Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/19 (E. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3846/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-3846/19, rješavajući apelaciju Eldina Manjušaka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Eldin Manjušak protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 107526 19 Kž 2 od 22. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 107526 19 K 2 od 24. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Eldin Manjušak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić, odvjetnik iz Bugojna, podnio je 3. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 107526 19 Kž 2 od 22. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 107526 19 K 2 od 24. travnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za kazneno djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je apelantu za počinjeno kazneno djelo izrečena uvjetna osuda na način da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, i istodobno je odlučeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u vremenu provjeravanja od jedne godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Osim toga, odlučeno je da se primjenom članka 78. KZ FBiH apelantu izriče zaštitna mjera trajnog oduzimanja određenog oružja, koje će po pravomoćnosti presude biti predano nadležnoj PS na dalje postupanje, koji će postupiti u skladu sa člankom 50. Zakona o nabavci, držanju i nošenju oružja i municije.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da nije prihvatio prigovor branitelja da su iskazi svjedoka tužiteljstva kontradiktorni, iz razloga što iskazi jesu malo različiti, ali se ne radi o velikoj neusuglašenosti tj. kontradiktornost. Naime, iskazi su bez znatnih odstupanja ili proturječnosti u bitnim detaljima koji bi doveli u sumnju uvjerenja do kojih je došao ovaj sud. Prvostupanjski sud je istakao da su svi svjedoci tužiteljstva na identičan način opisali apelantov dolazak na mjesto izvršenja kaznenog djela, njegovo ponašanje nakon sukoba njegovog oca s M.Č., kao i da je apelant kod sebe imao pištolj sa kojim je mahao i drsko se ponašao prema pojedinim ukućanima koji su tu bili prisutni, nakon čega je rekao će se on obračunati. Nasuprot tome, naveo je da nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane E.M. (oca apelanta), jer je neobjektivan i nedosljedan, s obzirom da je izjava na glavnom pretresu u suprotnosti s izjavom danom u policiji (apelantov otac naveo da njegov sin nije imao pištolj, dok je sam apelant u svom iskazu tvrdio suprotno tj. da je imao pištolj za pasom). Također, prvostupanjski sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz apelanta kao svjedoka, smatrajući da je bio neuvjerljiv i prema mišljenju suda usmjeren na izbjegavanje njegove kaznene odgovornosti, samo iznio niz optužbi na račun oštećenih tj. svjedoka tužiteljstva, čije izjave je u cijelosti je sud prihvatio kao istinite. Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da su materijalni dokazi odbrane potpuno irelevantni i ničim ne potkrepljuju apelantove tvrdnje da je ovo njemu sve „namješteno", već samo ukazuju da su prije, a pogotovo poslije ovog događaja u potpunosti poremećeni obiteljski odnosi.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se prvostupanjska presuda zasniva na iskazima svjedoka tužiteljstva (A.Č., A.G. i M.Č.) koji su direktni očevici događaja, i opisali su ga svaki iz svoje perspektive, ali u bitnim i odlučnim činjenicama suglasno zbog čega ih je sud prihvatio. U pogledu načina kako je prvostupanjski sud cijenio iskaze tri svjedoka optužbe, a potom i dva svjedoka obrane (cijenio ih pojedinačno, te ih doveo u međusobnu vezu sa ostalim dokazima i dao razloge zašto pojedine iskaze prihvaća, odnosno ne prihvaća) i izveo zaključak koje su činjenice dokazane, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud postupio u skladu s člankom 296. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno poklonili vjeru svjedocima tužiteljstva iako su postojala bitna odstupanja, dok sud nije uzeo u obzir svjedočenje apelanta i svjedoka odbrane.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKP). Pri tome, prema članku 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, te zašto nije prihvatio dokaze odbrane, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a osobito u pogledu odstupanja iskaza svjedoka tužiteljstva, za što je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević