Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1285/18 (Ž. B. i drugi)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Nematerijalna šteta
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o električnoj energiji · čl. 201
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o električnoj energiji
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1285/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1285/18, rješavajući apelaciju Željke Buntić i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Željke Buntić, mldb.
J.B., mldb. M.B. i mldb. L.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 033108 14 Rev od 14. studenog 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željka Buntić, mldb. J.B., mldb. M.B. i mldb. L.B. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Čapljine, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 26. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 25. rujna 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP Elektroprivreda HZ-HB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. rujna 2019. godine, Kantonalni sud 4. listopada 2019. godine, a Općinski sud 17. listopada 2019. godine.
4. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 11. listopada 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 033108 10 P od 25. srpnja 2012. godine obvezano je JP Elektroprivreda HZ-HB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete, u smislu pravične naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliske osobe (supruga, odnosno oca apelanata), isplati određene novčane iznose (tj. supruzi 16.000,00 KM, a djeci po 5.600,00 KM), kao i određeni iznos na ime naknade materijalne štete na ime troškova sahrane, a sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata preko dosuđenih iznosa.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u predmetnom postupku na temelju izvedenih dokaza (između ostalog, uviđaja na licu mjesta, vještačenja vještaka medicinske struke, geometra, vještaka elektrostruke i vještaka zaštite na radu) utvrđeno da je 2009. godine smrtno stradao suprug i otac apelanata M.B. prilikom prenošenja aluminijskih cijevi na polju na kojem su se nalazile tri dalekovodne žice pod naponom. Općinski sud je zaključio da je tuženi odgovoran za smrtno stradavanje M.B. po principu objektivne odgovornosti na temelju odredaba iz čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao imatelj opasne stvari – dalekovoda, koja postrojenja samim svojim postojanjem predstavljaju opasne stvari od kojih potječe povećana opasnost po život i zdravlje ljudi i okolicu. S tim u svezi, Općinski sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je u konkretnom slučaju visina vodiča dalekovoda od zemlje iznosila 5,29 m, te da tuženi prilikom izgradnje dalekovoda nije postupio na način kako je propisano Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova napona od 1 kV do 10 kV (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim su definirane sigurnosna visina (6 m) i sigurnosna udaljenost (5 m) iznad polja, livada i oranica, iznad poljskih puteva i šumskih puteva. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da tuženi nije poduzeo mjere sigurnosti u pogledu postavljanja trajnih natpisa na betonskim stupovima dalekovoda sa upozorenjem na opasnost od električne struje, niti su stupovi visokonaponskih vodova bili uzemljeni, a obveza uzemljenja je propisana odredbama navedenog Pravilnika. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbe članka 177. stavak 2. ZOO, te je istaknuo da tuženi tijekom postupka nije dokazao da je do smrtne posljedice M.B. došlo na neki drugi način, a ne u svezi sa spornim dalekovodom. Međutim, Općinski sud je naveo da je utemeljen prigovor tuženog o podijeljenoj odgovornosti, odnosno da je M.B. svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja i samog smrtnog stradanja. Naime, Općinski sud je istaknuo da je M.B. prenosio aluminijske cijevi duljine 6 m koje su dulje od udaljenosti vodiča na dalekovodu od zemlje, pa i ako M.B. nije mogao imati saznanja o točnom ovjesu elektrovoda na mjestu nezgode, znao je da rukuje sa cijevi duljine 6 metara koja u trenutku kada je podiže na traktor ili sa njega spušta dobiva u svome zadnjem kraju daleko viši položaj nego što je njezina stvarna duljina, te je o ovoj okolnosti morao voditi računa. Općinski sud je, stoga, zaključio da je M.B. svojim neobazrivim ponašanjem doprinio svome smrtnom stradanju i to 20 %. U svezi sa iznosom naknade, Općinski sud je ukazao na članak 201. stavak 1. ZOO, te je vodeći računa o stupnju srodstva, emotivnoj povezanosti i životnoj dobi, zaključio da je dosuđeni iznosi predstavljaju primjerenu naknadu na ime nematerijalne štete. U svezi sa naknadom na ime materijalne štete, Općinski sud se pozvao na odredbe članka 193. ZOO kojima je propisano da onaj tko je odgovoran za nečiju smrt dužan je nadoknaditi i troškove njegove sahrane, a koji su u svezi sa uobičajenim ceremonijalom, odjećom žalosti za bliske srodnike, uobičajenim obavljanjem karmina koje se služe na dan sahrane i poslije, zatim, uobičajenog ukopa umrlog, te izgradnjom nadgrobnog spomenika koji je uobičajen za mjesto gdje je umrli sahranjen.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 033108 12 Gž od 2. listopada 2014. godine uvažen je priziv apelanata, te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tuženi obvezan apelantima na ime nematerijalne štete isplatiti pojedinačne iznose od po 20.000,00 KM, kao i veći iznos materijalne štete, koji je bliže naveden u izreci presude, a sve sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom priziv tuženog je odbijen kao neutemeljen.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, u odnosu na priziv apelanata, naveo da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je u kritičnom momentu M.B. rukovao cijevima duljine 6 m sa neophodno potrebnom pažnjom koja iziskuje obavljanje ovakve vrste poslova, da sa tim cijevima nije dodirnuo žice dalekovoda, što bi dovelo do stvaranja strujnog kola i udara, pa je priziv apelanata valjalo uvažiti, te utvrditi da za nastali štetni događaj isključivu odgovornost snosi samo tuženi. S tim u svezi, Kantonalni sud je istaknuo da je nesporno da su elektroprivredna postrojenja-dalekovodi opasne stvari koje samim svojim postojanjem predstavljaju povećanu opasnost po život i zdravlje ljudi, a posebice ako nisu ispunjeni osnovni tehnički parametri i postupljeno prema zakonskim propisima i uputama o načinu postavljanja i djelovanja elektroenergetskih postrojenja, kao u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je ukazao da je tuženi učinio niz propusta, jer sigurnosna visina za dalekovod mora biti najmanje šest metara, a u ovom slučaju je iznosila 5,29 metara. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da tuženi nije imao plan održavanja dalekovoda, nisu bili postavljeni trajni natpisi sa upozorenjem na opasnost, stupovi nisu bili uzemljeni, nisu vršeni periodični pregledi ispravnosti dalekovoda, te da tuženi uopće ne posjeduje upotrebnu dozvolu niti projektnu dokumentaciju za ovaj postavljeni dalekovod. Iz svih navedenih razloga, Kantonalni sud je utvrdio isključivu odgovornost za nastali štetni događaj na strani tuženog, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude. Pored navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je neutemeljen priziv tuženog u kojem je isticao da je upravo poginuli M.B. svojim ponašanjem sam prouzročio svoju smrt, odnosno da je on isključivo kriv za nastanak štetnog događaja.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji koju je tuženi izjavio protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 53 0 P 033108 14 Rev od 14. studenog 2017. godine kojom je reviziju djelomično uvažio i drugostupanjsku presudu preinačio tako da je priziv apelanata odbio, a priziv tuženog djelomično usvojio i prvostupanjsku presudu preinačio u pogledu visine glavnog duga po osnovi nematerijalne štete, na način da je tuženog obvezao da apelantima isplati pojedinačne iznose od po 10.000,00 KM, kao i da im nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od ukupno 4.756,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u ovom postupku za koje je vezan, utvrdio da revizija tuženog osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu stava drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije bilo doprinosa oštećenog M.B. nastanku štetnog događaja. S tim u svezi, Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da se M.B. u vrijeme nastanka štete nalazio na prostoru ispod dalekovoda 10 kw napona oko kojeg se nalazi elektromagnetno polje koje predstavlja prostor u kojem električni naboj djeluje privlačnom silom na drugo električno tijelo, pa je manipulacijom aluminijskih cijevi od M.B., suprotno zaključku drugostupanjskog suda, nastao kontakt sa električnim poljem dalekovoda, pri čemu je prolaskom struje kroz cijev M.B. zatvorio strujno kolo, i obzirom na napon struje smrtno stradao. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da, budući da je nesporno smrt nastupila isključivo od strujnog udara, u potpunosti je proizvoljan zaključak drugostupanjskog suda da na aluminijskim cijevima nije bilo traga kontakta sa električnom energijom. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da, prema odredbama čl. 66. i 67. Zakona o električnoj energiji, vlasnici, odnosno korisnici nekretnina koji se nalaze ispod, iznad i pored elektroenergetskog objekta ne smiju izvoditi radove koji ometaju proizvodnju ili distribuciju električne energije, te je uz to zabranjeno zasađivanje raslinja na zemljištu, u trasi ili u neposrednoj blizini elektroenergetskih vodova i postrojenja, čime se može ugroziti sigurnost tih vodova i postrojenja, ljudski životi i imovina, pa proizlazi da je u radnjama M.B. dokazan doprinos nastanku štete time što je ispod dalekovoda pod naponom manipulirao aluminijskim cijevima duljine 6 m. U tom smislu Vrhovni sud je prihvatio revizijske navode tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu doprinosa M.B. koji je, po ocjeni tog suda, 50%, zbog toga što, iako su kablovi dalekovoda bili ispod najniže visine propisane Pravilnikom, te na stupovima nije bilo upozorenja, do štete ne bi došlo da M.B. nije radio ispod kablova dalekovoda, što je zabranjeno područje za rad i pri tome je manipulirao aluminijskim cijevima za koje je mogao pretpostaviti da mogu dokučiti i kablove, jer se radi o velikoj duljini cijevi. Osim toga, Vrhovni sud je, u pogledu visine naknade štete, zaključio da apelantima nesporno pripada naknada nematerijalne štete kao pravična naknada zbog gubitka supruga i oca, ali uzimajući u obzir da je iz navedenih razloga tuženi djelomično oslobođen od odgovornosti u visini od 50%, apelantima sukladno tome pripadaju umanjeni iznosi kako je to u izreci navedeno. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je u pobijanoj drugostupanjskoj odluci pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu odluke o djelomičnom oslobađanju od odgovornosti oštećenog i odluke o visini dosuđene nematerijalne štete, pa je primjenom članka 250. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kao u izreci presude. Vrhovni sud je, u konačnici, zaključio da prigovori tuženog da je materijalna štete za troškove sahrane dosuđena previsoko nisu utemeljeni.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu ovih prava apelanti vide u zaključku Vrhovnog suda u pogledu suodgovornosti M.B u visini od 50%, jer je to suprotno izvedenim dokazima i utvrđenju drugostupanjskog suda koji je zaključio da M.B. nije imao učešća u nesretnom događaju. U svezi sa navedenim, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju postoji povreda principa pravne sigurnosti, jer je Vrhovni sud u drugom predmetu, po tužbi drugih srodnika M.B. (roditelja i braća M.B.), zaključio da je suodgovornost M.B. u nesretnom događaju iznosila 20%, dok je u konkretnom slučaju Vrhovni sud na temelju istih činjenica donio drugačiju odluku, odnosno zaključio da je doprinos M.B. u nesretnom događaju iznosio 50%, zbog čega je revizijska odluka „proizvod diskriminacije u odnosu na njih“. Apelanti su u prilogu apelacije dostavili Presudu Vrhovnog suda broj 52 0 P 033109 13 Rev od 12. marta 2015. godine. b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je istaknuo da navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje i imovinu nisu utemeljeni jer je presuda tog suda donesena sukladno materijalnom pravu.
14. Kantonalni sud je naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava i bez povrede odredaba parničnog postupka, dajući razloge za odlučenje. Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
15. Općinski sud je ukratko izložio tijek prvostupanjskog postupka, te je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata istaknutih u apelaciji.
16. Tuženi je izložio tijek postupka pred Vrhovnim sudom, ističući da je Vrhovni sud u pogledu podijeljene odgovornosti u omjeru od 50% dao jasno obrazloženje, primjenjujući relevantno materijalno pravo. Tuženi predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174. stav 1.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Član 177. stav 2.
Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Član 193. stav 1.
(1) Ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane.
Član 201. stav 1.
U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
18. Zakon o električnoj energiji ("Službene novine Federacije BiH" br. 41/02 i 38/05) glasi: Član 66.
Vlasnici odnosno korisnici nekretnina koji se nalaze ispod, iznad i pored elektroenergetskog objekta ne smiju izvoditi radove koji ometaju proizvodnju ili distribuciju električne energije.
Član 67.
Zabranjeno je zasađivanje raslinja na zemljištu, u trasi ili u neposrednoj blizini elektroenergetskih vodova i postrojenja, čime se može ugroziti sigurnost tih vodova i postrojenja, ljudski životi i imovina.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelant osporava predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 033108 14 Rev od 14. studenog 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 28. prosinca 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. veljače 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
27. U konkretnom slučaju suština tvrdnji apelanata odnosi se na činjenicu da je Vrhovni sud u drugom predmetu (po tužbi roditelja i braće oštećenog), odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao i u njihovom slučaju, donio potpuno drugačiju odluku, zaključujući da je oštećeni doprinio nastanku štete u omjeru od 20%, dok je u njihovom slučaju djelomično preinačio drugostupanjsku presudu i dosudio im manje iznose naknada štete uz zaključak da je oštećeni doprinio nastanku štete u omjeru od 50%, zbog čega smatraju da je povrijeđen princip pravne sigurnosti. U prilog ovoj tvrdnji apelanti su priložili Presudu Vrhovnog suda broj 52 0 P 033109 13 Rev od 12. ožujka 2015. godine.
28. Ustavni sud ukazuje da je, prema stajalištu Europskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi, Beian protiv Rumunjske (broj 1), broj predstavke 30658/05, stavak 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Protivrječne odluke u istim slučajevima koje dolaze iz istog suda koji je, dodatno, i sud posljednje instance u određenom pitanju mogu, u odsustvu mehanizma koji osigurava konzistentnost, kršiti ovo načelo (pravne sigurnosti) i zbog toga potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe, koje čini jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi već citiranu Beian protiv Rumunjske, st. 36-39, Tudor Tudor protiv Rumunjske, presuda od 24. ožujka 2009. godine, broj predstavke 21911/03, stavak 29, Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, presuda od 2. srpnja 2009. godine, broj predstavke 23530/02, st. 47-53). Države potpisnice Konvencije imaju obvezu organizirati svoj pravni sustav tako da izbjegnu usvajanje protivrječnih odluka (vidi, Europski sud, Vrioni i drugi protiv Albanije, broj predstavke 2141/03, stavak 58, presuda od 24. ožujka 2009. godine). Stoga, pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pravnu sigurnost (vidi, Europski sud, Ştefănică i drugi protiv Rumunjske, presuda od 2. studenog 2010. godine, broj predstavke 38155/02, stavak 31). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema stajalištu Europskog suda, sud prilikom utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima može dovesti do različitih rezultata, a što samo po sebi ne vrijeđa princip pravne sigurnosti. Međutim, kada postoje odstupanja u primjeni suštinski iste pravne odredbe na osobe koje pripadaju identičnoj skupini, onda to pokreće pitanje pravne sigurnosti. U situaciji kada ne postoji pravni lijek koji bi otklonio takvo odstupanje, nedosljedno odlučivanje o zahtjevima koje istakne više osoba u istoj situaciji dovodi do nesigurnosti, koja zauzvrat mora umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, povjerenje koje predstavlja jednu od suštinskih komponenti države utemeljene na vladavini prava (vidi, ibid., Ştefănică, st. 37 i 38).
29. Ustavni sud ukazuje da je, prema relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcionira na principu vladavine prava. S tim u svezi, po mišljenju Ustavnog suda, zadatak pravosuđa je da osigura konzistentnost u odlučivanju, što je jedan od uvjeta za jednakost pred zakonom i pravnu sigurnost. Stoga, kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, dolaze protivrječne odluke o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a u nedostatku mehanizma koji bi osigurao konzistentnost (takva odluka se više ne može osporavati pred redovitim sudovima), može doći do povrede principa pravne sigurnosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine, stavak 24, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
30. Međutim, Ustavni sud, također, ukazuje na svoje stajalište da postojanjem dviju protivrječnih odluka u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
31. Stoga, Ustavni sud, u svjetlu već pobrojanih principa, mora ispitati je li došlo do povrede prava apelanata na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Ustavni sud ukazuje da su Presudom Vrhovnog suda broj 52 0 P 033109 13 Rev od 12. ožujka 2015. godine (na koju se pozivaju apelanti) odbijene kao neutemeljene revizije tužene i tužitelja (roditelja i brata M.B.) izjavljene protiv drugostupanjske presude kojom je odbijen priziv tužene i potvrđena prvostupanjska presuda. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je prvostupanjskom presudom djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te da je obvezana tužena da tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete u vidu duševnih bolova, zbog smrti bliske osobe (sina i brata tužitelja), te naknade materijalne štete za troškove sahrane isplati određene novčane iznose (tj. roditeljima po 16.000,00 KM, a braći po 5.600,00 KM). Vrhovni sud je istaknuo da je „bez obzira što proizlazi da smrtno stradali M.B. nije ostvario neposredan kontakt aluminijske cijevi sa žicom dalekovoda, on je tu cijev dovoljno blizu primakao žici dalekovoda da se može smatrati da je u konkretnom slučaju postupao neoprezno“. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili doprinos M.B. nastanku štetnog događaja u omjeru od 20%, te da su pravilno primijenili odredbe ZOO kada su djelomično usvojili tužbeni zahtjev tužitelja.
33. U presudi koja je predmetom osporavanja u konkretnom slučaju, razmatrajući reviziju apelanata, Vrhovni sud je preinačio drugostupanjsku presudu (u kojoj je drugostupanjski sud, zaključujući da je tužena isključivo odgovorna za nastanak štete, tj. da uopće nije bilo doprinosa M.B.) na način da je usvojio priziv apelanata i preinačio prvostupanjsku presudu, te obvezao tuženu da apelantima isplati iznose od po 10.000,00 KM. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud konstatirao da iz utvrđenog činjeničnog stanja pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je M.B manipulacijom aluminijskih cijevi, suprotno zaključku drugostupanjskog suda, ostvario kontakt sa električnim poljem dalekovoda, te da je smrt nastupila isključivo od strujnog udara. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud zaključio da je u radnjama M.B. dokazan doprinos nastanku štete koji, po ocjeni tog suda, iznosi 50%. Ovakav stav Vrhovni sud je obrazložio činjenicom da, iako su kablovi dalekovoda bili ispod najniže visine propisane Pravilnikom tužene, te na stupovima nije bilo upozorenja, do štete ne bi došlo da M.B. nije radio ispod kablova dalekovoda, što je, sukladno Zakonu o električnoj energiji, zabranjeno područje za rad, i pri tome je manipulirao aluminijskim cijevima za koje je mogao pretpostaviti da mogu dokučiti i kablove, jer se radi o velikoj duljini cijevi. S tim u svezi, Vrhovni sud je u osporenoj presudi, za razliku od presude od 12. ožujka 2015. godine (koji je zaključio da su redoviti sudovi pravilno primijenili odredbe ZOO kada su djelomično usvojili tužbeni zahtjev tužitelja), ukazao dodatno i na odredbe Zakona o električnoj energiji kojima je propisana zabrana izvođenja radova koji ometaju proizvodnju ili distribuciju električne energije (članak 66) ili zasađivanje raslinja na zemljištu, u trasi ili u neposrednoj blizini elektroenergetskih vodova i postrojenja, čime se može ugroziti sigurnost tih vodova i postrojenja, ljudski životi i imovina (članak 67). Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zauzeo stajalište da u okolnostima konkretnog predmeta apelantima nesporno pripada naknada nematerijalne štete kao pravična naknada zbog gubitka supruga i oca, ali uzimajući u obzir da je zbog navedenih razloga tuženi djelomično oslobođen odgovornosti u visini od 50%, ti iznosi su umanjeni kako je to u izreci navedeno.
34. Dakle, Vrhovni sud je, kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju, odlučujući o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju pokrenutom predmetnom apelacijom, u slučaju apelanata zaključio da apelantima pripada pravo na naknadu štete, ali je zauzeo drugačije stajalište u pogledu doprinosa oštećenog nastanku štete od onog koji je iskazao u svojoj odluci od 12. ožujka 2015. godine (na koju se apelanti pozivaju), a koju je donio prije donošenja odluke osporene predmetnom apelacijom.
35. Polazeći od ustaljene prakse Europskog suda i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, broj predstavke 65167/01), Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava redovitih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u okviru apelacijske nadležnosti, jeste da preispita može li takva situacija kao posljedicu imati povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije (vidi, pored ostalih, ibid., Beina, st. 40. i 64, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. listopada 2010. godine, broj predstavke 48101/07, stavak 45, i ibid., Vinčić i drugi, stavak 56).
36. Dovodeći u svezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u slučaju apelanata (koji je činjenično i pravno bio isti kao i slučaj tužitelja iz presude Vrhovnog suda od 12. ožujka 2015. godine), jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu neutemeljenosti dijela predmetnog tužbenog zahtjeva, odnosno doprinosa oštećenog M.B. nastanku štete u omjeru od 50%. Suprotno navodima apelanata, po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo argumentirane razloge zasnovane na citiranim odredbama materijalnog prava (Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o električnoj energiji), kao i odredbama procesnog prava (ZPP) u kojima Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, kao i da je obrazloženje osporene odluke sukladno standardima Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu dokazali da su postojanjem samo dviju različitih odluka Vrhovnog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi Vrhovnog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, osobito kada se uzme u obzir da su apelanti, odnosno tužitelji, u oba slučaja u konačnici izdjejstvovali odluke kojima je djelomično udovoljeno njhovim tužbenim zahtjevima.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u slučaju apelanata nije povrijeđen princip pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da su ovi navodi neutemeljeni. Ostali navodi
38. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovih prava, u suštini, vežu za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da u slučaju apelanata nije došlo do kršenja principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao argumentirane razloge zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava u kojima Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, pri čemu apelanti nisu dokazali da su postojanjem samo dviju različitih odluka Vrhovnog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi Vrhovnog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost.
40. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada apelanti kršenje navedenih prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje (pravna sigurnost) za koje je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević