio presudu, koja je rješenjem Kantonalnog suda od 18. maja 2015. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Općinski sud je 29. marta 2017. godine donio Presudu broj 65 0 P 116485 17 P 2 kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo između apelantice kao kupca, s jedne strane, i tužene kao prodavca, s druge strane, za predmetni stan (površine 29 m , bliže opisan u izreci navedene odluke), za određenu kupoprodajnu cijenu u certifikatima, da u tom smislu ova presuda u cijelosti zamjenjuje kupoprodajni ugovor, te da je tužena dužna trpjeti da apelantica nakon uplate kupoprodajne cijene stana upiše svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu.

9. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istakao da je apelantica u obrazloženju tužbe i tokom postupka, između ostalog, navela da je ugovor o korištenju predmetnog stana zaključila 17. februara 1985. godine i u njega se uselila, te da navedeni stan koristi neometano smatrajući ga svojim domom. Zatim, da je uslijed granatiranja zgrade 1994. godine ovaj stambeni prostor devastiran, čime je postao neuslovan za stanovanje, pa da ga je apelantica bila prisiljena napustiti, te da se tada uselila u drugi stan (bliže naveden u obrazloženju navedene presude, u daljnjem tekstu: privremeni stan), koji je dodijeljen apelantici, njenom suprugu i njihovo dvoje djece na privremeno korištenje. Nadalje, nakon napuštanja privremenog stana apelantica je 25. novembra 2000. godine zaključila ugovor o zakupu trećeg stana (bliže opisanog u obrazloženju navedene odluke, u daljnjem tekstu: zakupljeni stan), te je nakon toga pristupila saniranju predmetnog stana, a popravku stana završila je u novembru 2007. godine, koje godine se sa djecom i suprugom uselila u navedeni stan. Općinski sud je istakao da apelantica smatra da je, u smislu odredbe čl. 8a) i 8b) Zakona o prodaji stanova, stekla pravo da podnese zahtjev tuženoj za otkup stana, a što je i učinila zahtjevom od 8. januara 2008. godine, dakle prije isteka jedne godine nakon ulaska u posjed stana.

10. Općinski sud je naveo da je, s obzirom na to da je apelantica prvobitnom tužbom zahtijevala utvrđenje da je stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava, tužena u odgovoru na tužbu istakla da ne postoji apelanticin pravni interes za takvo utvrđenje jer ona jeste nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je bila predložila da sud odbaci tužbu. Međutim, nakon što je tužba preinačena postavljanjem tužbenog zahtjeva na način opisan u izreci presude, tužena je u cijelosti osporila tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Općinski sud je ukazao da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je tužena vlasnica stana, te da prednja činjenična utvrđenja nisu ni sporna među parničnim strankama. Zatim je istakao da je sporno da li su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana. U vezi s tim je istaknuo da su relevantne odredbe za odluku u konkretnoj pravnoj stvari odredbe čl. 7. st. 1. i 2, 7a. stav 2, 8a. i 8b. stav od 1. do 4. Zakona o prodaji stanova. Naime, pravilnim tumačenjem tih odredbi proizlazi da je za njihovu primjenu bitno utvrditi da li je apelantica kao nesporna nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu blagovremeno podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana. Općinski sud je ukazao da je nesporno riječ o stanu koji nije zvanično proglašen napuštenim, te da je sporno da li je apelantica bila napustila stan u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine, kada se vratila u posjed stana, da li je stan bio devastiran i da li je apelantica podnijela zahtjev za otkup navodno devastiranog stana u roku od tri mjeseca od dana ulaska u posjed stana.

12. Općinski sud je naveo da je apelantica nesporno 7. januara 2008. godine podnijela zahtjev tuženoj za otkup predmetnog stana. Nadalje je naveo šta proizlazi iz određenih dokaza, između ostalog, da iz uvjerenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 11. februara 2008. godine proizlazi da ni kod ovog organa ne postoji evidentiran zahtjev za povrat stana na ime apelantice, da predmetni stan nije proglašen privremeno niti trajno napuštenim. Također, da taj stan nije proglašen privremeno niti trajno napuštenim proizlazi i iz drugog uvjerenja te uprave od 24. decembra 2007. godine. Zatim je naveo da je apelantica prema određenom zk. izvatku etažna vlasnica određene garaže, da je pravo vlasništva stekla kupoprodajom, dok prema uvjerenju Zemljišno-knjižnog ureda od 2. novembra 2010. godine nije registrirana kao vlasnica stana. Također je naveo da iz određenih dokaza (bliže navedenim u obrazloženju presude) proizlazi da je apelantica 16. juna 1984. godine zaključila brak sa suprugom A. M., te da nije navela da se ta činjenica u međuvremenu eventualno promijenila.

13. Općinski sud je istakao da iz određenih dokaza (bliže navedenih u obrazloženju presude) proizlazi da je apelantica 24. novembra 2000. godine unajmila zakupljeni stan na period od 12 mjeseci uz mjesečnu najamninu od 800,00 DEM, te da je istog dana izvršena primopredaja privremenog stana od strane privremenog korisnika – apelanticinog supruga, koji ga je koristio sa apelanticom i dvoje djece. Zatim je istakao da je uvidom u zahtjev za prijavu-odjavu prebivališta od 24. decembra 2007. godine utvrđeno da je apelantica na taj dan imala prijavljeno prebivalište na određenoj adresi (koja nije adresa predmetnog stana), te da je uvidom u određeni zk. izvadak utvrđeno da je apelanticin suprug vlasnik stana u površini od 135 m , te da je pravo vlasništva stekao kupoprodajom. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da primjećuje da se taj stan i garaža apelantice očigledno nalaze u istoj zgradi.

14. Općinski sud je istakao, u vezi s apelanticinim navodima da predmetni stan predstavlja njen dom u smislu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica u braku i da je njen suprug vlasnik kupljenog stana od 135 m (u zgradi u kojoj je i apelantica vlasnica kupljene garaže), pa je sasvim neprihvatljiva ta apelanticina tvrdnja, pogotovo jer je uvidom u zahtjev za prijavu-odjavu prebivališta od 24. decembra 2007. godine utvrđeno da je apelantica na taj dan imala prijavljeno prebivalište na adresi gdje se i nalaze navedene nekretnine (prema izjavi same apelantice).

15. Općinski sud je naglasio da je materijalni dokaz, koji je u direktnoj vezi sa spornom relevantnom činjenicom navodne devastiranosti stana, račun M. T. od 5. novembra 2007. godine. Zatim je istakao da bi iz tog dokaza sud trebalo zaključiti da je M. T. kao vlasnik samostalne molersko-farbarske radnje za apelanticu izvršio, između ostalog, i radove koji po prirodi stvari nisu djelatnost molera-farbera (demontiranje oštećenog i djelimično izgorjelog poda, nabavljanje i postavljanje panel-parketa, te posebno demontiranje uništenih vrata i ugradnja novih blindiranih vrata, popravka oštećenih električnih i vodovodnih instalacija, te ustakljivanje prozora). Nadalje je istakao da je, prema njegovoj ocjeni, taj dokaz veoma upitan u onom dijelu koji se ne odnosi na osnovnu djelatnost izdavaoca računa.

16. Općinski sud je naveo da ostali dokazi koji se odnose na utvrđenje ove sporne činjenice su vještačenje, apelanticin iskaz i iskaz svjedokinje D. Č. Naime, vještačenjem po vještaku arhitektonske struke S. S., čiji je nalaz kao stručan i objektivan u cijelosti prihvaćen, sud je utvrdio da je u stanu zaista izvršena kompletna rekonstrukcija. Međutim, vještak je naveo da njemu nije prezentirana dokumentacija na osnovu koje bi mogao potvrditi da li je stan bio devastiran ili oštećen, te koji je to stepen oštećenja bio prije izvođenja radova. Nadalje je naveo da je vještak naglasio da ako je apelantica zbog oštećenja zaista bila primorana izvoditi radove navedene u računu M. T. onda stan logično nije bio uslovan za stanovanje, ali je ponovio i da ne postoji dokumentacija na osnovu koje bi mogao potvrditi da li je te radove bilo nužno izvoditi, te da se stan naravno može adaptirati i da nije prethodno devastiran.

17. Općinski sud je istakao da je apelantica kao parnična stranka, između ostalog, istakla da se u predmetni stan uselila 1984. godine, da je tada već bila udata, da su u tom stanu živjeli svi kao porodica sve do 1994. godine kada je granata pala neposredno ispred zgrade, pa je od gelera te granate i eksplozije taj stan devastiran u toj mjeri da nisu mogli ostati u njemu (bliže opisano u obrazloženju presude). Također je navela da su adaptaciju predmetnog stana vršili duži period i da su je završili krajem novembra 2007. godine, a da su se u stan uselili 24. decembra 2007. godine, i to svi kao porodica. Općinski sud je ukazao da je na upit zakonske zastupnice tužene apelantica iskazala da je predmetni stan nakon napuštanja 1994. godine bio prazan sve vrijeme, da su se ulazna vrata samo mogla nasloniti, tj. pritvoriti, da se u prvo vrijeme nije moglo ni zaključati, a kasnije su došli i napravili bravu. Dodala je i da su nakon izlaska iz zakupljenog stana 2001. godine njen suprug i kćerka otišli kod njegove mame, a apelantica sa sinom kod njene mame, poslije čega je suprug ostvario pravo na kupovinu stana u određenoj ulici, gdje je on sada prijavljen i gdje sada živi, dok apelantica ne živi u tom stanu, već sa sinom u predmetnom stanu. Kao razlog dugotrajnog čekanja na adaptaciju predmetnog stana je navela da duži vremenski period finansijski nisu bili u mogućnosti da vrše takve radove, te je na upit suda pojasnila da je njen suprug standardnom kupoprodajom kupio stan u određenoj ulici, a da nije ostvario bilo kakvo pravo na kupovinu tog stana. Općinski sud je nadalje naveo šta je svjedokinja D. Č. istakla u svom iskazu.

18. Općinski sud je istakao da je nakon analize izvedenih dokaza mišljenja da apelantica nije dokazala da je njen stan bio devastiran, odnosno oštećen uslijed udara granate ispred zgrade, tj. da nije bio devastiran u onoj mjeri koju logično podrazumijeva izmijenjena odredba člana 7a. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Naime, ta odredba zasigurno podrazumijeva devastiranost u mjeri koja potpuno onemogućava korištenje stana, a udar granate (bez obzira na kalibar) ispred zgrade logično nije mogao izazvati toliki stepen devastacije koji nije mogao biti otklonjen uz manje radove, koje su u vrijeme rata izvodili gotovo svi građani Sarajeva. Nadalje je istakao da je mnogo značajniji razlog napuštanja stana bio prelazak četveročlane porodice u mnogo komforniji stan (privremeni stan) jer je to logično bila i potreba porodice. Naime, na takav zaključak ukazuje i kasniji prelazak u zakupljeni stan za kiriju od 800,00 DEM. Općinski sud je istakao da zbog neuobičajeno visoke kirije od 800,00 DEM u toku 2001. godine, činjenice da račun M. T. glasi na ,,samo“ 6.820,00 KM i činjenice da je apelantica tada bila zaposlena (a zasigurno i njen suprug), nije mogao prihvatiti apelanticin iskaz da ona (kao i većina građana) nije bila u mogućnosti ranije obnoviti navodno devastiran stan. Nadalje je istakao da je navedeno posebno u koliziji s činjenicama utvrđenim iz navedenih zk. izvadaka da su apelanticin suprug i apelantica kupili stan od 135 m i garažu od 24 m . Općinski sud je naglasio da je bitno napomenuti da iz apelanticinog iskaza jasno proizlazi da je ona sve vrijeme imala faktičku vlast na predmetnom stanu (kazala je da je mijenjala bravu na ulaznim vratima), odnosno da je imala mogućnost da u bilo koje vrijeme pristupi navodno potrebnoj obnovi stana jer je niko u tome nije ometao.

19. Općinski sud je naveo da je mišljenja da ni apelantica, ni svjedokinja D. Č. nisu dale vjerodostojan iskaz u pogledu relevantnih činjenica stepena devastiranosti stana i datuma vršenja radova. Naime, apelantica je na okolnost devastiranosti predmetnog stana morala ponuditi druge dokaze, osim vlastitog iskaza i neuvjerljivog iskaza njene komšinice D. Č., koja se 2007. godine vratila iz inostranstva u svoj stan i navela da je čak i u vrijeme izvođenja radova, u trajanju od dva mjeseca, živjela u svom stanu koji je navodno isto oštećen uslijed pada navedene granate, a to sigurno ne bi bilo moguće da je stan zaista bio devastiran. Nadalje je naveo da je simptomatično da apelantica prilikom podnošenja zahtjeva za otkup stana tuženoj ili upotpunjavanjem potrebne dokumentacije nije dostavila račun M. T. za izvršene radove u stanu, već je taj dokaz dostavljen tek u toku trajanja konkretnog parničnog postupka. Imajući u vidu prednje i činjenicu da iz ovog dokaza proizlazi da je moler-farber vršio i poslove električara, vodoinstalatera i poslove postavljanja blindiranih vrata tokom 2007. godine, Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti kao vjerodostojan taj materijalni dokaz, pogotovo kada se ima u vidu da apelantica ni vještačenjem nije uspjela dokazati tvrdnju da je izvođenje radova u stanu bilo potrebno zbog navodne devastiranosti uslijed udara granate još 1994. godine.

20. Općinski sud je istakao da apelantica nije dokazala da se u odnosu na nju može primijeniti pravo naknadnog podnošenja zahtjeva za otkup stana, omogućeno odredbom člana 7a. stav 2. Zakona o prodaji stanova, pa je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 116485 17 Gž 3 od 8. novembra 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

22. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da je, suprotno apelanticinim navodima, prvostepeni sud za svoj činjenični i pravni zaključak da nije dokazala da je njen stan bio devastiran, odnosno oštećen uslijed udara granate ispred zgrade, tj. da nije bio devastiran u onoj mjeri koju logično podrazumijeva izmijenjena odredba člana 7a. stav 2. Zakona o prodaji stanova, dao jasne, potpune i na zakonu zasnovane razloge, koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Nadalje je istakao da je prvostepeni sud, a suprotno navodima žalbe, jasno i potpuno analizirao apelanticin iskaz, kao i iskaz svjedokinje D. Č., u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i dao potpune, jasne i dovoljne razloge zašto ih nije mogao prihvatiti, a ne paušalno iznio da su neuvjerljivi, kako se to neosnovano navodi u žalbi. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nalaz i mišljenje vještaka arhitektonske struke pravilno cijenio, tj. utvrdio da se vještak nije mogao izjasniti u odnosu na relevantnu činjenicu, i to da li je predmetni stan bio devastiran ili ne, odnosno da apelantica ni provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku arhitektonske struke nije uspjela dokazati tvrdnju da je izvođenje radova u stanu bilo potrebno zbog navodne devastiranosti uslijed udara granate još 1994. godine. Zatim je istakao da je, i prema mišljenju tog suda, račun izvođača radova M. T., u vezi s ostalim provedenim dokazima, prvostepeni sud pravilno cijenio, odnosno zaključio da apelantica, na kojoj je teret dokazivanja, navedenim računom nije mogla sa sigurnošću dokazati da su radovi navedeni u računu i izvedeni, pa su neosnovani i navodi apelanticine žalbe da su radovi izvedeni i da ih apelantica nije dovodila u pitanje plaćajući naknadu svih radova označenih u računu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne pozitivno-pravne propise. Apelantica uglavnom ukazuje na ocjenu dokaza, odnosno da redovni sudovi potpuno zanemaruju činjenicu koja je nesumnjivo utvrđena na osnovu svih dokaza koje je predložila, o tome da je predmetni stan bio granatiran u više navrata, uslijed čega je devastiran i kao takav neuslovan za stanovanje. Također, a u vezi s dužinom trajanja postupka, apelantica je, između ostalog, istakla da je podnijela zahtjev za otkup stana tuženoj 7. januara 2008. godine, a da joj je drugostepena presuda Kantonalnog suda, kojom je okončan predmetni postupak, uručena 15. decembra 2017. godine, odnosno da je postupak u ovoj relativno jednostavnoj pravnoj stvari ukupno trajao gotovo punih 10 godina. Nadalje je istakla da se, s obzirom na to da su sve činjenice, izuzev da li je stan bio devastiran, bile nesporne, radi o uistinu neprimjereno dugom trajanju postupka.

25. U vezi s povredom prava na imovinu, apelantica, između ostalog, ističe da je jedino sporno u konkretnom predmetu bilo da li je stan bio devastiran ili ne. Pri tome, apelantica naglašava da pitanje devastacije stana nije od utjecaja na pravilno rješavanje konkretne pravne stvari jer se njen tužbeni zahtjev ne zasniva na članu 7.a stav 2. Zakona o prodaji stanova, već je tužbeni zahtjev zasnovan na čl. 8.(a) i 8.(b) navedenog zakona. Ipak, opreza radi, apelantica je istakla da su brižljivom i svestranom ocjenom svih dokaza (kako računa izvođača radova M. T. tako i iskaza apelantice i svjedokinje D. Č., a na indirektan način i nalaza i mišljenja vještaka arhitektonske struke) nižestepeni sudovi mogli doći samo do zaključka da je predmetni stan bio devastiran. U vezi s tim, apelantica je ukazala da prvostepeni sud prihvaća tu činjenicu kao nespornu, ali na osnovu potpuno proizvoljnih pretpostavki zaključuje kako to nije bila devastacija u onoj mjeri koju logično podrazumijeva odredba člana 7.a stav 2. Zakona o prodaji stanova. Apelantica je mišljenja da ostvarenje Ustavom i Evropskom konvencijom zagarantiranog prava na imovinu ni na koji način ne bi smjelo biti dovedeno u pitanje subjektivnim tumačenjem pojma devastacija od strane sudova. Zatim je ukazala na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1207/08 i AP 2376/12 (za koju navodi da je vrlo slična konkretnoj apelaciji). Apelantica smatra da bi, u slučaju da je odgovor na pitanje da li je predmetni stan bio devastiran ili ne bio od odlučnog značaja za rješavanje ove pravne stvari, u tom slučaju na nju bio stavljen neprimjeren (prevelik) teret.

26. Nakon toga, apelantica je ukazala da se član 8.(a) Zakona o prodaji stanova odnosi na nosioce stanarskog prava koji su, poput nje, napustili stanove u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine, i to u slučajevima kada takvi stanovi nisu zvanično proglašeni napuštenim, te da takvi nosioci imaju pravo na otkup stanova odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana. U vezi s tim je istakla da je ostvarila „pravo na produženje roka za otkup stana ne samo po osnovu njegovog napuštanja u naprijed navedenom vremenskom periodu (1991–1998. godine) već i po osnovu njegove devastiranosti koja je i bila razlog nemogućnosti ulaska u posjed stana, a slijedom toga i nemogućnosti njegovog otkupa u redovnom roku“. Apelantica ističe da tužena i nižestepeni sudovi postupaju mimo njenog zahtjeva kada taj zahtjev za otkup stana razmatraju u smislu odredbi člana 7.a stav 2. Zakona o prodaji stanova, a ne u smislu odredbi iz člana 8.(a) kako je to tražila, te da je takav pogrešan stav tužene i nižestepenih sudova i doveo do pogrešnog zaključka da je zahtjev podnesen van zakonom predviđenog roka. Također je istakla da nižestepeni sudovi nisu postupili u skladu sa članom 191. stav (4) ZPP, odnosno da u svojim presudama nisu obrazložili zašto tužbeni zahtjev nije razmotren u svjetlu odredbi čl. 8.(a) i 8.(b) kako je to zahtijevala, čime je ujedno došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

27. U vezi s povredom prava na dom, apelantica je, između ostalog, istakla da nije jasno na čemu se zasniva zaključak suda da predmetni stan ne predstavlja njen dom. Naime, tužena nije osporila da je apelantica u predmetnom stanu kao nositeljica stanarskog prava stanovala u periodu od 1985. do 1994. godine, kada ga je napustila zbog granatiranja, niti da se apelantica u predmetni stan ponovno uselila 24. decembra 2007. godine, prijavila prebivalište u nadležnom MUP-u, te da od tog datuma predmetni stan ponovo postaje apelanticin dom. Apelantica ističe da u tom svom domu u času podnošenja konkretne apelacije stanuje duže od 10 godina.

b)Odgovor na apelaciju

28. Općinski i Kantonalni sud su ukratko naveli da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnosno da se predmetni postupak vodio u skladu s relevantnim zakonom.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-O.U.S., 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i 11/13 – rješenje Ustavnog suda).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVO NA KUPNJU STANA

Član 7.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

Član 7.a stav 2.

Zahtjev za kupovinu stana u koji se vraća višestruki korisnik iz odredbe člana 11. stav (4) tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i za kupovinu devastiranog stana podnosi se u roku od tri mjeseca od dana ulaska u posjed stana.

Član 8.(a) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u “Službenim novinama Federacije BiH“, zavisno koji datum je kasniji.

Član 8.(b) Nosilac stanarskog prava iz člana 8.(a) ovog zakona ima pravo da podnese pismeni zahtjev za otkup stana u skladu sa članom 7. ovoga zakona tek kada obezbijedi dokaze da su on i svi članovi njegovog domaćinstva, kako je to definirano Zakonom o stambenim odnosima, napustili smještaj koji su koristili privremeno u svojstvu zakonitog ili nezakonitog korisnika.

Kako bi ispunio ovaj uslov, nosilac stanarskog prava dostavlja potpisan zapisnik od strane nadležnog upravnog organa kojim se utvrđuje napuštanje imovine, predaja ključeva i pečaćenje prostorija ili ulazak u posjed ispražnjenih prostorija predratnog nosioca stanarskog prava, ili se utvrđuje da ne postoji potreba da se trenutne prostorije isprazne u skladu sa zakonom. U slučajevima kada je to potrebno, nadležni upravni organ je dužan da nosiocu stanarskog prava izda ove dokaze.

Nadležni upravni organ će u roku od jednog mjeseca nakon stupanja na snagu ovog zakona definirati pravno valjani dokazni materijal u svrhu ovoga člana ako zapisnik nije na raspolaganju ili kada trenutni smještaj nije potrebno napuštati u skladu sa zakonom.

Ovi dokazi moraju se priložiti uz pismeni zahtjev za otkup stana. Dokazi su sastavni dio pismenog zahtjeva za otkup stana i zahtjev za otkup se ne može obrađivati ukoliko ovi dokazi nisu podneseni.

30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 53. stav 3.

(3)Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporenu obavijest

33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporenu Obavijest tužene broj 03-23- 37/08 od 7. aprila 2008. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

34. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

35. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

36. Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da odlučuje o predmetnoj apelaciji jer osporeni akt nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5489/15 od 6. decembra 2016. godine i Odluka dopustivosti broj AP 1380/16 od 7. marta 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

37. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na osporeni parnični postupak

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 116485 17 Gž 3 od 8. novembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.. […].

43. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelantica podnijela tužbu protiv tužene kojom je tražila, između ostalog, da sud donese presudu koja će zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporene presude

44. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu apelantica ukazuje da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

45. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da apelantica navodi kako u osporenim odlukama nisu pravilno cijenjeni dokazi koje je izvela na okolnosti devastiranosti predmetnog stana, te da, između ostalog, ističe da je na nju stavljen i prevelik teret dokazivanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano: „Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantica (kao tužiteljica) u toku postupka nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno da nije dokazala da je predmetni stan bio devastiran, odnosno oštećen uslijed udara granate ispred zgrade (1994. godine) u tolikoj mjeri koja potpuno onemogućava korištenje stana. Dovodeći relevantne odredbe ZPP u vezu s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.

48. U vezi s apelanticinim navodima da se njen tužbeni zahtjev ne zasniva na članu 7.(a) stav 2. Zakona o prodaji stanova, već je tužbeni zahtjev zasnovan na čl. 8.(a) i 8.(b) navedenog zakona, Ustavni sud primjećuje da iz odredbe člana 7.(a) stav 2. proizlazi da se navedeni član odnosi, između ostalog, na rok za kupovinu devastiranog stana, a da se član 8.(a) odnosi, između ostalog, na nosioca stanarskog prava koji je stan napustio u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, te da iz navedenog člana proizlazi da rok za otkup stana počinje teći od vraćanja stana u posjed.

49. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je apelantica imala „faktičku vlast“ nad predmetnim stanom, odnosno da je mogla u bilo koje doba pristupiti i ući u predmetni stan (ući u posjed stana) jer je u tome niko nije ometao (predmetni stan je bio prazan, a apelantica je sama istakla da je u jednom trenutku zamijenila bravu na vratima). Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, te činjenicu da je apelantica svoj tužbeni zahtjev zasnivala na tvrdnji da ranije nije mogla ući u posjed predmetnog stana jer je on bio devastiran, a što je ponovila i u apelaciji, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su na predmetnu pravnu situaciju primijenili odredbu člana 7a. Zakona o prodaji stanova (koja se odnosi na devastirane stanove), odnosno kada su zaključili da se odgođeni rok iz tog člana ne može primijeniti na apelanticu (s obzirom na to da apelantica nije dokazala da je predmetni stan devastiran). Ovo pogotovo imajući u vidu da iz odredbe člana 53. stav 3. ZPP proizlazi da sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi.

50. Ustavni sud, također, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da redovni sudovi u svojim presudama nisu obrazložili zašto tužbeni zahtjev nije razmotren u svjetlu odredbi čl. 8.(a) i 8.(b) Zakona o prodaji stanova kako je to zahtijevala apelantica, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoju odluku, što su i učinili.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivno-pravnih propisa.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

52. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

53. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelanticinom tužbom od 6. novembra 2009. godine, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 8. novembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina.

54. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica prvo podnijela tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, te da je u toku postupka preinačila tužbeni zahtjev (što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira), što je u određenom dijelu utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka.

55. Ocjenjujući ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud posebno uočava da su redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka. Naime, Općinski sud je u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon dvije godine i oko jednog mjeseca. Zatim, Kantonalni sud je rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak donio nakon tri godine i oko četiri mjeseca (od dana donošenja prvostepene presude). U ponovnom postupku, Općinski sud je donio prvostepenu presudu nakon jedne godine i oko 10 mjeseci (od dana donošenja rješenja Kantonalnog suda), a Kantonalni sud je donio drugostepenu presudu nakon sedam mjeseci (od dana donošenja prvostepene presude).

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelantica došla do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj prirodi nije hitan, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

57. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

58. U vezi s navodima koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica i ove navode dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. Ustavni sud, također, ukazuje da je prilikom odlučenja imao u vidu praksu na koju se apelantica pozvala u apelaciji, ali da ona nije primjenjiva u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

59. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).

60. Ustavni sud primjećuje da se u osporenom parničnom postupku nije odlučivalo o korištenju predmetnog stana, odnosno da osporenim odlukama apelantici nije onemogućeno da i dalje koristi predmetni stan, već se samo odlučivalo da li su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, također, ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od osam godina, u okviru kojeg su donesene tri meritorne i jedna procesna odluka, prešla granice „razumnog roka“.

62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantici osporenom presudom nije onemogućeno da i dalje koristi predmetni stan.

63. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-883/18 (A. K.-M.) | Sudska praksa | Aktio