Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-627/19 (Opština Vlasenica)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-627/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-627/19, rješavajući apelaciju Opštine Vlasenica, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Vlasenica protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 051194 18 Gž od 12. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 051194 18 P od 4.
juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Vlasenici, podnijela je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 051194 18 Gž od 12. decembra 2018. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 051194 18 P od 4. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelantica, kao tužena, obavezana je da tužitelju (R. P.) na osnovu Programa podsticaja poljoprivredne proizvodnje predaje mlijeka za period od 1. jula do 31. decembra 2015. godine, kao i za 2016. godinu isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže opisano u izreci prvostepene presude), kao i da mu isplati troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju prvostepene odluke Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica donijela i usvojila Programe podsticaja aktivnosti i nabavke repromaterijala za razvoj poljoprivredne proizvodnje sredstvima opštinskog budžeta za 2015. i 2016.godinu, te da su tim programima dati podsticaji i proizvodnju i otkup svježeg kravljeg mlijeka, a da pravo na premiju za proizvodnju imaju proizvođači koji u toku jednog tromjesečja ostvare minimalnu proizvodnju od 1000 litara i više. Pri tome, Osnovni sud je istakao da iz potvrde mljekare „MI 99“ Gradačac proizlazi da je tužilac ostvario pravo na isplatu podsticaja. Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke, jer sastavni dio nalaza čine i rješenja apelantice iz kojih proizlazi da je tužiocu na ime podsticaja za proizvodnju mlijeka odobrena isplata novčanih sredstava. Osnovni sud je naveo da činjenica da tužilac nije korisnik budžeta apelantice ne oslobađa apelanticu obaveze da mu isplati sredstva po osnovu podsticaja za poljoprivrednu proizvodnju, budući da je ostvario pravo na isplatu tih sredstava. Osnovni sud je zaključio da nisu od značaja navodi da potraživanje tužioca predstavlja grant, jer je apelantica donošenjem navedenih programa preuzela obavezu da navedena sredstva isplati fizičkim licima koja su ispunila odgovarajuće kriterije, među koja spada i tužilac. Osnovni sud je ocijenio kao neosnovane i navode apelantice da rješenja o isplati podsticaja, dostavljena uz nalaz i mišljene vještaka, predstavljaju izvršne isprave na osnovu kojih je tužilac mogao podnijeti prijedlog za izvršenje, jer predmetna rješenja ne sadrže potvrdu izvršnosti, zbog čega nisu podobna za izvršenje.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantice da tužitelj nije dokazao da ispunjava uslove za isplatu sredstava podsticaja kao da je podnio blagovremeni zahtjev za isplatu tih sredstava, niti se mogu prihvatiti navodi da tužitelj nije dokazao da je član PZ „Vlasenica“ Vlasenica, udruženja pčelara Vlasenica, te da je registrovani poljoprivredni proizvođač, kao ni ostali žalbeni navodi, jer je apelantica, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji sud prihvata kao objektivan i stručan, a na koji ni stranke nisu imale primjedbi, djelomično izvršila svoju obavezu isplate podsticaja, uplativši tužitelju u 2016. godini određeni novčani iznos. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanticu obavezao da tužitelju isplati određene novčane iznose na osnovu Programa podsticaja aktivnosti i nabavke repromaterijala za razvoj poljoprivredne proizvodnje sredstvima opštinskog budžeta, primjenom člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a na ime podsticaja za proizvodnju mlijeka. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da je činjenično stanje bitno za pravilno odlučivanje u ovom odnosu potpuno i pravilno utvrđeno, kao i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze i činjenice utvrđene u toku postupka i na osnovu istih izveo pravilan zaključak za usvajanje tužbenog zahtjeva. U konačnici, Okružni sud je istakao da apelantica nije ponudila dokaze koji bi doveli do drugačije odluke suda u konkretnom slučaju.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a što se ogleda u tome da je Programima podsticaja aktivnosti i nabavke repromaterijala za razvoj poljoprivredne proizvodnje sredstvima opštinskog budžeta u 2015. i 2016. godini propisano da pravo na dobivanje podsticajnih sredstava u skladu sa ovim Programom ostvaruju sva fizička i pravna lica koja blagovremeno podnesu zahtjev za podsticaj i ispune predviđene kriterije. Pri tome, apelantica je istakla da u toku dokaznog postupka tužilac nije predlagao dokaze na okolnosti da je podnosio zahtjev za podsticaj i da ispunjava propisane kriterije, te da je sud zanemario činjenicu da tužilac nije predlagao dokaze kojim bi dokazao da je član PZ „Vlasenica“ Vlasenica, član udruženja pčelara Vlasenica, te da je registrovan poljoprivredni proizvođač. Osim toga, apelantica navodi da drugostepeni sud nije cijenio sve istaknute žalbene navode, te da iste nije razmatrao u cijelosti, čime je povrijedio odredbu člana 221. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, apelantica ističe da je drugostepeni sud bio u obavezi da ocijeni i razmotri sve istaknute žalbene navode, te da, čak ukoliko nisu osnovani, pojedinačno obrazloži svaki istaknuti žalbeni navod, odnosno da navede u obrazloženju drugostepene presude zašto su isti neosnovani.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje, kao i na to da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević