Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3767/18 (E. R.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3767/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3767/18, rješavajući apelaciju E. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. R.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 061460 17 Rev od 22. marta 2018. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu E. R. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 061460 17 Rev od 22. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 061460 12 Rsž od 19. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 061460 10 Rs od 11. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 061460 17 Rev od 22. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 061460 12 Rsž od 19. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 061460 10 Rs od 11. juna 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravnog fakulteta Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. oktobra do 8. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 17. februara 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 061460 10 Rs od 11. juna 2012. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita Odluka Upravnog odbora tuženog broj 150-4-53/10 od 1. februara 2010. godine i da se kao takva poništi u cijelosti, da se naloži tuženom da donese novu odluku o imenovanju dekana, te da se obaveže tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da naknadi tuženom troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da među parničnim strankama nije sporno da se apelant prijavio na javni konkurs 2009. godine za izbor i imenovanje dekana tuženog i da je odlukom Upravnog odbora tuženog od 10. juna 2009. godine apelant imenovan za dekana, te da je rješenjem inspektora za visoko školstvo HNŽ od 22. septembra 2009. godine (koje je potvrđeno rješenjem ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNŽ) tuženom zabranjeno provođenje odluke o imenovanju dekana i naloženo tuženom da donese novu odluku o imenovanju. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tuženi, postupajući po nalogu inspektora, svoju odluku o imenovanju apelanta za dekana stavio van snage i donio odluku o neprihvatanju prijedloga Nastavno-naučnog vijeća tuženog da se za dekana imenuje drugi kandidat koji se prijavio na konkurs. Nadalje je istakao da je odlukom inspektora za visoko školstvo HNK od 22. decembra 2009. godine (koje je potvrđeno rješenjem ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNŽ) zabranjeno provođenje navedene odluke i naloženo tuženom da donese novu odluku o imenovanju, tako da je Upravni odbor tuženog donio odluku o imenovanju dekana od 1. februara 2010. godine, kojom je za dekana imenovan drugi kandidat na period od dvije godine.

8. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje zakonitosti odluke Upravnog odbora tuženog od 1. februara 2010. godine. Dalje je naveo da iz obrazloženja ove odluke proizlazi da je Nastavno-naučno vijeće tuženog na sjednici održanoj 5. juna 2009. godine utvrdilo prijedlog za dekana tuženog i da je predložen drugi kandidat, slijedom čega je Upravni odbor, u skladu sa članom 164. Pravila tuženog, izvršio imenovanje ovog kandidata za dekana tuženog. Općinski sud je ukazao da je članom 168. stav 2. Pravila tuženog propisano da Nastavno-naučno vijeće čine svi nastavnici, saradnici i četiri redovna studenta (po jedan sa svake godine), te da uvidom u potvrdu o broju članova Nastavno-naučnog vijeća tuženog od 17. juna 2009. godine Sekretarijat tuženog potvrđuje da Nastavno-naučno vijeće fakulteta broji 22 člana, i to 18 članova iz reda zaposlenih, te četiri člana iz reda studenata. Također je ukazao na član 175. Pravila tuženog kojim je propisano da dekana imenuje i razrješava Upravni odbor fakulteta na prijedlog Nastavno-naučnog vijeća i član 176. Pravila tuženog kojim je propisano da prijedlog za izbor dekana utvrđuje Nastavno-naučno vijeće tajnim glasanjem, a predloženim se smatra kandidat za kojeg se izjasni većina od ukupnog broja članova Nastavno-naučnog vijeća, a stavom 2. citiranog člana je propisano da, u slučaju da ima više predloženih kandidata za dekana, lista predloženih kandidata se sastavlja po abecednom redu.

9. Općinski sud je ukazao da je uvidom u izvještaje o glasanju za izbor dekana tuženog od 5. juna 2009. godine vidljivo da je Komisija za izbor dekana, nakon završenog glasanja i prebrojanih glasova za kandidate, konstatirala da je za izabranog kandidata glasalo 12 članova Nastavno-naučnog vijeća, a za apelanta sedam članova Nastavno-naučnog vijeća fakulteta, kao i da je jedan glasački listić proglašen nevažećim. Također je naveo da je uvidom u izvod iz zapisnika sa XIII sjednice Upravnog odbora tuženog, održane 1. februara 2010. godine, vidljivo da je pod tačkom 3. dnevnog reda razmatrano provođenje rješenja inspektora i rješenja ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNŽ kada je konstatirano da je prijedlog Nastavnog vijeća tuženog za izbor dekana drugi kandidat, a što je tuženi naveo i u obrazloženju odluke Upravnog odbora tuženog od 2. novembra 2009. godine, navodeći da se ne prihvata prijedlog Nastavno-naučnog vijeća, čime je Upravni odbor tuženog prekršio pravna Pravila tuženog, postupajući nezakonito u svom odlučivanju.

10. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da Nastavno-naučno vijeće tuženog čine 22 člana, te da većina od ukupnog broja članova iznosi 12, a kako Nastavno-naučno vijeće utvrđuje prijedlog za izbor dekana, predloženim se smatra kandidat za kojeg se izjasni većina od ukupnog broja članova Nastavno-naučnog vijeća, a koji su se izjasnili za drugog kandidata. Općinski sud je ukazao da je, dakle, Upravni odbor tuženog koji imenuje i razrješava dekana na prijedlog Nastavno-naučnog vijeća donio zakonitu odluku o imenovanju za dekana tuženog od 1. februara 2010. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da je u cijelosti neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se poništi navedena odluka kao nezakonita, te da nema pravnog osnova dio apelantovog tužbenog zahtjeva da tuženi donese novu odluku o imenovanju dekana.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 061460 12 Rsž od 19. septembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, kao i u smislu odredbe člana 221. ZPP i odlučio kao u izreci. Kantonalni sud je ukazao da je činjenično stanje utvrđeno u skladu sa provedenim dokazima, bitnim za donošenje pravilne odluke. S tim u vezi, naveo je da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je donošenju osporavane odluke od 1. februara 2010. godine u ovom postupku prethodio upravni postupak, te da se odluke iz upravnog postupka ne preispituju u ovom parničnom postupku, već je apelant bio u mogućnosti da ih preispituje u upravnom postupku ili eventualno u upravnom sporu. Kantonalni sud je naveo da se neće upuštati ni u apelantove žalbene navode u vezi sa stručnošću inspektora za visoko školstvo i njegovom školskom spremom, jer to nije u okviru sudske nadležnosti. Kantonalni sud je istakao da se u ovom parničnom postupku raspravlja samo o zakonitosti odluke tuženog od 1. februara 2010. godine. S tim u vezi je naveo da je navedena odluka donesena u vrijeme važenja Pravila tuženog iz 1996. godine, te ukazao na čl. 175. i 176. Pravila tuženog. Dalje je istakao da je u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno da je ispoštovana zakonitost procedure izbora dekana kod tuženog uz obrazloženje koje prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega primijenio odgovarajuće materijalno pravo, te utvrdio da je osporavana odluka tuženog zakonita, zbog čega je i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 061460 17 Rev od 22. marta 2018. godine odbijena je apelantova revizija.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant smatra da mu je donošenjem odluke o imenovanju izabranog kandidata za dekana tuženog na period od dvije godine u godini kada je on stjecao uvjet za odlazak u penziju povrijeđeno pravo kao kandidatu na tom konkursu. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi apelantov zahtjev odbili kao neosnovan uz obrazloženje da je donošenju osporavane odluke od 1. februara 2010. godine prethodio upravni postupak, čije odluke ovaj sud ne može preispitivati, pa su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da je sporna odluka o čijoj zakonitosti se raspravljalo u ovom postupku donesena u skladu sa Pravilima tuženog kojima je propisan postupak imenovanja dekana.

15. Suprotno navodima apelanta, koji se u reviziji poziva na odluku koja je nakon prvostepene presude donesena u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u upravnom sporu, Vrhovni sud je istakao da odluke koje su u tom postupku donesene (kojima je poništeno rješenje inspektora za visoko školstvo HNK od 22. septembra 2009. godine) ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda u ovom predmetu. Vrhovni sud je ukazao da se u ovom postupku zahtijeva zaštita povrijeđenog prava iz radnog odnosa, u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu. Dalje je naveo da, budući da u postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđeno da je tuženi prilikom provođenja postupka izbora i imenovanja dekana postupao suprotno odredbama Zakona o radu, niti da je pogrešno primijenio Pravila tuženog o izboru i imenovanju, te kako je spornom odlukom za dekana imenovan kandidat kojeg je predložilo Nastavno-naučno vijeće, proizlazi da je zaključak nižestepenih sudova da ne postoje uvjeti za poništenje sporne odluke o imenovanju dekana kao nezakonite zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovom rezoniranju, činjenica da je izabrani kandidat u toku perioda na koji je imenovan ispunio zakonom propisane uvjete za ostvarenje prava na starosnu penziju, koju drugostepeni sud nije posebno obrazlagao, nije od utjecaja na ostvarenje apelantovog prava. Dalje je naveo da, budući da je izabrani kandidat u vrijeme imenovanja ispunjavao sve propisane uvjete za izbor i imenovanje na funkciju dekana, a kako apelant za tu funkciju nije bio predložen, a što je uvjet za imenovanje, to ni njegovo pravo u tom postupku nije moglo biti povrijeđeno, jer ga nije ni imao.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pristup sudu. Apelant smatra da se osporene odluke redovnih sudova temelje na proizvoljnom postupanju suda na njegovu štetu i da redovni sudovi uopće nisu zauzeli stav povodom pitanja koje se odnosi na godine života kandidata za mjesto dekana i maksimalnu dužinu radnog staža, odnosno godine života koje taj kandidat ima, ističući da je izabrani kandidat u momentu izbora imao 64 godine, te imajući u vidu da radni odnos po sili zakona prestaje kada zaposlenik napuni 65 godina, izabrani kandidat tu funkciju nije mogao obavljati, a niti je obavljao puni mandat. Apelant dalje navodi da Kantonalni i Vrhovni sud uopće nisu ocijenili u cijelosti žalbene i revizione navode, te su zbog toga i donijeli nezakonite odluke koje nemaju logičku povezanost između činjenica navedenih u tim odlukama i zaključaka. Apelant ističe da je nakon prvostepene odluke donesena odluka po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje kojom je uvažen apelantov zahtjev, te u konačnici poništeno rješenje inspektora za visoko školstvo HNK od 22. septembra 2009. godine. Apelant, također, ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda "da nije od utjecaja na ostvarenje njegovih prava činjenica da nije bio predložen na funkciju dekana, te da njegovo pravo nije povrijeđeno jer ga nije ni imao", čime mu je uskraćeno pravo na pristup sudu s obzirom na to da taj sud smatra da apelantu to pravo i ne pripada. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, apelant ističe da je podnio tužbu 17. februara 2010. godine, da se radi o hitnom postupku, te da je prvostepeni sud donio odluku nakon više od dvije godine, drugostepeni sud nakon više od četiri godine, a revizioni sud nakon 17 mjeseci, te je zatražio naknadu nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju presude iznio razloge za donesenu odluku, te da, po mišljenju ovog suda, u revizionom postupku nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Kantonalni sud navodi da ostaje kod pobijane odluke i razloga za njeno donošenje, te da smatra da odlukom koja se pobija apelacijom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud navodi da su navodi apelacije neosnovani i da presudom ovog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 103.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka.

Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. 1, 3. i 4.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 061460 17 Rev od 22. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 19. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pristup sudu.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

29. Dakle, apelant smatra da se osporene odluke redovnih sudova temelje na proizvoljnom postupanju suda na apelantovu štetu i da redovni sudovi uopće nisu zauzeli stav povodom pitanja koje se odnosi na godine života kandidata za mjesto dekana i maksimalnu dužinu radnog staža, odnosno godine života koje taj kandidat ima. Apelant, također, tvrdi da Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu ocijenili u cijelosti žalbene i revizione navode, te da su zbog toga i donijeli nezakonite odluke, pa ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda "da nije od utjecaja na ostvarenje njegovih prava činjenica da nije bio predložen na funkciju dekana, te da njegovo pravo nije povrijeđeno, jer ga nije ni imao", čime mu je uskraćeno pravo na pristup sudu s obzirom na to da taj sud smatra da apelantu to pravo i ne pripada.

30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju jasno naveo da su nižestepeni sudovi odbili apelantov zahtjev kao neosnovan uz obrazloženje da je donošenju osporene odluke od 1. februara 2010. godine (kojom je za dekana imenovan drugi kandidat na period od dvije godine) prethodio upravni postupak, čije odluke taj sud ne može preispitivati, pa su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da je sporna odluka o čijoj zakonitosti se raspravljalo u ovom postupku donesena u skladu sa Pravilima tuženog. Također, proizlazi da odluka koja je nakon prvostepene presude donesena u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u upravnom sporu (kojom je uvažen apelantov zahtjev, te u konačnici poništeno rješenje inspektora za visoko školstvo HNK od 22. septembra 2009. godine) ne može utjecati na drugačiju odluku suda u ovom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da u postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđeno da je tuženi prilikom provođenja postupka izbora i imenovanja dekana postupao suprotno odredbama Zakona o radu, niti da je pogrešno primijenio Pravila tuženog o izboru i imenovanju dekana i da je spornom odlukom za dekana imenovan kandidat kojeg je predložilo Nastavno-naučno vijeće. Također, proizlazi da je izabrani kandidat u toku perioda na koji je imenovan ispunio zakonom propisane uvjete za ostvarenje prava na starosnu penziju, koju drugostepeni sud nije posebno obrazlagao, nije od utjecaja na ostvarenje apelantovog prava, kao i da je izabrani kandidat u vrijeme imenovanja ispunjavao sve propisane uvjete za izbor i imenovanje na funkciju dekana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozvali na relevantne odredbe Zakona o radu i Pravila tuženog, te da su detaljno i jasno obrazložili razloge za svoje odluke, a Ustavni sud navedena obrazloženja ne smatra proizvoljnim.

31. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da nije imao pristup sudu navodeći da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda "da nije od utjecaja na ostvarenje njegovih prava činjenica da nije bio predložen na funkciju dekana, te da njegovo pravo nije povrijeđeno, jer ga nije ni imao", Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je njegovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

32. Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 17. februara 2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 22. marta 2018. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko osam godina i jedan mjesec.

Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

36. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i četiri mjeseca. Međutim, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao oko četiri godine i tri mjeseca (od donošenja prvostepene presude), a postupak pred Vrhovnim sudom trajao je oko godinu i po. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te posebno okolnost da je odlukom Kantonalnog suda potvrđena prvostepena odluka i da je donesena na sjednici vijeća, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ u postupku po žalbi smatra opravdanim.

37. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, snosi Kantonalni sud kojem su trebale više od četiri godine da odluči po žalbi protiv prvostepene presude, a Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju, za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

39. Apelant je zatražio da mu se nadoknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM.

41. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak (koji je hitne prirode) trajao oko osam godina i jedan mjesec za šta najveću odgovornost snosi Kantonalni sud, kojem su trebale četiri godine i tri mjeseca da odluči o žalbi protiv prvostepene presude, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Pravila tuženog, dali dovoljno detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, pri čemu je apelant ostvario pravo na pristup sudu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević