Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3680/19 (S. K.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3680/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3680/19, rješavajući apelaciju Sehke Kutlovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sehka Kutlovac protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 250708 14 Rsž od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 250708 12 Rs od 6. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sehka Kutlovac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 250708 14 Rsž od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog sud u Sarajevu broj 65 0 Rs 250708 12 Rs od 6. januara 2014. godine.

2. Apelantica je 19. novembra 2019. godine obavijestila Ustavni sud da je protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koja je odbačena kao nedopuštena Rješenjem broj 65 0 Rs 250708 19 Rev od 31. oktobra 2019. godine, a budući kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi (JU O.Š. „Zahid Baručija“ Vogošća) obaveže da joj isplati određene novčane iznose na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres), razlike plate nastale neusklađivanjem sa porastom troškova života većim od 5%, jubilarne nagrade za pet godina neprekidnog rada u obrazovanju i troškova postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da tužbeni zahtjev u odnosu na jubilarnu nagradu za pet godina neprekidnog rada u obrazovanju nalazi neosnovanim budući da iz postupka proizilazi da je apelantica pet godina neprekidnog rada u obrazovanju ostvarila prije 1. januara 2011. godine od kada je to pravo predviđeno Kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Prvostepeni sud je naveo da je apelantica kao dokaz provela potvrdu iz koje je vidljivo da je na dan 19. april 2012. godine kod tuženog ostvarila više od pet godina neprekidnog radnog staža. Međutim, prvostepeni sud je naveo da se jubilarna nagrada koju poznaju izmjene i dopune Granskog kolektivnog ugovora odnosi na neprekidan rad u obrazovanju, pa je tokom postupka na apelantici bilo da dokaže da je ispunjavala uslove za dodjelu jubilarne nagrade, a to je da je poslije 1. januara 2011. godine ostvarila neprekidnih pet godina rada u obrazovanju, a ne kod tuženog. Kako to apelantica nije učinila, to je prvostepeni sud taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike toplog obroka i regresa na osnovu članova 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organe uprave i sudske vlasti u F BiH, kao najpovoljnijeg prava za apelanticu (član 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da topli obrok i regres, u predmetnom slučaju, nemaju karakter ličnih primanja za koje naknade je članom 13. stav 3. Izmjena i dopuna Granskog kolektivnog ugovora propisano da ne mogu biti manje od tih naknada utvrđenih za zaposlenike organa uprave. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 37. Granskog kolektivnog ugovora izričito propisano da zaposlenik ima pravo na novčanu naknadu za topli obrok u visini 1% prosječne neto plate isplaćene u FBiH po zadnjim objavljenim statističkim podacima. Dok je članom 36. propisano da zaposlenik u osnovnoj školi ima pravo na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne plate isplaćene u FBiH, po zadnjem objavljenom statističkom podatku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se pored toga treba uzeti u obzir da su topli obrok i regres primanja koja imaju karakter zarade iz čega proizilazi da te naknade ne spadaju u naknade koje nemaju karakter ličnih primanja, a na koje se odnosi član 13. stav 3. Izmjena i dopuna Granskog kolektivnog ugovora, zbog čega je valjalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

6. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo ni kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plate nastale po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%. Kantonalni sud je istakao da je izmijenjenom odredbom člana 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (iz 2008. godine) propisano da Vlada FBiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, dok je odredbom stava 2. tog člana predviđeno da se u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5% povećanje bruto satnice vrši svaka tri mjeseca. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da prema citiranoj odredbi usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i o ukupnom privrednom napretku, niti je Vlada Federacije izvršila usklađivanje najniže bruto satnice. Tokom prvostepenog postupka nije utvrđeno niti da je ovakvo usklađivanje vršila Vlada Kantona Sarajevo, u skladu s odredbom člana 32. Granskog kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da ne postoje parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plate apelantice trebala biti povećana. Imajući u vidu citiranu odredbu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora, Kantonalni sud je naveo da sam sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, te da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o prava na imovinu, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3680/19 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio