Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/19 (B. M. i drugi)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2309/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2309/19, rješavajući apelacije Bernarda Matića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bernard Matić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 102472 15 Rsž od 26. marta 2019. godine;

Dalibor Cvitanović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047339 15 Rsž od 24. aprila 2019. godine;

Nikola Kulaš protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047372 16 Rsž od 24. aprila 2019. godine;

M. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 101766 16 Rsž od 10. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 101766 11 Rs od 30. decembra 2015. godine;

A. Z. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 101706 15 Rsž od 2. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 101766 11 Rs od 13. novembra 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2309/19

1. Bernard Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Nermin Vila“ iz Sarajeva, podnio je 28. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 102472 15 Rsž od 26. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime dijela neisplaćene plaće za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

2. AP-2811/19

3. Dalibor Cvitanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Nermin Vila“ iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 047339 15 Rsž od 24. aprila 2019. godine.

4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime dijela neisplaćenih plaća za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

3. AP-2819/19

5. Nikola Kulaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Nermin Vila“ iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 047372 16 Rsž od 24. aprila 2019. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime dijela neisplaćenih plaća za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

4. AP-3560/19

7. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Advokatsko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 10. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 101766 16 Rsž od 10. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 101766 11 Rs od 30. decembra 2015. godine.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime razlike dijela neisplaćenih plaća za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

5. AP-4231/19

9. A. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatsko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnijela je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 101706 15 Rsž od 2. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 Rs 101766 11 Rs od 13. novembra 2015. godine.

10. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da joj tuženi (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime razlike dijela neisplaćenih plaća za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

11. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da su apelanti zaposleni kod tuženog, te da je predmet sporova visina plaće, koje prema shvatanju apelanata trebaju biti obračunate primjenom bruto satnice koja uz obračunate doprinose iznosi 6,20 KM, jer to proizlazi iz čl. 43. i 45. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni sud je istakao da je članom 43. GKU propisano da je najniža neto plaća osnovica za obračun osnovne plaće radnika, da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 5,88 KM i da najniža neto satnica ne može biti manja od 3,48 KM za mjesečni prosjek od 174 sata. U stavu 3. istog člana propisano je da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog privrednog razvoja najmanje jednom godišnje, u skladu sa članom 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), dok je u stavu 4. propisano da se vrši obavezno usklađivanje najniže bruto satnice ako se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%. Kantonalni sud je dalje istakao da je članom 45. GKU propisano da kada troškovi života u posljednja tri mjeseca na osnovi zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku porastu najmanje za 5% ili više, osnovna plaća se obavezno povećava najmanje za isti iznos. Odredbom člana 9. OKU propisano je da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog privrednog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade FBiH na osnovi usaglašenih stavova socijalnih partnera u Privredno-socijalnom vijeću za teritoriju FBiH. Istom odredbom je propisano da ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%, vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice. Pravilnikom tuženog o plaćama, dodacima i naknadama plaće u članu 7. i 8. propisano je kao i u članu 43. i 45. GKU.

12. Kantonalni sud je naveo da su stranke zaključile ugovore o radu, kojima su u članu 6. odredile da najniže neto satnice ne mogu biti manje od 3,48 KM, dok su novim ugovorima o radu u članu 6. ugovorile da najniže bruto satnice ne mogu biti manje od 5,60 KM, da je najniža neto satnica određena članom 43.GKU, te da su utvrđeni koeficijenti za poslove radnih mjesta apelanata. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da najniža bruto satnica iz GKU nije nominalno izražena, da se ista za apelante može izračunati i iznosi 5,40 KM za neto satnicu od 3,67 KM, a da je tuženi (shodno članu 49. Zakona o porezu na dohodak i odredbi Uputstva o načinu obračunavanja i uplate doprinosa) satnicu iz GKU od 3,67 KM pomnožio sa propisanim koeficijentom preračuna 1,52555, te tako dobio bruto satnicu od 5,60 KM. Kantonalni sud je u predmetima broj AP-2811/19 i AP- 2819/19 naveo da je tuženi u utuženom periodu primjenjivao bruto satnicu od 5,60 KM (neto satnica od 3,86 KM + doprinosi iz plaće od 1,74 KM), te naglasio da su isplaćivani iznosi neto satnica veći od cijene neto satnica koje bi apelantima pripadale prema odluci o usklađivanju neto satnice sa troškovima života koja iznosi 3,67 KM, te da je iznos bruto satnice koju je primjenjivao tuženi veći od bruto satnice koja je utvrđena usklađivanjem troškova života od strane Vlade FBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da bruto satnica iz člana 43. GKU uključuje doprinose na plaću, doprinose iz plaće i porez na plaću, pa se s aspekta ekonomske struke ne može tretirati cijenom bruto satnice, zbog čega je neosnovana tvrdnja apelanata da najmanja bruto satnica prema odredbama GKU iznosi 5,88 KM. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da ne postoji razlika između pripadajuće i isplaćene plaće apelantima, te da tuženi kao poslodavac nije dužan da vrši usklađivanje najniže bruto satnice sa troškovima života jer je to u nadležnosti Vlade FBiH prema članu 9. OKU. Također, Kantonalni sud je u predmetima broj AP-2811/19, AP- 2819/19 i AP-4231/19 naveo da je iznos bruto satnice koju je primjenjivao tuženi veći od bruto satnice koja je utvrđena usklađivanjem troškova života od strane Vlade FBiH. Kantonalni sud je naveo da se ne može primijeniti član 45. GKU, odnosno povećanje osnovne plaće zbog porasta troškova života, jer apelanti nisu dokazali da su se stekli uslovi za njegovu primjenu. Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2309/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

14. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3454/19 od 30. oktobra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/19 (B. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio