Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1300/19 (Privredno društvo "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1300/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1300/19, rješavajući apelaciju Privredno društvo "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Privredno društvo "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 660809 19 Pžp 2 od 24. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 660809 18 Pr 2 od 21. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Privredno društvo "Xylon Corporation" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat sa Ilidže, podnio je 22. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 660809 19 Pžp 2 od 24. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 660809 18 Pr 2 od 21. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 71. stav 2. Zakona o radu, te mu je izrečena novčana kazna u određenom iznosu.
3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je apelant, kao poslodavac, sa zaposlenicom M.K. 1. aprila 2017. godine zaključilo ugovor o radu na određeno vrijeme (od 1. aprila do 30. juna 2017. godine), te da je 30. juna 2017. godine (kada je ona bila na bolovanju) donio rješenje o prestanku navedenog ugovora o radu zbog isteka vremena na koji je zaključen. Naime, prvostepeni sud je naveo da je apelant M.K. otkazao ugovor o radu u vrijeme trajanja njene privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu i liječenja. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da apelant, u skladu s članom 71. stav 2. Zakona o radu, u navedenim okolnostima nije mogao otkazati ugovor o radu M.K., zbog čega je u ovakvim apelantovim radnjama našao sva obilježja bića prekršaja iz člana 71. stav 2. Zakona o radu, te odlučio kao u dispozitivu prvostepenog rješenja. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je naveo da su irelevantni apelantovi navodi da je M.K. 28. juna 2017. godine nudio otkaz ugovora sa ponudom novog ugovora pod izmijenjanim uslovima.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud nije prihvatio kao dokaz materijalnu dokumentaciju odbrane, jer je priložena kao neovjerena kopija, odnosno kopija koja nije potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na izvornik (član 289. st. 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH). Kantonalni sud je dalje naveo da slijedom navedene zakonske odredbe nije mogao cijeniti dokaz odbrane (Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj: 65 0 Rs 661778 17 Rs od 15. oktobra 2018. godine) priložen uz žalbu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo apelant u dijelu žalbe kojim osporava načina na koji su cijenjeni iskazi svjedoka A.Š. i I.F. upravo pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se shodno članu 88. Zakona o prekršajima FBiH nije ni upuštao u meritorno razmatranje ovoga dijela žalbe. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno apelantu odmjerio izrečenu novčanu kaznu, te da je pravilno cijenio sve okolnosti iz člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH koje utiču na visinu izrečene kazne.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da drugostepeni sud nije prihvatio kao dokaz presudu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 661778 17 rs od 15. oktobra 2018. godine, koju je apelant dostavio uz žalbu u ovom predmetu, jer nije dostavljena u originalu ili ovjerenoj kopiji. Također, apelant navodi da „sud je cijenio irelevantnim navode svjedoka odbrane A.Š., koji je u svom iskazu tvrdio da je M.K. 28. juna 2017. godine nakon isteka bolovanja nudio otkaz ugovora o radu sa ponudom ugovora pod izmijenjenim uslovima, dok je bezrezervno prihvatio iskaz svjedoka kantonalnog inspektora rada I.F., iako on pogrešno tumači i primjenjuje odredbe Zakona o radu…“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević