Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3976/19 (D. L.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3976/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3976/19, rješavajući apelaciju Dubravka Ljubičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dubravko Ljubičić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 050140 19 Kž od 18. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dubravko Ljubičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 050140 19 Kž od 18. septembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci prvostepene presude učinio krivično djelo Oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je sud izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno odredio da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini drugo krivično djelo. Istom presudom apelant je obvezan da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenoj B.S. određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), na način da je svaki dokaz cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da su iskazima saslušanih svjedoka optužbe I.K., D.B., A.Š. i oštećene B.S., kao i materijalnim dokazima optužbe (zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, kao i otpremnica za naručeni beton) u potpunosti potvrđeni navodi optužnice da je apelant na mjesnom groblju zabetonirao prazan novoizgrađeni grob oštećene B.S., svjestan svoga djela i htijući njegovo počinjenje, pa je tuđu stvar učinio neupotrebljivom, a oštećenoj pričinio štetu, čime je ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je osuđen. Prvostepeni sud je naveo da je vjeru poklonio iskazima navedenih svjedoka jer su njihovi iskazi međusobno identični, podudarni, pa ih sud cijeni kao istinite i objektivne.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je apelanta oglasio krivim za krivično djelo Oštećenje tuđe stvari, jer je nedvojbeno da je B.S. započetom gradnjom grobnice bila posjednik navedenog mjesta, i to je i njena stvar, a betoniranjem od strane apelanta grobnica je uništena, jer ne može više služiti svrsi za koju je namijenjena. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u predmetnom slučaju ne radi o samopomoći, kako pogrešno smatra obrana, nego se radi o krivičnom djelu kako je pravilno utvrdio prvostepeni sud.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da on nije učinio krivično djelo, nego da je preduzeo radnje samopomoći u cilju da zaštiti svoje pravo na pristup porodičnoj grobnici, koje mu je ugroženo započetim radnjama oštećene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud vrlo detaljno analizirao iskaze svih svjedoka, oštećene, a i apelanta. Te iskaze je doveo u vezu sa materijalnim dokazima, pogotovo zapisnikom sa uviđaja, fotodokumentacijom lica mjesta, kao i otpremnicom firme kod koje je naručen beton. Dovodeći u vezu sve ove subjektivne i objektivne dokaze prvostepeni sud je jasno i detaljno obrazložio zbog čega je našao da je apelant kriv za učinjenje predmetnog krivičnog djela, a te zaključke je podržao Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević