Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5161/18 ("Begović" d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5161/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5161/18, rješavajući apelaciju „Begovića“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Begovića“ d.o.o. Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Ps 042499 15 Rev od 24. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 042499 13 Pž od 18. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 042499 12 Ps od 18. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Begović“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 10. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 042499 15 Rev od 24. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 042499 13 Pž od 18. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 042499 12 Ps od 18. oktobra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i DD za osiguranje „VGT“ Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 29. novembra 2019. i 10. decembra 2019. godine.

4. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 10. augusta 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade štete.

7. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 042499 12 Ps od 18. oktobra 2013. godine obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi štetu u iznosu od 9.052,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka, a odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu štete u iznosima od 14.000,00 KM, 17.000,00 KM i 21.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, štete prouzrokovane u saobraćajnoj nezgodi u iznosu od 3.706,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 9.062,76 KM, te apelantov zahtjev za naknadu troškova spora u iznosu od 6.545,00 KM.

8. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na osnovu ugovora o kasko-osiguranju kod tuženog osigurao tri motorna vozila (Renault Clio, Škoda Fabia i Citroen C5), te da je u policama osiguranja navedeno da se krađom vozila ne smatra ako su s vozilom ukradeni ključevi, potvrda o registraciji i potvrda o vlasništvu vozila. Nadalje je utvrdio da je apelant pravno lice koje se bavi iznajmljivanjem vozila i da su navedena vozila ukradena za vrijeme dok su bila iznajmljena trećim licima, te da je krađa prijavljena policijskim upravama. Općinski sud je također utvrdio da su se u momentu krađe u vozilu Renault Clio i Škoda Fabia nalazili jedan ključ i saobraćajna dozvola, dok, prema izjavi apelantovog zakonskog zastupnika, apelant prilikom kupovine vozila Renault Clio nije dobio rezervni ključ, a da su potvrda o vlasništvu vozila Škoda Fabia i jedan ključ bili u Raiffeisen leasingu u Bihaću. Zatim je utvrdio da je kod lica koje je iznajmilo vozilo Citroen C5 nađen ključ i saobraćajna dozvola, te da, prema izjavi apelantovog zakonskog zastupnika, apelant prilikom kupovine tog vozila nije dobio rezervni ključ. Općinski sud je utvrdio i da su vozila Renault Clio i Citroen C5 u apelantovom vlasništvu, dok je vozilo Škoda Fabia u vlasništvu Raiffeisen leasinga. Nadalje, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da se u Bosanskom Petrovcu desila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo vozilo Škoda Octavia u apelantovom vlasništvu, koje je osigurano kod tuženog. Naveo je da je radi utvrđivanja visine štete na navedenom vozilu stalni sudski vještak M. H. izvršio vještačenje, prema čijem nalazu i mišljenju visina štete na navedenom vozilu iznosi 12.758,76 KM. U vezi s tim je istakao da je u navedeni iznos uključen i PDV u iznosu od 3.706,00 KM, pa je od procijenjenog iznosa štete odbijen taj iznos, s obzirom na to da se on apelantu vraća jer se radi o vozilu koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo za rad, te je na taj način utvrdio visinu štete u iznosu od 9.052,76 KM. Općinski sud je nadalje naveo da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da mu tuženi za ukradena vozila isplati utužene iznose. Ukazao je da je odredbom člana 26. stav 1. tačka 5. Uslova za kasko-osiguranje cestovnih i šinskih vozila apelanta (u daljnjem tekstu: Uslovi za kasko-osiguranje) propisano da ako prilikom nastanka štetnog događaja i prijave štete osiguranik ne dostavi osiguravaču saobraćajnu dozvolu i original ključeve gubi prava iz osiguranja, te da će se broj ključeva usaglasiti s proizvođačem motornog vozila, a putem ovlaštenog tehničkog servisa. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da su predmetna vozila ukradena i da apelant za ukradena vozila nije tuženom prezentirao saobraćajne dozvole i ključeve od vozila. Pri tome je naglasio da apelant nije pružio niti jedan dokaz, osim izjave njegovog zakonskog zastupnika koja nije ovjerena, da prilikom kupovine tih vozila nije dobio rezervni ključ, niti je dokazao tvrdnju da je prilikom zaključenja polica o osiguranju tuženog upoznao sa činjenicom da vozila nemaju rezervne ključeve. Također je istakao da je indikativno da je apelantov zakonski zastupnik izjavio da su se u momentu krađe u vozilima Škoda i Renault Clio nalazili saobraćajna dozvola i jedini ključ jer bi to značilo da su vozači u otključanim vozilima pored saobraćajne dozvole ostavili i ključ, odnosno da vozilo nisu zaključali. U pogledu naknade štete za vozilo Škoda Fabia, Općinski sud je istakao da apelant nije vlasnik tog vozila pa kod njega ne postoji aktivna legitimacija za to potraživanje. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete nastale na vozilu Škoda Octavia, Općinski sud je naveo da je on osnovan u dosuđenom iznosu, koji predstavlja iznos koji se dobije kada se od iznosa štete koju je izračunao vještak odbije iznos PDV-a.

9. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 042499 13 Pž od 18. maja 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku za koju je dao jasne, valjane i argumentirane činjenično-pravne razloge, koji se zasnivaju na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, a koje razloge apelant nije uspio osporiti izjavljenom žalbom, te je istakao da u cijelosti prihvata razloge date u obrazloženju prvostepene presude. Nadalje je naveo da je apelant u žalbi ispravno ukazao da je prvostepeni sud propustio odlučiti o njegovom konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, koji je povećao na pripremnom ročištu. Kantonalni sud je, međutim, istakao da taj propust, sam po sebi, ne čini prvostepenu presudu nezakonitom, s obzirom na to da je prvostepeni sud u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio naknadu štete za ukradena vozila. Istakao je da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu jer je zaključio da ne postoji pravni osnov za naknadu štete, pa je u takvoj procesnoj situaciji vrijednost ukradenih vozila irelevantna, dok je u odnosu na vozilo Škoda Fabia zaključio da apelant nije aktivno legitimiran jer nije vlasnik tog vozila. Kantonalni sud je nadalje naveo da je neosnovan apelantov prigovor da mu je Raiffeisen leasing d.o.o. Sarajevo, vlasnik ukradenog vozila Škoda Fabia, u smislu odredbe iz člana 905. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dao saglasnost da može vršiti pravo naknade štete prema zaključenoj polici osiguranja za to vozilo, s obzirom na to da takvo ovlaštenje i saglasnost ne proizlaze iz dopisa od 14. marta 2012. godine na koji se u žalbi poziva. Također je naveo da nije osnovan ni apelantov žalbeni prigovor da su odredbe Uslova za kasko-osiguranje kojima je predviđen gubitak prava apelanta kao ugovarača osiguranja na naknadu štete za ukradena vozila ništave, u smislu odredbe člana 918. ZOO-a. U vezi s tim je istakao da su u konkretnom slučaju zajedno s ukradenim vozilima ukradeni i ključevi i saobraćajne dozvole za ta vozila, pa ih apelant nije ni predao tuženom uz podnijeti zahtjev za naknadu štete, iako je to bio dužan učiniti shodno odredbi člana 26. stav 1. tačka 5. Uslova za kasko-osiguranje, koji čine sastavni dio zaključenih polica osiguranja, koji su predati apelantu uz zaključenu policu kasko-osiguranja za predmetna vozila. Pri tome je naglasio da navedene odredbe Uslova za kasko-osiguranje kojima je predviđen gubitak prava ugovarača osiguranja na naknadu štete za ukradena vozila nisu ništave, u smislu odredbe iz člana 143. stav 1. ZOO-a, niti su nepravične ni pretjerano stroge u smislu odredbe iz stava 2. istog člana, na koje zakonske odredbe se apelant poziva. Pored toga je istakao i da su osporene odredbe Uslova za kasko-osiguranje u skladu i s odredbama iz člana 17. ZOO-a (dužnost ispunjenja obaveza) i člana 18. ZOO-a (ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava), imajući u vidu odredbu člana 10. ZOO-a (sloboda uređivanja obligacionih odnosa) prema kojoj učesnici u saobraćaju slobodno uređuju obligacione odnose, ali da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima i moralu društva.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 042499 15 Rev od 24. jula 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i ukazao na sadržaj člana 26. stav 1. tačka 5. Uslova za kasko-osiguranje, koji su, shodno odredbi člana 902. stav 3. ZOO-a, sastavni dio ugovora, te zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ne postoji obaveza tuženog kao osiguravača da apelantu isplati ugovorene sume osiguranja za predmetna vozila. Vrhovni sud je nadalje ukazao da se odredba člana 918. ZOO-a, na koju se apelant poziva, ne može primijeniti na predmetni slučaj. U vezi s tim je istakao da se navedena odredba odnosi na situaciju kada osiguranik propusti da izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza, kada je izvršenje obaveze moguće, te je zaključio da je u konkretnom slučaju izvršenje apelantove obaveze da tuženom dostavi saobraćajne dozvole i ključeve za predmetna vozila nemoguće. Vrhovni sud je naveo i da se na konkretnu situaciju ne može primijeniti ni odredba člana 143. ZOO-a, na koju se apelant također poziva, a koja propisuje da su ništave odredbe Općih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. U vezi s tim je istakao da sporna odredba Uslova za kasko-osiguranje nije protivna samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, te da ostavljanje ključa i saobraćajne dozvole u ukradenim vozilima predstavlja postupanje koje je suprotno pažnji dobrog privrednika i dobrog domaćina (član

18. ZOO-a), načelu savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO-a), te načelu zloupotrebe prava (član 13. ZOO-a). U konačnici, Vrhovni sud je istakao da propust prvostepenog suda da odluči o preinačenom tužbenom zahtjevu, suprotno odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP jer to nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pravnog osnova za njegovo usvajanje, pri čemu nije bila od značaja njegova visina.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao svoje tumačenje odredbe člana 918. ZOO-a, na koju se apelant pozivao, koje je nerazumljivo, neosnovano i proizvoljno. Nadalje je naveo da se bavi iznajmljivanjem vozila i da nema kontrolu nad ključevima i saobraćajnom dozvolom koje je dužan predati licu kojem iznajmljuje vozilo, pa smatra da su sudovi bili dužni utvrditi da je odredba člana 26. Uslova za osiguranje kasko-vozila suprotna cilju zaključenog ugovora i nepravična prema njemu kao osiguraniku. Apelant je također naveo da obrazloženje osporenih odluka redovnih sudova ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. U konačnici, navodi da je predmetni postupak trajao skoro pet godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci dao razloge zbog kojih smatra da je apelantova revizija neosnovana, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

15. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava s obzirom na to da nije postupao arbitrarno u primjeni propisa. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

16. Općinski sud je naveo da ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju osporene presude, da je sve dokaze savjesno i brižljivo cijenio i dao obrazloženje odlučnih činjenica, te da nije proizvoljno primijenio odredbe čl. 143. i 918. ZOO-a. Također je naveo da je postupak pred tim sudom trajao manje od deset mjeseci.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

[…] Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

[…] Ništavost nekih odredbi opštih uslova Član 143.

(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.

(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

Polisa i lista pokrića Član 902.

(1) U polisi moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno; premija ili doprinos, datum izdanja polise i potpisi ugovorenih strana.

(2) Polisa osiguranja može biti privremeno zamijenjena listom pokrića u koju se unose bitni sastojci ugovora.

(3) Osiguravač je dužan upozoriti ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni dio ugovora i predati mu njihov tekst, ako ti uslovi nisu štampani na samoj polisi.

(4) Izvršenje obaveze iz prethodnog stava mora biti konstatovano na polisi.

[…] Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče Član 905.

(1) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži polisu, bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju.

(2) Ugovarač osiguranja nije dužan predati polisu zainteresovanom licu dok mu ne budu naknađene premije koje je isplatio osiguravaču, kao i troškovi ugovora. (3) Ugovarač osiguranja ima pravo prvenstvene naplate ovih potraživanja iz dugovane naknade, kao i pravo da zahtijeva njihovu isplatu neposredno od osiguravača.

(4) Osiguravač može istaći svakom korisniku osiguranja za tuđi račun sve prigovore koje po osnovu ugovora ima prema ugovaraču osiguranja.

Ništavost odredaba o gubitku prava Član 918.

Ništave su odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 042499 15 Rev od 24. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 24. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud, in primo, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

U odnosu na osporene odluke

26. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da li obrazloženje osporenih odluka redovnih sudova zadovoljava standard prava na pravično suđenje.

28. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da apelant nema pravo na naknadu štete od tuženog za predmetna ukradena vozila, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovom postupanju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, a koji navodi su razmotreni od Kantonalnog i Vrhovnog suda prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, koji su jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Naime, redovni sudovi su istakli da apelant nije tuženom prezentirao ključeve i saobraćajne dozvole za ukradena vozila, a što je propisano odredbom člana 26. stav 1. tačka 5. Uslova za kasko-osiguranje kao razlog za gubitak prava iz osiguranja, o čemu je apelant, shodno odredbi 902. ZOO-a, bio upoznat i na šta je zaključenjem ugovora o osiguranju s tuženim pristao. Pri tome su obrazložili iz kojih razloga navedena odredba Uslova za kasko-osiguranje nije ništava u smislu odredaba čl. 918. i 143. stav 1. ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi prava na „obrazloženu odluku“ neosnovani, te zaključuje da, u tom segmentu, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u „razumnom roku“

29. Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji treba uzeti u obzir

31. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 10. augusta 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 24. jula 2018. godine kada je donesena osporena presuda Vrhovnog suda kao odluka o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, radi se o periodu od pet godina i jedanaest mjeseci koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje prilikom ocjene dužine trajanja predmetnog postupka.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete, koji po zakonu nije hitne prirode. Ustavni sud dalje zapaža da se radi o složenom postupku, s obzirom na veći broj tužbenih zahtjeva, kao i provedeno vještačenje.

33. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog parničnog postupka.

34. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su redovni sudovi neosnovano odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu. Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te u vezi s tim primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku, u periodu od pet godina i jedanaest mjeseci, donijeli tri meritorne sudske odluke na tri sudske instance. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, da je postupak ukupno trajao pet godina i jedanaest mjeseci u kojem periodu su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te da se radi o složenom postupku, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u segmentu primjene materijalnog prava i prava na „obrazloženu odluku“, u situaciji kada su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge za zaključak da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete na osnovu ugovora o kasko-osiguranju jer je propuštanjem da prezentira tuženom ključeve i saobraćajne dozvole od ukradenih vozila, shodno odredbama Uslova za kasko-osiguranje, ta prava iz osiguranja izgubio.

38. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji je složen, trajao pet godina i jedanaest mjeseci u kojem periodu su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5161/18 ("Begović" d.o.o. Bihać) | Sudska praksa | Aktio