Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1623/18 (O. D. R.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Troškovi i izdaci
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1623/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1623/18, rješavajući apelaciju odvjetnika Damira Raguža, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija odvjetnika Damira Raguža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 010614 17 Rev od 14. prosinca 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Odvjetnik Damir Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU „Sesar- Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 8. ožujka 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 010614 17 Rev od 14. prosinca 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i tuženog Neimarstva a.d. Trebinje – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u razdoblju od 6. do 19. studenog 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 8. do 27. studenog 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 62 0 Ps 010614 15 Ps od 6. studenog 2015. godine tuženi je obvezan apelantu isplatiti na ime troškova zastupanja u postupku koji je vođen pred tim sudom u predmetu broj 62 0 Ps 009920 13 Ps ukupan iznos od 122.188,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Navedenom presudom tuženi je također obvezan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka.

6. Okružni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant kao punomoćnik zastupao tuženog pred tim sudom u parničnom postupku broj 62 0 Ps 009920 13 Ps (radi utvrđenja, vrijednost spora 4.609.741,24 KM). Taj postupak je okončan rješenjem od 7. srpnja 2014. godine kojim je odbačena tužba zbog litispendencije, uz obvezu tužitelja u toj parnici (Hypo Alpe Adria banka a.d. Banja Luka) da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 124.488,00 KM, koji su obračunati prema troškovniku apelanta kao punomoćnika. Navedeno rješenje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 62 0 Ps 009920 14 Pž od 26. ožujka 2015. godine. Tuženi je apelantu dostavio opoziv punomoći od 29. svibnja 2015. godine, nakon čega se apelant obraćao predsjedniku suda i stečajnom upravitelju radi isplate troškova zastupanja. Također, apelant je putem angažiranih punomoćnika dopisom od 25. lipnja 2015. godine ponovo tražio isplatu odvjetničkih troškova po pravomoćnoj sudskoj odluci, ali je tuženi uz dopis od 24. lipnja 2015. godine vratio troškovnik na iznos od 124.488,00 KM, tražeći od apelanta da ispostavi fakturu u skladu sa Tarifom, prihvaćajući i primjenu Tarife za rad odvjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tarifa FBiH). Prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke S. P. od 22. rujna 2015. godine Hypo Alpe Adria banka je na bankovni račun tuženog uplatila iznos od 124.488,00 KM na ime dosuđenih troškova parničnog postupka, a tuženi je na apelantov račun uplatio iznos od 2.340,00 KM na ime naknade troškova zastupanja u tom predmetu.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Okružni sud je zaključio da su pravomoćnim rješenjem apelantu dosuđeni troškovi zastupanja tuženog, da su u obje navedene sudske odluke jasno obrazloženi svi troškovi, pa se konkretnom slučaju radi o „klasičnom i čistom pokušaju stjecanja bez osnove“. Apelant je prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke istaknuo da je tuženog zastupao u više predmeta pred raznim sudovima i da mu tuženi zbog lošeg materijalnog stanja nije plaćao troškove zastupanja, ali je dogovoreno da apelant, ako troškovi nekog postupka budu naplaćeni, preuzme taj iznos na ime zastupanja. To se desilo u konkretnom slučaju, ali je tuženi odustao od dogovorenog i sve troškove naplatio, a da apelantu nije platio troškove po naplaćenom troškovniku. U predmetnom troškovniku jasno su navedeni troškovi odvjetnika i u tim troškovima nema troškova tuženog koji se mogu odnositi na vještačenja ili neke pristojbe. Dakle, jasno je da se u ovom slučaju radi samo o troškovima odvjetnika koji su naplaćeni po pravomoćnoj i izvršnoj sudskoj odluci. U konkretnom predmetu na ročište nije želio pristupiti stečajni upravitelj da bi sudu i stranci objasnio što je točno dogovorio s apelantom u svezi sa zastupanjem pred sudovima. Nemoguće je da je apelant pristao zastupati tuženog koji ne može platiti nikakve troškove u tom trenutku, što je općepoznata činjenica jer je sadašnji tuženi dužan više od 50 milijuna KM, a da se ne dogovore da uzme sve naplaćene troškove ako se u nekom predmetu oni eventualno naplate. Prema mišljenju suda, ovo je prva situacija u kojoj je tuženi naplatio neke troškove i normalno je da ti troškovi moraju pripadati apelantu jer se radi o odvjetničkim troškovima, a ne o troškovima stečajne mase. Slijedom navedenog, proizlazi da su parnične stranke bile u međusobnim poslovnim odnosima iz ugovora o pružanju usluga, da tuženi svoju obvezu nije ispunio u utuženom iznosu, zbog čega je Okružni sud primjenom odredbi čl. 749. i 759. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev.

8. Presudom Višeg suda broj 62 0 Ps 010614 15 Pž od 24. ožujka 2017. godine, koja je ispravljena rješenjem od 8. svibnja 2017. godine, žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je dosuđeni iznos od 122.188,00 KM smanjen na iznos od 9.307,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, navedenom presudom dosuđeni troškovi postupka apelantu su smanjeni i apelant je obvezan tuženom nadoknaditi troškove postupka kako je navedeno u izreci presude, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena kao neutemeljena i u tom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda.

9. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da se iznos koji je tuženi naplatio od Hypo Alpe Adria banke Banjaluka odnosi na zastupanje na tri ročišta od po 34.800,00 KM, troškove prijevoza na relaciji Mostar – Trebinje – Mostar u iznosu od 455,40 KM, odsustvovanje iz ureda u iznosu od 2.000,00 KM i porez na dodanu vrijednost od 17 %. U svezi s tim, Viši privredni sud je istaknuo da prema članku 11. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u RS (u daljnjem tekstu: Tarifa RS), odmjeravanje troškova na teret protivne strane u odgovarajućem postupku ne utječe na obračun nagrade i naknade troškova između odvjetnika i klijenta za izvršeni rad i izdatke u svezi s radom, a prema članku 13. Tarife RS, kada sud ili drugi organ odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, pa i u slučaju spora između odvjetnika i klijenta, primjenjuje tarifu i odluku o vrijednosti boda koje su na snazi u vrijeme donošenja meritorne odluke. Kod činjenice da je sjedište apelantovog odvjetničkog ureda u Mostaru i da apelant u smislu članka 5. Tarife RS ima pravo izbora hoće li zahtijevati naknadu troškova i nagradu po Tarifi RS ili Tarifi FBiH, Viši privredni sud je naveo da apelant ima pravo na naknadu troškova i nagradu po tarifi koja važi u Republici Srpskoj ili u Federaciji Bosne i Hercegovine.

10. U svezi s navedenim, Viši privredni sud je istaknuo da je neprihvatljivo obrazloženje prvostupanjskog suda da se radi o pokušaju stjecanja bez osnove u korist tuženog i da se u ranijem parničnom postupku radilo o troškovima odvjetnika jer su navedeni troškovi priznati tuženom kao parničnoj stranci, a ne apelantu kao punomoćniku. Potom, Viši privredni sud je izvršio usporedbu iznosa nagrade i naknade koju bi apelant dobio prema odredbama Tarife FBiH i Tarife RS (kako je detaljnije prikazano na str. 4. i 5. drugostupanjske presude), pri čemu je ukazao da je odredbama članka 31. Zakona o odvjetništvu FBiH uspostavljeno ograničenje visine naknade za rad odvjetnika, prema kojem naknada za rad odvjetniku ne može prelaziti jednomjesečni prosječni osobni dohodak u Federaciji BiH. U svezi s tim, Viši privredni sud je zaključio da je za apelanta povoljnija primjena Tarife RS. Potom je Viši privredni sud naveo da apelantu za zastupanje tuženog, računajući maksimalni iznos naknade prema Tarifi RS, pripada naknada u iznosu od 11.647,80 KM, pa imajući u vidu da je tuženi prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke apelantu uplatio 2.340.00 KM, Viši privredni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen za iznos od 9.307,80 KM.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 010614 17 Rev od 14. prosinca 2017. godine odbijena je apelantova revizija.

12. Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti revizijski navodi da je drugostupanjskom odlukom odlučeno o nečemu o čemu je već odlučeno Rješenjem broj 62 0 Ps 009920 13 Ps od 7. srpnja 2014. godine jer je navedeno rješenje doneseno u drugom postupku. Iznos od 124.488,00 KM predstavlja naknadu troškova postupka koja je primjenom odredbe članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dosuđena tuženom u toj parnici, odnosno ta naknada, bez obzira na to što se sastoji iz troškova zastupanja, nije dosuđena apelantu kao punomoćniku tuženog koji nije bio parnična stranka. Stoga, činjenica da je Hypo Alpe Adria banka a.d. Banja Luka dosuđeni iznos naknade troškova postupka uplatila na račun tuženog ne može dovesti do zaključka da je na taj način na strani tuženog došlo do stjecanja bez osnove u smislu odredbe članka

210. ZOO, već je time samo izvršeno izmirenje dosuđene naknade troškova postupka. Taj zaključak je u skladu sa člankom 11. Tarife RS jer je u tom drugom postupku tuženog kao punomoćnik zastupao apelant, kome pripada naknada za pruženu pravnu pomoć. Kako apelant i tuženi, prema činjeničnom utvrđenju nižestupanjskih sudova, nisu zaključili pismeni ugovor o visini nagrade i visini troškova za rad i u svezi s radom odvjetnika, u smislu odredbe članka 4. Tarife RS, to se suglasno odredbi članka 48. Zakona o odvjetništvu RS i članka 13. Tarife RS, kod odmjeravanja pripadajuće naknade imaju primijeniti odredbe Tarife RS. Pri tome, apelantu pripada pravo izbora hoće li se sporna naknada, na ime zastupanja tuženog, obračunati prema Tarifi RS ili Tarifi FBiH, pa kako je, s obzirom na ograničenje propisano člankom 31. Zakona o odvjetništvu FBiH u konkretnom slučaju za apelanta povoljniji obračun po Tarifi RS, pravilno je visina pripadajuće naknade utvrđena primjenom Tarife RS. Prema tome, pobijanom odlukom je pravilno utvrđen pripadajući iznos naknade apelantu za zastupanje tuženog u drugoj parnici. Na pravilnost i zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja ni navodi da je u CMS sustavu prije dostave pobijane odluke strankama bila unesena drugostupanjska presuda drugačijeg sadržaja (što je svakako propust drugostupanjskog suda prilikom evidentiranja odluke u sustavu unošenjem radne verzije odluke), s obzirom na to da presuda prema strankama u smislu članka 197. stavak 2. ZPP djeluje od dana kada im je dostavljena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant tvrdi da je presuda donesena u prvostupanjskom postupku jedina moguća i zakonita jer se prvostupanjski sud kretao u okvirima pravomoćnog rješenja Višeg suda u predmetu broj 62 0 Ps 009920 14 Pž koji je pravomoćno odlučio o troškovima postupka. U svezi s tim, apelant tvrdi da su drugostupanjski i revizijski sud odlučili na nezakonit način i donijeli nezakonite odluke sa tumačenjima koja su neutemeljena i neodrživa. Apelant, također, ukazuje da se drugostupanjski i Vrhovni sud istodobno pozivaju na zakone o odvjetništvu u FBiH i RS i Tarifu RS i FBiH, pri čemu se iz tih propisa uzimaju odredbe, a da se ne razgraniči koji zakon se treba primjenjivati, odnosno da se naknada ne može utvrđivati prema i jednoj i drugoj tarifi. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o odvjetništvu RS i da je ispostavio troškovnik prema važećoj Tarifi RS i da bi se ti propisi trebali primijeniti u konkretnom slučaju. Naposljetku, apelant ukazuje da iz CMS sustava proizlazi da u predmetu postoji i presuda Višeg suda od 24. ožujka 2017. godine koja ide u korist apelantu i razlikuje se od dostavljene presude, pa se postavlja pitanje kako je moguće da su u istoj stvari donesene dvije presude od kojih je jedna dostavljena apelantovim punomoćnicima, a druga se nalazi u internetskom sustavu pristupa predmetima.

b)Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da njezinim donošenjem nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda.

15. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju drugostupanjske odluke, te smatra da navedenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Tuženi je naveo da je Viši privredni sud u obrazloženju dao nedvosmislen i jasan zaključak da se u konkretnom slučaju primjenjuje Tarifa RS, te da je očigledno da apelant ne navodi bilo kakvu valjanu pravnu ili činjeničnu argumentaciju za apelacijske tvrdnje, osim što je nezadovoljan odlukom, zbog čega predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neutemeljena. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 197.

Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.

Presuda prema strankama ima dejstvo od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama po odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.

Član 386. stav (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387. stav (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

18. Zakon o odvjetništvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 30/07, 59/08 i 20/14) u relevantnom dijelu glasi:

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Članak 48. stavak (3) Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka u konkretnom predmetu određivat će naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane odvjetnika prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.

19. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 4. st. (1) i (4) Odvjetnik i klijent mogu ugovoriti visinu nagrade odvjetniku, kao i visinu troškova za rad i u svezi rada odvjetnika.

Ugovorom iz stavka 1. ovog članka isključuje se primjena ove tarife u dijelu kojim je određena visina nagrade i naknade troškova za rad odvjetnika.

Članak 5. stavak (1) Za pružanje pravne pomoći u Federaciji BiH, Distriktu Brčko, pred Sudom BiH i inozemstvu državljaninu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine ili pravnoj osobi koja ima sjedište na teritoriju Republike Srpske, Distrikta Brčko i Bosne i Hercegovine, odvjetnik ima pravo izbora ili zahtijevati naknadu troškova i nagradu po ovoj tarifi ili po tarifi kojom je određena nagrada i naknada za rad odvjetnika u Federaciji BiH, odnosno po tarifi, odgovarajućem normativu, kojom je određena nagrada i naknada za rad odvjetnika u zemlji u kojoj je zastupao klijenta, i kad je zastupanje obavljeno pismenim putem.

Članak 11. st. (1) i (2) Odmjeravanje troškova na teret protivne strane u odgovarajućem postupku ne utječe na obračun nagrade i naknade troškova između odvjetnika i klijenta za izvršeni rad i zadatke u svezi s radom.

Na zahtjev klijenta odvjetnik je dužan sačiniti pismeni obračun nagrade za izvršeni rad, kao i troškova rada, i predočiti mu ovu tarifu, osim ako je nagrada i naknada troškova ugovorena.

Članak 13.

Kad sud ili drugi organ odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, pa i u slučaju prijepora između odvjetnika i klijenta, primjenjuje Tarifu i odluku o vrijednosti boda koje su na snazi u vrijeme donošenja meritorne odluke.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 – odluka USJ i 57/1989 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/1993, 3/1996, 37/2001 – dr. zakon, 39/2003 i 74/2004; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Opšte pravilo Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 010614 17 Rev od 14. prosinca 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantu 16. siječnja 2018. godine, a da je apelacija podnesena 8. ožujka 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu proizvoljno primijenili materijalno pravo.

30. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su drugostupanjski i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, glede apelantovih tvrdnji kojima ukazuje da je troškove postupka tražio prema Tarifi RS i da je o tim troškovima odlučeno pravomoćnim rješenjem 7. srpnja 2014. u predmetu u kojem je tuženog zastupao kao punomoćnik, Ustavni sud uočava da iz odredbe članka 386. stavak (1) ZPP jasno proizlazi da se troškovi parničnog postupka dosuđuju stranci, a ne njezinom punomoćniku, a da iz odredbe članka 11. Tarife RS proizlazi da odmjeravanje troškova stranci u parničnom postupku ne utječe na obračun nagrade i naknade troškova između odvjetnika i klijenta za izvršeni rad i izdatke u svezi sa radom. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su utemeljeni apelantovi navodi da su mu redovni sudovi trebali odrediti nagradu i naknadu troškova u istom iznosu kao što je to učinjeno tuženom kao stranci u prethodno okončanom parničnom postupku. Ustavni sud dalje smatra da na proizvoljnost u postupanju drugostupanjskog i Vrhovnog suda ne ukazuju ni navodi da su se Viši i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke pozvali dijelom na Zakon o odvjetništvu FBiH i Tarifu FBiH, a dijelom na Zakon o odvjetništvu RS i Tarifu RS, s obzirom na to da iz obrazloženja odluka redovnih sudova jasno proizlazi da je obračun visine nagrade i naknade troškova izvršen u skladu s odredbama Tarife RS prema kojoj je apelant i tražio obračun nagrade i naknade, a da je citiranje članaka Zakona o odvjetništvu FBiH i Tarife FBiH učinjeno s ciljem utvrđivanja koja je tarifa za apelanta povoljnija. Naposljetku, glede apelantovih tvrdnji da iz CMS sustava proizlazi da su istoj pravnoj stvari donesene dvije presude, Ustavni sud zapaža da je taj prigovor detaljno razmotrio Vrhovni sud navodeći da se radi o propustu drugostupanjskog suda prilikom evidentiranja radne verzije odluke, ali da prema članku 197. stavak

2. ZPP presuda djeluje prema strankama trenutkom dostavljanja. Stoga, dovodeći sadržaj navedenih odredbi u vezu s obrazloženjima koje su redovni sudovi dali, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci Višeg i Vrhovnog suda proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem navedene odredbe zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pravo na imovinu

34. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje navode apelant nije detaljnije obrazlagao, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu također neutemeljeni.

c)Pravo na učinkovit pravni lijek

35. U svezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije izričito naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje je i koristio. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanta, sama po sebi u okolnostima konkretnog slučaja ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neutemeljen.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi, primjenjujući odredbe članka 386. stavak 1. ZPP i članka 11. Tarife RS, dali jasno i argumentirano obrazloženje da se naknada troškova postupka koja je isplaćena tuženom ne može smatrati naknadom koja pripada apelantu kao njegovom punomoćniku, pa su obračun nagrade i naknade za izvršeno zastupanje tuženog izvršili u skladu s važećim odredbama Tarife RS, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.

38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1623/18 (O. D. R.) | Sudska praksa | Aktio