Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/19 (Z. R. i A. H.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2112/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2112/19, rješavajući apelacije Zorana Radulovića i Amela Hrnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zoran Radulović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 128 0 P 010685 18 Rev od 7. marta 2019. godine;
Amel Hrnjić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 115770 16 Rev od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 115770 15 Gž od 15. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05- 001349 od 29. septembra 2008. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2112/19
1. Zoran Radulović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnio je 16. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 P 010685 18 Rev od 7. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi („Euroherc“ osiguranje d.d.) obaveže da mu na ime štete, zbog umanjenja životne sposobnosti, za pretrpljene bolove, za pretrpljeni strah, za unakaženost, za uništenje vozila i za uništenje obuće i odjeće, isplati određeni novčani iznos. Dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao zakonsku zateznu kamatu na ukupno potraživani iznos odbačen.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da je apelant isključivo odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nezgode, te su pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. i 126. Zakona o parničnom postupku) odbili tužbeni zahtjev upravljen na naknadu štetu koju je apelant pretrpio u predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Naime, Vrhovni sud je istakao da je, u skladu sa odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim. Vrhovni sud je naglasio da iz te zakonske odredbe proizilazi da sud u parničnom postupku nije vezan za oslobađajuću presudu donesenu u krivičnom postupku, te tim prije nije vezan ni za oslobađajuću odluku donesenu u prekršajnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je bez osnova insistiranje apelanta da osnov njegovog tužbenog zahtjeva proizilazi iz rješenja donesenog u prekršajnom postupku kojim je protiv njega obustavljen prekršajni postupak zbog predmetne saobraćajne nezgode.
2. AP-4401/19
4. Amel Hrnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 14. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 115770 16 Rev od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 115770 15 Gž od 15. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-001349 od 29. septembra 2008. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant, S.H. i A.B. (kao zakonski nasljednici umrlog tuženog I.H.) obavezani da tužiocima (N.H., E.H.,E.H.1 i N.T.) solidarno do visine vrijednosti njihovog nasljednog dijela isplate određeni novčani iznos na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika, sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima određeno da u slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u okolnostima kada je raniji tuženi (prednik apelanta i ostalih tuženih) od strane prvostepenog suda pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede i kažnjen kaznom zatvora, te kada nižestepeni sudovi utvrde da je ta povreda u uzročno posljedičnoj vezi sa smrću prednika tužilaca, tužiocima pripada pravo da im apelant i ostali tuženi, kao nasljednici ranijeg tuženog, solidarno nadoknade nematerijalnu štetu za njihove duševne bolove zbog smrti prednika i materijalnu štetu na ime troškova izrade nadgrobnog spomenika, i to do visine vrijednosti njihovog nasljednog dijela, kako je to određeno odredbama člana 143. Zakona o nasljeđivanju. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i neprihvatljivi prigovori apelanta kojima osporava tužiocima pravo na naknadu štete na teret apelanta i ostalih tuženih.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2112/19.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant u apelaciji broj AP-4401/19 se poziva i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević