Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-525/19 (R. N.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-525/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-525/19, rješavajući apelaciju Radeta Novkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Novković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 027287 15 Gž od 24. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 027287 15 P 2 od 11. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Novković (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 027287 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 027287 15 Gž od 24. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 027287 15 P 2 od 11. maja 2015. godine
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3325/18 od 17. jula 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda od 24. aprila 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Okružnog suda, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (MH ERS- ZP ,,Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, RJ ,,Elektrodistribucija“ Srbac) na ime duga za isporučenu električnu energiju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužitelj da apelantu zbog upotrebe njegove stvari u svoju korist naknadi korist koju je imao od upotrebe iste u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tužitelj apelantu isporučivao električnu energiju, da je apelant po ovom osnovu dužan tužitelju iznos od 8.570,25 KM, da su parnične stranke zaključile Ugovor o reprogramu kojim se apelant obavezao da će izmiriti dug za električnu energiju zaključno s 12. decembrom 2013. godine u 48 jednakih mjesečnih rata (zadnja rata dospijevala 25. decembra 2017. godine), da su ugovorili da se ovaj ugovor smatra raskinutim u slučaju kašnjenja tri mjesečne rate, te da je apelant isplatio devet rata. Okružni sud je dalje naveo da su tužitelj, MZ Lilić, Preduzeće za proizvodnju unutrašnju i spoljnu trgovinu ,,Nov-produkt“ kojeg zastupa apelant kao vlasnik i direktor i Opština Srbac zaključili Sporazum od 15. aprila 2009. godine, kojim se tužitelj obavezao da će izvršiti rekonstrukciju niskonaponske mreže na trasi predmetne dionice, dok se predstavnik „Nov produkt“ obavezao da će omogućiti nesmetan pristup radnicima RJ Srbac stubnoj trafostanici. Nadalje, Okružni sud je naveo da je zemljište na kojem se nalazi trafostanica u katastarskoj evidenciji vodi na imenu D.N., da je trafostanicu izgradio tužitelj 2002. godine, a da je trafostanica uknjižena kao vlasništvo RJ Srbac u knjigovodstvenoj dokumentaciji. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelanta da tužitelju isplati glavnicu u iznosu od 4.076,00 KM koja se odnosi na električnu energiju koju je potrošio u periodu koji nije obuhvaćen zastarom (član 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Pri tome, Okružni sud je ukazao da iz čl. 37., 38., 39., i 86. do 90. Zakona o električnoj energijiprečišćen tekst i člana 9. Opštih uslova proizlazi da tužitelj ima pravo da instalira objekat za prijenos i distribuciju električne energije na tuđem zemljištu, te da vlasnik, odnosno korisnik tog zemljišta, koji je na taj način ograničen u korištenju svojih nekretnina ima pravo na naknadu štete ukoliko mu je pričinjena na taj način. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni odbio apelantov protivtužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao (član 123. i 126. Zakona o parničnom postupku) osnov, vrstu, ni visinu štete. Naime, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da je vlasnik zemljišta na kome je postavljena trafostanica i da je vlasnik trafostanice, iako je uložio određena sredstva u iznosu od 5.000,00 KM u postojeću mrežu, zbog čega nema pravo na naknadu koju je tužitelj ostvario isporučujući električnu energiju domaćinstvima s predmetne trafostanice, dok je tužitelj dokazao da se sporna trafostanica i niskonaponska mreža vode kao njegovo osnovno sredstvo, te naglasio da apelant eventualno imao pravo na naknadu vrijednosti svojih ulaganja. Okružni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na zaključeni Sporazum od 15. aprila 2009. godine kao osnov za isplatu, jer on u tom Sporazumu nije ugovorna strana kao fizičko lice, već je sporazum zaključilo preduzeće „Nov-produkt“ d.o.o. Srbac.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno cijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević