Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/18 (S. Đ.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Zakon o radu · čl. 3
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 80
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2589/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2589/18, rješavajući apelaciju Senaida Đulovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Senaida Đulovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. siječnja 2018. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Senaidu Đuloviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Senaida Đulovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. siječnja 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. srpnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 023385 10 Rs od 20. ožujka 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senaid Đulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 3. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. siječnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. srpnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 023385 10 Rs od 20. ožujka 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatira da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2589/18 od 6. lipnja 2018. godine odbacio kao nedopuštenu predmetnu apelaciju zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Apelant je 3. srpnja 2018. godine podnio zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP 2589/18 od 6. lipnja 2018. godine, te je Ustavni sud 11. rujna 2018. godine donio rješenje kojim je usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje odluke.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. studenog 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. studenog 2019. do 21. studenog 2019. godine.
5. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 23. rujna 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 023385 10 Rs od 20. ožujka 2013. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena da mu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. siječnja 2008. godine, zaključno sa plaćom za kolovoz 2010. godine, isplati iznos od 7.856,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da se naloži tuženoj da u apelantovu korist kod Federalnog zavoda za MIO Mostar izvrši uplatu iznosa od 2.618,76 KM na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO za taj period. Zatim, da se obveže tužena da apelantu na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu isplati iznos od 399,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom, da mu na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeni period isplati iznos od 1.315,62 KM, te je obvezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant uposlenik tužene na radnom mjestu referent za općinsku imovinu i opće poslove, dok je sporna osnova obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za MIO, toplog obroka i regresa za utuženi period. Općinski sud je zauzeo stajalište da je u konkretnom slučaju najobjektivnija varijanta iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke urađena na temelju satnica iz Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU) i važećih koeficijenata iz Odluke Općinskog vijeća o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede i Odluke o primjeni Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede. Istaknuo je da po toj varijanti vještak nije utvrdio da postoji razlika neisplaćenih plaća, već da je tužena apelantu obračunavala i isplaćivala veći iznos po svim potraživanim osnovama iz radnopravnog statusa. Naveo je da nije prihvatio nalaz vještaka izrađen na bazi zaključka Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine (u daljnjem tekstu: zaključak Vlade), niti varijantu prema Granskom kolektivnom ugovoru za službenike tijela uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU). Općinski sud je ukazao da je sporazumom od 19. prosinca 2002. godine sindikalna organizacija tužene, koju je zastupao predsjednik, dala suglasnost da se plaće službenicima i namještenicima isplaćuju prema članku 2. Pravilnika o plaćama tužene od 19. prosinca 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Nadalje je ukazao da je odredbom članka 41. stavak 1. točka
3. Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) propisano da će općinsko vijeće na prijedlog općinskog načelnika za namještenike iz općinskih tijela državne službe utvrđivati koeficijente za platne razrede. Zatim, da je odredbom članka 40. Zakona o namještenicima propisano da se osnovna plaća namještenika utvrđuje tako što se polazna osnovica za plaću pomnoži sa koeficijentom platnog razreda u koji je raspoređeno radno mjesto namještenika i povećava po osnovi radnog staža namještenika sukladno kolektivnom ugovoru (stavak 2), te da je polazna osnovica za obračun plaća namještenika u svim tijelima državne službe svih razina vlasti u Federaciji jedinstvena i da je čini polazna osnovica za obračun plaća državnih službenika koja se utvrđuje na način propisan Zakonom o državnoj službi (stavak 3). S tim u svezi je istaknuo da je tužena sukladno odredbi članka 41. stavak 1. točka 3. Zakona o namještenicima utvrdila koeficijente za pojedine platne razrede svojih uposlenika, pa tako i za apelanta, Odlukom Općinskog vijeća od 25. ožujka 2009. godine. Također je ukazao da je Odlukom o utvrđivanju koeficijenata o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede uposlenika u javnim ustanovama od 25. ožujka 2009. godine tužena utvrdila osam platnih razreda i za svaki od njih koeficijent za plaću. Općinski sud je naveo da je vještak utvrdio da je za apelanta određena polazna osnova mjesečne plaće izražene koeficijentom koji za period od 1. siječnja 2007. godine iznosi u visini od 2,06, dok je za period od 1. veljače 2009. godine tužena za apelanta primijenila koeficijent 1,55. Ukazao je da je navedeni koeficijent određen sukladno Odluci o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede državnih službenika i namještenika tijela uprave Općine Živinice od 27. ožujka 2009. godine, kojom se poslovi i zadaci koje je tužitelj obavljao (viši referent) svrstavaju u treći platni razred, te da je tužena taj koeficijent primijenila počev od 1. kolovoza 2009. godine. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom članka 39. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) propisano da je polazna osnova za obračun plaće za sve državne službenike u tijelima državne službe ista na svim razinama vlasti i da je utvrđuje Vlada Federacije sukladno radnim mjestima u državnoj službi (stavak 1), te da ovu polaznu osnovu za obračun plaće dogovaraju sindikat, vlada Federacije i vlada kantona (stavak 2).
10. Po mišljenju Općinskog suda, na apelantova potraživanja je trebalo primijeniti odredbe OKU zbog toga što Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na usuglašeni tekst GKU, niti mu je naknadno pristupio, u smislu odredbe članka 73. stavak 2. GKU, te se u svezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1315/06. Istaknuo je da je OKU propisana najniža plaća u visini osnovne plaće kao najnižeg iznosa koji poslodavac mora isplatiti uposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće složenosti, normalne uvjete i rezultate rada, da je osnovna plaća proizvod najniže neto-plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja, te je utvrđena najniža neto-satnica koja ne može biti manja od 1,75 KM. Iz navedenih razloga Općinski sud je prihvatio varijantu iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka urađenu po OKU na temelju koje se može zaključiti da je tužena apelantu isplaćivala više u odnosu na razliku potraživanu tužbom. Pri tome je istaknuo da iz sadržaja odredaba OKU proizlaze svi parametri za obračun regresa i toplog obroka, dok za obračun plaća postoji samo osnovica, pa budući da je tužena u svojim odlukama Vijeća utvrdila koeficijent složenosti poslova, Općinski sud je prihvatio navedenu varijantu nalaza i mišljenja vještaka. Istaknuo je da je neprihvatljiva varijanta nalaza sačinjena prema zaključku Vlade zbog toga što je odredbom članka 3. OKU propisano da je poslodavac dužan sva normativna akta uskladiti sa odredbama OKU i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su njime utvrđena. Pored toga je naglasio da zaključak Vlade ima karakter podzakonskog akta, a on nije nikada ni objavljen u službenim novinama, što je uvjet za njegovu primjenu. Također je istaknuo da se radi o podzakonskom aktu koji je donijela samo Vlada FBiH iako je odredbom članka 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi koji se primjenjivao u spornom periodu, a u svezi sa odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o namještenicima propisano da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada Federacije BiH i vlade kantona. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom članka 17. OKU propisano da je poslodavac obvezan uposleniku osigurati ishranu u tijeku radnog vremena (topli obrok), te da se, ukoliko poslodavac ne osigura ishranu, uposleniku isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto-plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Zatim je ukazao da je odredbom članka 19. OKU propisano da uposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50 % prosječne neto-plaće svih uposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa pod uvjetom da privredni subjekt-poslodavac nije prethodno poslovnu godinu završio sa gubitkom. Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu razlike toplog obroka, jer mu je po nalazu vještaka isplaćeno više 115,13 KM. Također je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu razlike regresa, jer je vještak u svom nalazu utvrdio da je tužena prethodnu godinu završila sa gubitkom, slijedom čega je zaključio da tužena nije bila obvezna da isplaćuje naknadu na ime regresa.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. srpnja 2015. godine djelomično je uvažen apelantov priziv i djelomično je preinačena prvostupanjska presuda na način da je obvezana tužena da apelantu na ime manjeg obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu isplati iznos od 339,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom i iznos od 1.315,62 KM na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od 1. srpnja 2009. godine do 31. ožujka 2010. godine, te je obvezana tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom odbijajućem dijelu za potraživanu razliku plaća i potraživane doprinose za MIO prvostupanjska presuda potvrđena.
12. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se na apelantova potraživanja po osnovi razlike plaća i doprinosa za MIO ne mogu primijeniti odredbe GKU obzirom na to da Tuzlanski kanton nije bio među pet kantona koji su dali suglasnost na usuglašeni tekst tog kolektivnog ugovora, niti mu je naknadno pristupio, sukladno članku 73. stavak 2. GKU. Pri tome je istaknuo da i u situaciji da je GKU primjenjiv na tuženu, apelantu ne bi pripadala potraživana razlika plaća obračunata na način da se najniža plaća propisana tim kolektivnim ugovorom množi sa apelantovim utvrđenim koeficijentima u utuženom periodu. S tim u svezi je naglasio da, sukladno odredbi članka 24. GKU, iznos od 70 % prosječne neto-plaće isplaćene po uposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca ne predstavlja osnovicu za obračun plaće, nego predstavlja minimum ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate najniže plaće. Kantonalni sud je nadalje naveo da je bez utjecaja na drugačiju odluku suda o tom dijelu tužbenog zahtjeva apelantovo pozivanje na Pravilnik. Ukazao je da je odredbom članka 2. stavak 3. Pravilnika propisano da, u slučaju manjeg priliva u proračunu tužene, osnovicu za obračun plaće čini 70 % od prosječne plaće u Federaciji BiH u posljednjem mjesecu, te istaknuo da je vještak utvrdio deficit u proračunu tužene za period od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2010. godine. Također je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka u kojem je obračun plaća izvršen po odredbama Pravilnika ne proizlazi da je apelantu isplaćen manji iznos plaće za sporni period, već da mu je za taj period isplaćen veći iznos na ime plaća. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i za uplatu doprinosa za MIO za predmetni period neutemeljen. Kantonalni sud je nadalje naveo da apelant utemeljeno osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev koji se ticao potraživane razlike na ime regresa i toplog obroka, jer se ta odluka nije mogla opravdati pozivom prvostupanjskog suda na odredbe OKU. Naveo je da je prvostupanjski sud zanemario odredbu članka 3. stavak 3. OKU, kojom je propisano da se, u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, prema uposleniku ima primijeniti najpovoljnije pravo. S tim u svezi je istaknuo da je apelant potraživanu razliku regresa i potraživanu toplog obroka zasnovao na varijanti nalaza vještaka ekonomske struke izrađenoj prema Pravilniku. Kantonalni sud je ukazao da je Pravilnikom propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u tijeku rada najmanje u iznosu 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu (članak 35), te da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije (članak 36). Naveo je da iz nalaza vještaka ekonomske struke slijedi da je prosječna plaća u Federaciji BiH za period ožujak - svibanj 2009. godine iznosila 795,14 KM, a da je apelantu na ime regresa za 2009. godinu isplaćen iznos od 396,00 KM, te da, sukladno članku 36. Pravilnika, razliku neisplaćenog dijela regresa čini iznos od 399,14 KM. Također je naveo da je za sporni period apelantu isplaćivan topli obrok u iznosima manjim od iznosa propisanih člankom 35. Pravilnika tužene, te da razlika neisplaćenog toplog obroka za taj period čini ukupni iznos od 1.315,62 KM. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu potraživanih iznosa na ime regresa i toplog obroka utemeljen.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. siječnja 2018. godine odbačena je apelantova revizija, a usvojena revizija tužene i preinačena drugostupanjska presuda na način da je apelantov priziv odbijen i potvrđena prvostupanjska presuda u pogledu odbijanja zahtjeva za topli obrok i regres i u pogledu dosuđenih troškova postupka tuženoj, te da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu sastavljanja odgovora na reviziju.
14. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija nije dopuštena jer ne ispunjava uvjet iz članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 7.856,35 KM. Nadalje je naveo da je utemeljen prigovor tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da je u preambuli Pravilnika navedeno da je donesen sukladno odredbi članka 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), pa je utemeljeno pravno stajalište tužene da je Pravilnik donesen kao provedbeni akt tog zakona i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i čijoj primjeni služi. S tim u svezi je istaknuo da je navedeni zakon prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima, pa je i sam Pravilnik, kao prateći podzakonski akt, prestao važiti, te ostvarenje apelantovog prava na naknadu toplog obroka i regresa za utuženi period treba ocijeniti u smislu odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama, a u svezi sa odredbama OKU. Pri tome je naglasio da Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na GKU, pa je isključena njegova primjena na području tog kantona, te se u svezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1315/06. Vrhovni sud je ukazao i da Zakon o namještenicima, kao kasniji propis istog ranga, nije propisao obvezu usklađivanja postojećih pravilnika, te da su, prema odredbi članka 76. tog zakona, „rukovodioci tijela dužni donijeti pravilnik o plaćama i naknadama namještenika sukladno odredbama ovog zakona i kolektivnom ugovoru u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika iz članka 75. ovog zakona“. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je tužena utemeljeno ukazala da Pravilnik, kao izvor radnog zakonodavstva u utuženom periodu, nije primjenjiv u odnosu na sporno potraživanje o čemu je zauzeto i pravno stajalište na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 24. travnja 2016. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, povredi načela pravne sigurnosti i povredi prava na pristup sudu, kao i predugom trajanju postupka. U svezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, apelant ističe da stajalište Vrhovnog suda da je prestankom važenja zakona prestala i pravna snaga pratećeg podzakonskog akta nema uporište u odredbama OKU i prijelaznim odredbama Zakona o namještenicima. Smatra da se Pravilnik tužene ima smatrati pravilnikom u smislu članka 3. stavak 3. OKU i da se ima primijeniti sukladno načelu in favorem laboratoris. Posebno ističe da Pravilnik tužene nije u suprotnosti ni sa zakonima, ni sa OKU, što je izraženo u odlukama redovnih sudova o kojima je odlučivao Ustavni sud u predmetima br. AP 4408/15, AP 3620/14 i dr. Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti, jer je u ranijim postupcima sa istom činjeničnom i pravnom situacijom zauzeo suprotno stajalište kojim su usvojeni tužbeni zahtjevi tužitelja (apelantovih radnih kolega), ili je odbacivao revizije, te su ostale na snazi drugostupanjske presude kojim su dosuđene razlike potraživanih naknada po Pravilniku tužene (kasnije su bile predmetom razmatranja i Ustavnog suda, npr. AP 4408/15, AP 3620/14). Apelant dalje navodi da pozivanje na stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela ne opravdava različit tretman apelanta u odnosu na druge tužitelje, jer je i nakon te sjednice nastavio sa ranijom praksom (navodi dvije odluke Vrhovnog suda kojim su odbačene revizije protiv drugostupanjskih odluka u kojima je izraženo stajalište da je Pravilnik tužene bio na snazi). U pogledu zabrane diskriminacije, ističe da je Vrhovni sud postupao na različite načine u istim predmetima i da su svim tužiteljima u istovjetnim postupcima usvojeni zahtjevi, dok je apelantov odbijen, što navodi na sumnju u jednakost pred zakonom. U pogledu prava na imovinu, apelant navodi da je, uslijed postupanja Vrhovnog suda, uskraćen za novčanu naknadu na ime razlike toplog obroka i regresa.
16. U pogledu duljine trajanja predmetnog postupka, ističe da je predmetni postupak okončan nakon sedam godina i četiri mjeseca, te da je duljina trajanja postupka posljedica neažurnosti sudova pred kojima se predmetni postupak nalazio na odlučivanju. Apelant detaljno navodi tijek postupka i citira odredbe ZPP koje se odnose na postupanje sudova, te traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u ukupnom iznosu od 2.400,00 KM. b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen apelantov navod da nižestupanjski sudovi nisu odlučili o eventualnom tužbenom zahtjevu, te da to nije predstavljao razlog za ukidanje presude povodom revizije. Nadalje je naveo da prilikom donošenja osporene odluke taj sud nije odstupio od svoje dosadašnje prakse, te da je u presudama tog suda na koje se apelant poziva (br. 33 0 Rs 020941 15 Rev i 33 0 Rs 010585 15 Rev) revizija odbačena. U konačnici je naveo da je taj sud osporenu odluku donio u roku od dvije godine i dva mjeseca, što smatra razumnim rokom.
18. Kantonalni sud je naveo da je predmet na postupanje po žalbi zaprimio 22. studenog 2013. godine i da on nije ranije riješen zbog toga što je postojao veliki broj predmeta sa starijim datumom inicijalnog akta. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
19. Općinski sud je naveo kronologiju postupka pred tim sudom i istaknuo da je sud ročišta zakazivao redovno, u kontinuitetu i kratkim rokovima, te da je postupak trajao dulje u fazi zakazivanja pripremnog ročišta zbog velikog broja nezavršenih predmeta, koje su sudovi dužni uzimati u rad po starosti inicijalnog akta. Također je naveo da je predmet često bio presigniran drugom sucu zbog prestanka rada postupajućih sudaca i stručnih suradnika. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
21. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu: službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.
Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.
Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u FBiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji, osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.
Član 35.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.
Član 36.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
22. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) glasi:
Član 3.
Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se regulišu prava po osnovu rada.
Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna plaća Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Član 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Član 17.
Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Regres za godišnji odmor Član 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
23. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 13/98) Član 163.
Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stepenu školske spreme, godinama radnog staža i drugim uslovima, sukladno ovim zakonom.
Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obavezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona, i pravilnikom iz stava 1. ovog člana, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stava 2. člana 164. ovog zakona.
24. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 49/05 i 45/10) Član 76.
Rukovodioci organa državne službe dužni su uskladiti pravilnike o unutrašnjoj organizaciji u skladu sa odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca nakon donošenja propisa iz člana 75. ovog Zakona.
Član 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).
VI.Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. siječnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. ožujka 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. svibnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
33. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njegova potraživanja trebao primijeniti Pravilnik tužene, te da je povrijeđeno pravo na pristup sudu i načelo pravne sigurnosti (zbog različitih odluka u predmetima istog činjeničnog i pravnog stanja). U svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, regresa, toplog obroka, kao i uplatu doprinosa, te da se prilikom raspravljanja utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika tužene na apelantova potraživanja. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge za stajalište da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredaba Pravilnika, na koje se apelant poziva, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je jasno istaknuo da je Zakon o radnim odnosima prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima, pa je ipso facto prestao važiti i Pravilnik, kao prateći podzakonski normativni akt, te da se iz tog razloga na predmetni slučaj imaju primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama, a u svezi sa odredbama OKU.
35. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika tužene i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravno stajalište povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu primjene Pravilnika tužene Ustavni sud je potvrdio, također, naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.
36. Dovodeći u svezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika tužene na apelantova potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance jednakopravno sudjeluje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te da su stoga neutemeljeni navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
37. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 23. rujna 2010. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 18. siječnja 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste oko sedam godina i četiri mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, sukladno odredbom članka 420. ZPP, žurne naravi. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji se materijalnopravni propis ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
40. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud donio odluku u roku od dvije godine i pet mjeseci, što se, u okolnostima konkretnog slučaja, može smatrati razumnim rokom za provedbu prvostupanjskog postupka obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koji služi kao osnova za donošenje sudske odluke. Ustavni sud nadalje primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud osporene odluke donijeli u približno istom roku kao i prvostupanjski sud. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima. Stoga, promatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da duljina postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. Europske konvencije.
41. Sublimirajući navedeno Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelant treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
44. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
46. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda, ukazujući pri tome na odluke tog suda u predmetima br. 33 0 Rs 020941 15 Rev i 33 0 Rs 010585 15 Rev. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je u navedenim odlukama revizija odbačena, odnosno da o njoj Vrhovni sud nije odlučivao u meritumu, pa se ne može govoriti o različitom tretmanu, kako to apelant tvrdi. Pri tome apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dokaze na temelju kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekoj zabranjenoj osnovi (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno podrijetlo itd.) u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje neutemeljeni.
Zabrana zloupotrebe prava
47. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak, koji je žurne naravi i koji nije naročito složen, trajao sedam godina i sedam mjeseci, pri čemu je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovnih sudova, koji za to nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
49. Protivno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantova potraživanja ne može primijeniti Pravilnik obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
50. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio dokaze u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije budući da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević