Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3994/19 (N. P.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3994/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3994/19, rješavajući apelaciju Nebojše Petkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Petkovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br.
14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine i 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Petkovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine i 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine i 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine. Apelacijom je predloženo da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se „obezbijedilo ukidanje pritvora apelantu“ do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu – Područna kancelarija u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su odgovor na apelaciju dostavili 13. i 15. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. U postupku koji se vodi protiv osam osumnjičenih, među kojima je i apelant, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), Vrhovni sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, donio Rješenje broj 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine kojim je pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim produžen za još tri mjeseca. U odnosu na apelanta je u izreci rješenja navedeno da pritvor može trajati najduže do 3. decembra 2019. godine iz razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo pokrenulo istragu naredbom od 3. juna 2019. godine i naredbom o proširenju istrage od 19. jula 2019. godine zbog krivičnog djela ubistva protiv osumnjičenih lica, među kojima je i apelant; da je produženje pritvora u odnosu na apelanta predloženo iz razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP-a; da je povodom prijedloga za produženje pritvora pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) održano ročište za izjašnjenje povodom prijedloga na kojem je apelantov branilac osporio postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, nakon čega je razmotren prijedlog i prikupljeni dokazi, te razlozi dati u prethodnom rješenju Vrhovnog suda od 12. septembra 2019. godine kojim je ukinuto ranije rješenje o produženju pritvora od 30. avgusta 2019. godine, nakon čega je zaključeno da je prijedlog za produženje pritvora osnovan.
7. U tom pravcu Vrhovni sud je podsjetio da je postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene za krivično djelo ubistva iz člana 124 stav 1 KZRS u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS utvrđeno i obrazloženo prilikom donošenja ranijih rješenja o određivanju pritvora (5. juna 2019. godine) i produženju pritvora (1. juli 2019. godine). Takav stepen sumnje je utvrđen, kako je dalje obrazloženo, na osnovu velikog broja prikupljenih dokaza koji su pobrojani na str. 2 i 3 obrazloženja rješenja i dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, kao i dokaza koji su prikupljeni i dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora, između ostalog, izvještaja o operativno-kriminalističkoj analizi telekomunikacijskog saobraćaja ostvarenog između svih osumnjičenih, izvještaja o vještačenju Ministarstva bezbjednosti, te nalaza i mišljenja o vještačenju tjelesnih povreda oštećenog S. V. koji je sačinio stalni sudski vještak. Navedeni dokazi su ocijenjeni u međusobnoj povezanosti, nakon čega je zaključeno da je u konkretnoj fazi istrage postojanje osnovane sumnje u odnosu na radnje svakog od osumnjičenih, među kojima i apelantove, dovoljno utvrđeno i jasno određeno.
8. U odnosu na posebne pritvorske razloge Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja za svakog osumnjičenog pojedinačno naveo razloge i okolnosti u pogledu njihovog postojanja. U odnosu na razlog propisan članom 197 stav 1 tačka b) ZKP-a prema kojem je mjera pritvora opravdana ukoliko postoje naročite okolnosti da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, Vrhovni sud je ocijenio da on postoji prema svim osumnjičenim, među kojima je i apelant. Pri tome su cijenjene ključne okolnosti: da svi osumnjičeni nisu ispitani, da je jedan od osumnjičenih u bjekstvu, zbog čega je raspisana međunarodna potjernica, te da još nije pronađeno sredstvo povređivanja oštećenog, što predstavlja valjanu podlogu za zaključak o koluzionoj opasnosti, odnosno mogućnosti da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak međusobnim uticajem s ciljem usklađivanja iskaza.
9. Vrhovni sud je takođe ocijenio da je poseban pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a u prijedlogu za produženje pritvora detaljno i valjano obrazložen. U tom smislu su cijenjene sljedeće okolnosti: težina krivičnog djela s aspekta zaprijećene kazne zatvora, težina posljedice, način izvršenja djela – povređivanje oštećenog izvršeno od strane sedam lica na javnom mjestu ispred Parohijskog doma u Šekovićima, dakle tokom društvenog događaja gdje je bio okupljen veliki broj ljudi. Cijenjena je posebno okolnost da se radi o maloj lokalnoj zajednici u kojoj bi, zbog brutalnog načina povređivanja oštećenog, puštanje na slobodu osumnjičenih, među kojima i apelanta, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Zbog toga, cijeneći činjenicu proteka relativno kratkog vremena od izvršenja djela (1. juni 2019. godine), prema ocjeni vijeća, ukazuje se nužnim produženje pritvora i po osnovu ovog pritvorskog razloga.
10. U pogledu trajanja pritvora u fazi istrage i produženju za tri mjeseca Vrhovni sud je u smislu odredbe člana 200 stav 3 ZKP-a, prije svega, cijenio složenost postupka s aspekta broja osumnjičenih (ukupno osam, od kojih je jedan u bjekstvu), dokaznog materijala koji je do tada pribavljen i koga je nužno u daljem toku postupka pribaviti, između ostalog operativno-kriminalističku analizu telekomunikacija, koje okolnosti su, prema ocjeni Vrhovnog suda, naročito važne, zbog čega je bilo neophodno produženje pritvora prema svim osumnjičenim, među kojima je i apelant, za još tri mjeseca u kojem će se, kako je ocijenio Vrhovni sud, dovršiti istraga.
11. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da u prijedlogu za produženje pritvora nisu ponuđeni dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima i apelant, počinili krivično djelo udruživanja radi vršenja krivičnih djela iz odredbe člana 365 stav 4 u vezi sa st. 1 i 3 KZRS.
12. Drugostepeno vijeće Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) Rješenjem broj 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine odbilo je kao neosnovane žalbe branilaca svih osumnjičenih, među kojima i apelantovu, izjavljene protiv rješenja o produženju pritvora. U relevantnom dijelu obrazloženja rješenja koje se odnosi na apelanta je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede odredbi krivičnog postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom da se pobijano prvostepeno rješenje preinači i apelant pusti na slobodu ili da mu se odrede mjere zabrane.
13. Nakon razmatranja žalbi svih osumnjičenih pojedinačno, vijeće Vrhovnog suda je zaključilo da u postupku nisu počinjene bitne povrede postupka, da su u pobijanom rješenju dati razlozi o svim odlučnim činjenicama, odnosno o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga za svakog od osumnjičenih pojedinačno. U odnosu na apelanta su konkretno dati razlozi o svim odlučnim činjenicama iz odredbe člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP-a. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, prvostepenim rješenjem nije učinjena povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKP-a jer iz sadržaja rješenja proizlazi da je u dovoljnoj mjeri za konkretnu fazu postupka izvršena ocjena dokaza iz kojih je utvrđeno da i dalje postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, počinili krivično djelo ubistva iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS. Drugostepeno vijeće smatra da su u pobijanom rješenju pravilno ocijenjeni dokazi za svakog osumnjičenog pojedinačno, među kojima je i apelant, shodno njegovoj ulozi u izvršenju krivičnog djela, te su u tom kontekstu ponovljeni svi dokazi koji su dostavljeni sudu, uz prijedlog za određivanje pritvora, o čemu je opširno navedeno na strani 2 obrazloženja rješenja. U kontekstu pravilnosti postojanja posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP-a, Vrhovni sud je na strani 5 obrazloženja rješenja ponovio dokaze i okolnosti u vezi s pravilnim zaključkom prvostepenog vijeća u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga navedene odredbe ZKP-a. U konačnici, vijeće Vrhovnog suda je imalo u vidu da žalbama nije ukazano na neke nove činjenice i okolnosti kojima bi bila dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pobijanog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o potrebi primjene mjere pritvora po uspostavljenim pritvorskim razlozima i nemogućnosti izricanja mjera zabrane u konkretnoj fazi postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelacijom je suštinski ukazano na propust oba vijeća Vrhovnog suda, naročito drugostepenog vijeća, da obrazlože koji su to naročito važni razlozi za produženje pritvora u vezi s odredbom člana 200 stav 3 ZKP-a (trajanjem pritvora u istrazi) koje je prvostepeno vijeće navodno imalo u vidu, ali je u tom pravcu izostavljeno adekvatno obrazloženje. Nasuprot takvom shvatanju, apelant smatra da u konkretnoj situaciji nije postojao ni opšti razlog za pritvor (osnovana sumnja), a stoga ni posebni pritvorski razlozi. Budući da se drugostepeno vijeće tim prigovorima uopšte nije bavilo, smatra da se radi o povredama koje u svojoj ukupnosti predstavljaju kršenje prava na pravično i fer suđenje.
15. Pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti je obrazloženo u kontekstu zahtjeva za donošenje privremene mjere u kojem je navedeno da je zbog kršenja ljudskih prava, nedostatka razloga u pogledu osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost jer se apelant i dalje nalazi u pritvoru na osnovu odluka za koje smatra da su arbitrarne. Predloženo je da se osporena rješenja ukinu i da se apelant odmah pusti na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su oba sudska vijeća donijela pravilne i zakonite odluke u postupku koji se vodi protiv apelanta i ostalih osumnjičenih. Savjesno su i u mjeri koju nalažu odredbe ZKP-a ocijenjeni svi navodi žalbe i o njima su u pobijanom rješenju dati dovoljni i jasni razlozi.
17. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer ne sadrži dokaze niti argumente koji bi učinili mogućim ili vjerovatnim da se radi o povredi prava na koja je apelacijom ukazano. Svi prigovori iz apelacije su razmotreni tokom trajanja postupka, o kojima su odlučila oba vijeća Vrhovnog suda, te su o njihovoj neosnovanosti u pobijanom rješenju dati jasni i dovoljni razlozi iz kojih je vidljivo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno postojanje osnovane sumnje i postojanje posebnih pritvorskih osnova. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:
Pokušaj Član 22.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Saizvršilaštvo Član 37.
Ako više lica zajednički izvrše krivično djelo učestvujući u radnji izvršenja ili nekom drugom radnjom značajno doprinesu njegovom izvršenju, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Ubistvo Član 124.
(1)Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina. (…)
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije
22. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 9. oktobra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 28. oktobra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije
24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
30. Apelant smatra da je mjera o produženju pritvora nezakonita jer, prema njegovom mišljenju, u konkretnoj situaciji ne postoje ni opšti, a ni posebni razlozi za pritvor. U tom smislu ukazuje da je konačno rješenje Vrhovnog suda arbitrarno i neobrazloženo, naročito u ključnim žalbenim navodima koji se tiču „naročito važnih razloga za produženje pritvora“.
Osnovana sumnja
31. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).
32. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32–34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Vrhovnog suda (prvostepeno i drugostepeno) detaljno ispitala okolnosti konkretnog slučaja imajući pri tome u vidu dokaze prikupljene u fazi donošenja naredbe o sprovođenju istrage, kao i one koji su prikupljeni u fazi proširenja istrage, kao i detaljno obrazložen prijedlog za produženje pritvora u vezi s postojanjem osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni (ukupno osam) počinili krivično djelo ubistva u pokušaju. U tom pravcu, prvostepeno vijeće je, cijeneći opravdanost produženja pritvora, uputilo na dokaze i njihov sadržaj koji je iscrpno naveden u prethodnom rješenju o određivanju pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim ukazujući da stepen osnovane sumnje upravo proizlazi iz pobrojanih dokaza (između ostalih, iskaza pojedinih osumnjičenih, iskaza svjedoka koji su poimenično navedeni, izvještaja o izvršenoj operativno-kriminalističkoj obradi telekomunikacijskog saobraćaja ostvarenog između osumnjičenih) koji su cijenjeni u međusobnoj povezanosti, kao opštem uslovu za određivanje odnosno produženje pritvora. Prvostepeno vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju u fazi istrage postoji dovoljan kvantum čvrstih i uvjerljivih dokaza u pogledu postojanja osnovane sumnje za sve osumnjičene, među kojima je i apelant, zbog čega je prihvaćen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora.
34. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
Posebni pritvorski razlozi
35. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za sve osumnjičene, među kojima je i apelant, što je, između ostalog, u osporenom rješenju objašnjeno okolnošću da u postupku nisu ispitani svi osumnjičeni, da je jedan od osumnjičenih u bjekstvu, te da nije pronađeno sredstvo povređivanja oštećenog, što predstavlja okolnosti zbog kojih bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak međusobnim uticajem s ciljem usklađivanja njihovih iskaza.
36. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoj stav o neophodnosti pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu je imao u vidu okolnost o broju osumnjičenih lica (osam, od kojih je jedan u bjekstvu), među kojima je i apelant, da nije pronađeno sredstvo izvršenja krivičnog djela, te da bi puštanjem na slobodu mogli ometati krivični postupak međusobnim uticajem (usklađivanjem iskaza).
37. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud obrazložio, navodeći jasne razloge, stav prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim u istom predmetu, boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak međusobnim uticajem i uticajem na svjedoke, a u takvom zaključku, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
38. U pogledu drugog posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, dakle postojanja vanrednih okolnosti koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda, Ustavni sud podsjeća da se prema zakonskoj odredbi navedeni osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To međutim važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red.
39. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, podsjeća da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Vrhovnog suda, u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora i u postupku o žalbi, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, imala u vidu: visinu propisane kazne zatvora za konkretno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), težinu posljedice, okolnost da je povređivanje oštećenog izvršeno od strane sedam lica tokom društvenog događaja na javnom mjestu na kojem je bio okupljen veliki broj ljudi (ispred Parohijskog doma u Šekovićima), da se radi o maloj lokalnoj sredini u kojoj se pred velikim brojem ljudi desilo „brutalno“ povređivanje oštećenog, te protek relativno kratkog vremena od izvršenja djela (1. juni 2019. godine). Naprijed navedene okolnosti su sagledane prvo u kontekstu težine djela i zaprijećene kazne, a zatim u kontekstu konkretnih okolnosti koje se tiču načina i mjesta izvršenja krivičnog djela, koje su u sveukupnosti ocijenjene kao vanredne i koje stoga mogu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira.
40. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da su naprijed navedene okolnosti cijenjene kao izuzetne, koje se u kontekstu standarda iz Evropske konvencije mogu uzeti u obzir na neko vrijeme, u konkretnom slučaju na vrijeme od tri mjeseca za koliko je apelantu i ostalim osumnjičenim u istom predmetu produžen pritvor.
41. Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.
42. U vezu s naprijed navedenim razlozima za produženje pritvora apelantu Vrhovni sud je doveo trajanje pritvora u fazi istrage produživši ga za još tri mjeseca prema odredbi člana 200 stav 3 ZKP-a, pri čemu je kao ključno imao u vidu složenost istrage s aspekta broja osumnjičenih (ukupno osam, od kojih je jedan u bjekstvu), dokaznog materijala koji je pribavljen i koji se tek treba pribaviti, težine i posljedica krivičnog djela, te zaprijećene kazne, koje u sveukupnosti predstavljaju okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora za još tri mjeseca.
43. Imajući u vidu navedena obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su oba vijeća Vrhovnog suda, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje kao opšteg razloga za mjeru pritvora i posebnih pritvorskih razloga i okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela, dala valjane razloge i obrazloženja u pogledu neophodnosti produženja pritvora.
44. Iz svih navedenih razloga Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo opisano u naredbi o sprovođenju istrage i postojanju posebnih pritvorskih razloga i okolnosti iz odredbe člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP-a, u vezi s čim su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
46. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević