Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-901/18 (M. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-901/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 901/18, rješavajući apelaciju Mila Stojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mila Stojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 007970 16 Rev od 9. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 007970 15 Gž 3 od 21.
januara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Stojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Miloševca, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 12. februara 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 007970 16 Rev od 9. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 007970 15 Gž 3 od 21. januara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Beogradske konfekcije „Beko“ a.d. u stečaju Beograd (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 9. septembra 2019. godine, Okružni sud 13. septembra 2019. godine, a tužilac nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 007970 14 P 4 od 4. juna 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji prodavnice u Modriči (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen između „Konfekcije Alhos“ d.d. „Export-Import“ Sarajevo kao prodavca (u daljnjem tekstu: Alhos) i apelanta kao kupca, koji je ovjeren 28. septembra 2000. godine u Osnovnom sudu, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka – Područna jedinica Modriča (u daljnjem tekstu: Uprava) da izvrši brisanje uknjižbe prava korišćenja na nepokretnosti u korist apelanta s dijelom ½ u „C“ listu na nepokretnosti preciziranoj u presudi, koja je bila predmet spornog ugovora, uz istovremeni upis prava korišćenja u korist tužioca s dijelom 1/1, kao i da se obaveže apelant da tužiocu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.
6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužilac 22. januara 1992. godine sa Alhosom zaključio ugovor o zamjeni poslovnih prostora, kojim se obavezao da će Alhosu dati u zamjenu cjelokupni poslovni prostor u Modriči koji je upisan u z. k. preciziran u presudi, dok se Alhos obavezao da će tužiocu predati svoj poslovni prostor u Požarevcu, Srbija, takođe preciziran u presudi, a sve ako u roku od 15 dana od zaključenja tog ugovora tužilac plati dodatnih 1.200.000 tadašnjih dinara na ime vrijednosti razlike u kvadraturi prostora. Utvrđeno je i da se navedenim ugovorom tužilac obavezao da će Alhosu predati svu pripadajuću dokumentaciju i saglasno tome izvršiti i raspodjelu radnika. Na osnovu navedenog ugovora, Alhos je upisan kao nosilac prava korišćenja na navedenim nepokretnostima u Modriči. Utvrđeno je da je nakon toga apelant sa Alhosom zaključio ugovor o kupoprodaji prodavnice u Modriči kao dijela navedenih nepokretnosti, kojim se Alhos obavezao da će o svom trošku izvršiti prenos nepokretnosti i upis prava svojine na apelanta, nakon čega je apelant upisan kao suvlasnik navedene nepokretnosti s dijelom ½. Nadalje je utvrđeno da je 26. jula 2000. godine tužilac podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Alhosa (u kojem postupku se apelant pojavio kao umješač na strani Alhosa), kojom je tražio da se raskine ugovor o zamjeni navedenih nepokretnosti. Osnovni sud je donio Presudu broj PS-19/2000 od 14. marta 2001. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda i protiv koje je presudom Vrhovnog suda odbijena revizija (brojevi navedenih presuda precizirani su u predmetnoj presudi). U navedenom postupku je utvrđeno da je raskinut ugovor o zamjeni nepokretnosti između tužioca i Alhosa, da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u korist Alhosa na nepokretnostima u Modriči, te je naloženo brisanje navedenih upisa i uspostavljanje ranijeg z. k. stanja, nakon čega je izvršeno brisanje i upisa apelantove susvojine po osnovu ugovora o kupoprodaji dijela spornih nekretnina sa Alhosom.
7. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora sa Alhosom iz 2000. godine apelant (koji je u to vrijeme bio zaposlenik Alhosa) bio savjestan kupac budući da je, prema obrazloženju tog suda, tužilac podnio tužbu protiv preduzeća Alhos radi raskida spornog ugovora tek nakon zaključenja ugovora o zamjeni spornih nepokretnosti kojima apelant nije bio ni obuhvaćen. Osim toga, navedeno je da u vrijeme zaključenja spornog ugovora između apelanta i Alhosa nije bio na snazi Zakon o zemljišnoj knjizi koji je donesen 2003. godine, već Zakon o zemljišnim knjigama Kraljevine Jugoslavije iz 1930. godine. Navedeni zakon, kako je obrazloženo, nije eksplicitno propisivao princip tačnosti javnih knjiga, ali se tumačenjem njegovih odredbi može prihvatiti primjena tog principa. Osnovni sud je istakao da je u to vrijeme bio na snazi i Zakon o državnom premjeru i katastru kojim je bilo propisano da se prava na nepokretnostima stiču, prenose, ograničavaju i prestaju upisom u katastar nepokretnosti, a svi ti podaci se smatraju tačnim i treća lica ne mogu trpjeti štetne posljedice u prometu nepokretnosti i drugim odnosima u kojima se ovi podaci koriste. Prema mišljenju tog suda, navedeno jasno ukazuje da je, s obzirom na to da je u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora između apelanta i Alhosa, preduzeće Alhos bilo upisano u zemljišnim knjigama kao nosilac prava korišćenja i da nije bilo zabilježbe spora oko tih nepokretnosti, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 86 0 P 007970 15 Gž 3 od 21. januara 2016. godine (protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 007970 16 Rev od 9. novembra 2017. godine revizija odbijena kao neosnovana) uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji prodavnice u Modriči zaključen između Alhosa i apelanta i koji je preciziran u presudi. Presudom je naloženo Upravi da izvrši brisanje uknjižbe prava korišćenja na navedenoj nepokretnosti u korist apelanta uz istovremeni upis prava korišćenja u korist tužioca s dijelom 1/1, te je obavezan apelant da tužiocu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da apelantova savjesnost ili nesavjesnost, cijenjena na način kako je to učinio prvostepeni sud, nije mogla biti jedini kriterij za utvrđivanje pravne valjanosti spornog kupoprodajnog ugovora. Navedeno je da je nesporno u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nepokretnosti između tužioca i Alhosa apelant bio zaposlenik Alhosa, i to poslovođa navedene prodavnice, a u vrijeme raskidanja tog ugovora i kupovine spornog prostora od strane apelanta, apelant je bio u njegovom posjedu na osnovu ugovora u zakupu, iz čega proizlazi da je apelant, prema zaključku tog suda, bio upoznat sa statusom predmetnih nepokretnosti. Prema obrazloženju tog suda, ugovor o kupoprodaji spornog prostora, odnosno prodavnice, ovjeren je 29. septembra 2000. godine, dakle nakon pokretanja postupka za raskid ugovora o razmjeni nepokretnosti između tužioca i Alhosa, što je još jedan od faktora koji ukazuju da je apelant bio upoznat s pravnim statusom predmetnog prostora. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je nesporno da apelant u vrijeme zaključenja navedenog ugovora nije bio savjestan kupac jer je znao za neregulisano pitanje prava svojine na navedenom prostoru. Osim toga, navedeno je da je prema potvrdi Osnovnog suda od 20. septembra 2000. godine, koji dokaz je proveo i prvostepeni sud, vidljivo da predmetni poslovni prostor nije bio upisan u zemljišne knjige, pa samim tim ni njegov prodavac – Alhos nije mogao biti njegov vlasnik, pa time nije mogao prenijeti pravo svojine na apelanta. Kako je odredbama čl. 47, 49 i 52 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor ništav ako je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, odnosno da je predmet obaveze nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, te da je ugovor ništav ako osnov ne postoji ili je nedopušten, to je Okružni sud zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, pa je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Vrhovni sud je u svojoj Presudi broj 86 0 P 007970 16 Rev od 9. novembra 2017. godine, kojom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana, istakao da u potpunosti prihvata pravni stav i zaključke drugostepenog suda. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su u parničnom postupku koji je vođen pod brojem Ps-19/2000 donesene presude kojima je raskinut (a ne poništen) ugovor o razmjeni nepokretnosti između tužioca i Alhosa, te da je prvostepeni sud u konkretnom postupku navedene presude proveo kao dokaz. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u tim presudama jasno istaknuto da je uvidom u sporni ugovor utvrđeno da je odredbom člana 4 tog ugovora o zamjeni nepokretnosti ugovoreno da će se taj ugovor smatrati automatski raskinutim ako tužilac ne bude mogao djelimično ili u cjelini ostvariti pravo svojine na nepokretnostima u Požarevcu. Kako je nesporno utvrđeno da tužilac nije ostvario pravo svojine na nekretninama u Požarevcu, a da je Alhos stupio u posjed nepokretnosti u Modriči, to je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, vidljivo da je sporni ugovor bio zaključen u smislu odredbe člana 74 stav 3 ZOO, odnosno pod raskidnim uslovom. Kako je tužilac, svojim dopisima iz 1992. godine, kao i 2000. godine, upozoravao Alhos da nikada nije stupio u posjed nepokretnosti u Požarevcu, niti je ostvario pravo svojine na njima, prema zaključku Vrhovnog suda, navedeni raskidni uslov se ostvario još 1992. godine, pa je tako sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti po sili zakona tada i prestao da važi, a ne od dana pravosnažnosti presude u predmetu Ps-19/2000, kako je to u reviziji tvrdio apelant. Zbog navedenog, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelantov upis prava svojine na spornim nepokretnostima, u toku 2000. godine u zemljišne knjige, nije ni mogao proizvesti nikakve pravne posljedice, niti dejstvo jer Alhos nije bio vlasnik navedenih nepokretnosti, već tužilac. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi sadržaje presuda donesenih u konkretnom postupku, te ističe da su redovni sudovi, čije presude osporava, proizvoljno primijenili odredbe čl. 47, 49, 52 i 74 ZOO jer predmet konkretnog ugovora nije ni nemoguć, niti nedopušten, jer je nesporno da predmetni poslovni prostor postoji i da je apelant izvršio mnoga plaćanja u vezi s tim prostorom. Navodi i da je pogrešan zaključak da je apelant znao za pravni status tog prostora jer to apelantu nije bilo poznato, niti je apelant bio obuhvaćen tužbom ili na bilo koji način uključen u rješavanje spora između tužioca i Alhosa. Apelant navodi da se bez ikakvih problema uknjižio nakon kupovine spornog prostora i da je nesporno platio i porez na promet nepokretnosti, da nikada nije izgubio posjed predmetne nepokretnosti, te da i to ukazuje da je bio savjestan.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
12. Okružni sud je naveo hronologiju predmeta i sadržaj osporenih presuda, te istakao da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, zbog čega je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Kad je predmet obaveze nedopušten Član 49.
Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Uslovi i njihovo dejstvo Član 74.
(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvesne činjenice.
(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor deluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.
(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni.
(4) Smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savesnosti i poštenja, spreči strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju je korist određen.
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Posljedice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obje strane, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 007970 16 Rev od 9. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je rješavano pitanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, odnosno da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda preinačena presudom Okružnog suda i usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev na način kako je precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud zapaža da se Okružni sud, donoseći navedenu presudu o preinačenju, pozvao na odredbe čl. 44, 49, 52 i 89 ZOO, pri tome, dajući jasno i argumentovano obrazloženje za svoju odluku (koje je u revizionom postupku prihvatio i Vrhovni sud), za koje i Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, suprotno apelantovim navodima, nesporno da je utvrđeno da je ugovor o razmjeni nepokretnosti između tužioca i Alhosa zaključen s raskidnim uslovom (stupanje tužioca u posjed prostora koji je dotad pripadao Alhosu i uknjižba prava svojine na njemu), koji je nastupio još 1992. godine, o čemu je tužilac, kako je vidljivo iz činjenica predmeta prezentovanih u prethodnim tačkama ove odluke, obavijestio Alhos još te iste 1992. godine, a nakon toga i 2000. godine. Dakle, samim nastupanjem raskidnog uslova otpao je osnov za zaključenje svih naknadnih ugovora vezanih za predmetne nepokretnosti, uključujući i kupoprodajni ugovor koji je apelant zaključio s Alhosom.
25. Osim toga, u postupku je utvrđeno da Alhos i nije bio vlasnik spornih poslovnih prostorija, već je imao samo pravo korišćenja, pa ih nije ni mogao prodati apelantu jer shodno pravnim principima prodavac na kupca ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da na navedene odluke Okružnog suda i Vrhovnog suda, suprotno apelantovim navodima, nema uticaja činjenica da apelant nije bio obuhvaćen tužiočevom tužbom u predmetu Ps-19/2000 (kojim je raskinut ugovor o razmjeni predmetnih nepokretnosti) s obzirom na to da apelant nije učestvovao u zaključenju navedenog ugovora o razmjeni nepokretnosti, ali je u postupku imao ulogu umješača na strani Alhosa. Od uticaja ne može biti ni činjenica da je apelant izvršio plaćanje poreza na promet spornih nepokretnosti i druga plaćanja precizirana u presudi s obzirom na to da apelant, shodno odredbama člana 104 ZOO, ima pravo na eventualno regresno potraživanje od prodavca ili njegovog pravnog sljednika. Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud smatra i da je, takođe suprotno apelantovim navodima, u postupku dokazano da je apelant u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora s Alhosom bio svjestan neriješenog pravnog statusa predmetnih nepokretnosti (bio je poslovođa navedene prodavnice dok je bio zaposlenik Alhosa, a nakon toga je sporni prostor držao pod zakupom), što proizlazi iz činjenica predmeta navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, pa se zbog toga apelant ne može smatrati savjesnim sticaocem predmetnih nepokretnosti. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Apelant kršenje navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, čije presude su osporene apelacijom, proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su preinačili prvostepenu presudu i usvojili tužiočev zahtjev te na način da su utvrdili da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo kupoprodajni ugovor čiji su predmet bile nepokretnosti koje su ranije razmijenjene između tužioca i Alhosa, a ugovor o razmjeni je raskinut i kada apelant u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora nije bio savjestan jer je znao za neriješeni pravni status navedenih nepokretnosti.
29. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević