Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1453/18 (D. G.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1453/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1453/18, rješavajući apelaciju Daneta Gligorića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Daneta Gligorića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 224637 17 Gž 2 od 25. siječnja 2018. godine i Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 O I 224637 15 I od 22. travnja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dane Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. ožujka 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 224637 17 Gž 2 od 25. siječnja 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 O I 224637 15 I od 22. travnja 2016. godine.
2. Apelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje određeno rješenjem Osnovnog suda od 13. oktobra 2015. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1453/18 od 10. travnja 2018. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i ovršenice Nade Gligorić (u daljnjem tekstu: ovršenica) zatraženo je 4. studenog 2019. godine, a od tražitelja ovrhe Grada Banjaluke, kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tražitelj ovrhe) zatraženo je 22. studenog 2019. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud, Osnovni sud i tražitelj ovrhe odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 8. do 29. studenog 2019. godine, dok ovršenica nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Tražitelj ovrhe je 7. listopada 2015. godine protiv ovršenice Osnovnom sudu podnio prijedlog za ovrhu na temelju Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 050651 13 Rev od 22. srpnja 2015. godine radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 56.043,80 KM.
8. Osnovni sud je rješenjem o ovrsi od 13. listopada 2015. godine dozvolio predloženu ovrhu na nekretninama ovršenice-poslovnom prostoru u Banjaluci sa podacima kao u dispozitivu rješenja, a rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 26. listopada 2015. godine izvršena je zabilježba ovrhe.
9. Presudom na temelju priznanja Osnovnog suda broj 71 0 P 186845 14 P od 13. siječnja 2016. godine, koja je donesena povodom apelantove tužbe protiv ovršenice koja je u tom postupku imala procesnu poziciju tužene, između ostalog, utvrđeno je da sporni poslovni prostor koji je stečen kupoprodajom predstavlja ½ dijela u ukupnoj zajedničkoj imovini apelanta i ovršenice stečenoj u braku, što je tužena (ovršenica) dužna priznati i trpjeti da se apelant upiše u zemljišnoknjižnu evidenciju sa 1/1 dijela.
Osporene odluke
10. Apelant je u svojstvu treće osobe izjavio prigovor protiv rješenja o ovrsi kojim je tražio da se ovrha na spornom poslovnom prostoru proglasi nedopuštenom.
11. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 224637 15 I od 22. travnja 2016. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov prigovor protiv rješenja o ovrsi.
12. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je apelantov prigovor u kojem se pozvao na Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 186845 14 P od 13. siječnja 2016. godine neutemeljen jer je apelant pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekao na temelju presude od 13. siječnja 2016. godine, odnosno nakon donošenja rješenja o ovrsi od 13. listopada 2015. godine, odnosno nakon zabilježbe ovrhe na spornoj nekretnini dozvoljenoj rješenjem RUGIP-a od 26. listopada 2015. godine. U svezi s time, Osnovni sud je ukazao da je odredbom članka 72. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) izričito propisano da tražitelj ovrhe zabilježbom stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a osoba koja nakon upisa zabilježbe ovrhe stekne određeno pravo na toj nekretnini dužna je trpjeti prvenstvo ostvarenja prava na namirenje tražitelja ovrhe stečenog tom zabilježbom. Također, Osnovni sud je ukazao i da se navedenim rješenjem ne dira u pravo apelanta kao treće osobe da svoje pravo ostvaruje u posebnom parničnom postupku sukladno članku 52. stavak 1. ZIP-a.
13. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 224637 17 Gž 2 od 25. siječnja 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
14. Okružni sud je naveo da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu sporni poslovni prostor bio upisan kao vlasništvo ovršenice sa dijelom 1/1, što proizlazi iz izvoda iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža od 24. listopada 2013. godine. Nakon što je doneseno rješenje kojim je određeno provođenje ovrhe na spornom poslovnom prostoru, rješenjem RUGIP-a od 26. listopada 2015. godine na spornom poslovnom prostoru dozvoljena je zabilježba rješenja o ovrsi od 13. listopada 2015. godine. Zatim, Okružni sud je naveo sadržaj odredbe članka 72. stavak 2. ZIP-a, te je ukazao da to što je nakon donošenja zabilježbe rješenja o ovrsi u zemljišnoj knjizi apelant na temelju presude koja je donesena 13. siječnja 2016. godine na temelju priznanja stekao pravo vlasništva sa dijelom od 1/1 na predmetnom poslovnom prostoru ne dovodi u pitanje pravo tražitelja ovrhe da namiri svoje potraživanje iz predmetnog poslovnog prostora sukladno odredbi članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a. U svezi sa navodima da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio datum stjecanja prava vlasništva u apelantovu korist, te da je to bilo kupoprodajom, a ne donošenjem presude na temelju priznanja od 13. siječnja 2016. godine, Okružni sud je naveo da su ti navodi suprotni stanju prvostupanjskog spisa i odredbama članka 53. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) obzirom na to da je ovršenica bila upisana kao vlasnica i posjednik spornog poslovnog prostora u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Također, Okružni sud je naveo da su neutemeljeni i apelantovi navodi da ima pravo garantirano člankom 2. ZSP i čl. 270. do 273. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) koje sprječava ovrhu jer je pravomoćnom presudom to njegovo pravo utvrđeno, a ne stečeno. Navedeno zbog toga što je ovrha na predmetnom poslovnom prostoru određena i zabilježba rješenja o ovrsi izvršena u odgovarajućoj zemljišnoknjižnoj evidenciji dok se sporni poslovni prostor vodio kao vlasništvo ovršenice sa dijelom od 1/1 a naknadne promjene, ako je do njih i došlo, ne dovode u pitanje pravo tražitelja ovrhe da svoje potraživanje namiri na predmetnom poslovnom prostoru sukladno odredbi članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U tom kontekstu apelant tvrdi da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U svezi sa time, apelant smatra da je dokazao postojanje svog prava na spornom poslovnom prostoru koje je stekao na originaran način za vrijeme trajanja bračne zajednice ulažući vlastita sredstva u njegovu kupovinu. Zbog navedenog, smatra da ovrhu na spornom poslovnom prostoru treba proglasiti nedopuštenom u obimu od 1/1 dijela u kojem su prava apelanta kao treće osobe zahvaćena ovrhom. Posebno ukazuje na pravnu nesigurnost kao posljedicu neusuglašene prakse nižestupanjskih sudova obzirom na to da su u predmetima ovrhe povodom istog poslovnog prostora na prijedlog različitih tražitelja ovrhe sudovi donosili različite odluke. U svezi sa time, apelant je ukazao da je zaključkom Osnovnog suda broj 71 0 I 212782 15 I od 26. rujna 2017. godine apelant kao treća osoba upućen na pokretanje parničnog postupka protiv tražitelja ovrhe u tom predmetu radi utvrđenja da je nedopuštena ovrha, a da je Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 195244 15 Gž2 od 13. studenog 2015. godine uvažena apelantova žalba i odgođeno provođenje ovrhe na trosobnom stanu na ime ovršenika do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom.
b)Odgovori na apelaciju
16. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Osnovni sud je detaljno izložio tijek postupka, te je istaknuo da apelant i ovršenica nastoje onemogućiti tražitelja izvršenja u ostvarivanju njegovog prava na namirenje.
18. Tražitelj ovrhe je naveo da su neutemeljeni i da nisu ničim dokazani navodi da je došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao, odnosno navodi da su redoviti sudovi činili povrede relevantnih odredaba ZIP-a, ZSP i Porodičnog zakona, jer je osporena odluka jasno obrazložena i vidljivo je da apelant na ovaj način pokušava odugovlačiti ovršni postupak, čije je provođenje sud zakonito dozvolio.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 43/17 - OUSBiH, 90/17 - OUSBiH, 58/18 - rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavke za prigovor Član 51. stav (1) (1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica Član 52.
(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.
Upućivanje na parnicu Član 53. st. (1) i (2) (1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja.
Zabilježba izvršenja Član 72. st. (1), (2) i (3) (1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.
20. Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 270. stav (5) (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 271. stav (1) (1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
Član 272.
(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
(2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
21. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Neodređenost udjela u svojini Član 43.
(1)Zajednička svojina je svojina dvije ili više osoba (zajedničari) na istoj stvari čiji udjeli nisu određeni, ali su odredivi.
(2)Kad je stvar u zajedničkoj svojini, nema uticaja činjenica da je u javnoj evidenciji ili u drugim javnim upisnicima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.
(3)Ukoliko postoji dvojba da li je stvar u susvojini ili zajedničkoj svojini, smatra se da postoji susvojina.
Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55.
(1) Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovoga zakona.
(2)Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
(3)Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 224637 17 Gž 2 od 25. siječnja 2018. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje Okružnog suda doneseno 25. siječnja 2018. godine, a da je apelacija podnesena 6. ožujka 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem je apelant kao treća osoba izjavio prigovor protiv rješenja o ovrsi, smatrajući da na spornom poslovnom prostoru ima pravo koje sprječava ovrhu zbog čega je zatražio da sud ovrhu u tom predmetu proglasi nedopuštenom, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se temelje na tvrdnjama da su redoviti sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
31. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom ovršnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
33. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja glede primjene odredaba članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a, koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz odredaba članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a proizlazi da zabilježbom ovrhe tražitelj ovrhe stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine a osoba koja nakon upisane zabilježbe stekne određena prava dužna je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražitelja ovrhe, te da promjena vlasništva na nekretnini ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika. U svezi sa time, razmatrajući apelantove navode da je pravo zajedničkog vlasništva na spornom poslovnom prostoru stekao tijekom bračne zajednice, a ne na temelju pravomoćne presude, kako su redoviti sudovi utvrdili, Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja članka 43. stavak 2. ZSP proizlazi da, kada je stvar u zajedničkoj svojini, nema utjecaja činjenica da je u javnoj evidenciji ili u drugim javnim upisnicima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti. Prema tome, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja citiranih odredaba ZIP-a i ZSP proizlazi da je prema tražiteljima ovrhe, kao trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti, relevantan trenutak stjecanja određenih prava upisom u zemljišnoknjižne evidencije, a ne trenutak originarnog stjecanja prava na nekretninama, kako to apelant tvrdi. Takav zaključak upravo proizlazi iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja u kojem je Okružni sud istaknuo da se sporni poslovni prostor vodio kao vlasništvo ovršenice sa dijelom od 1/1, a naknadne promjene, ako je do njih i došlo, ne dovode u pitanje pravo tražitelja ovrhe da svoje potraživanje namiri na predmetnom poslovnom prostoru sukladno odredbi članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi primjenom članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a u okolnostima konkretnog predmeta proizvoljno primijenili pravo, posebno ne na način da bi svojim zaključcima zamijenio zaključke redovitih sudova u ovom pogledu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
34. Dalje, u kontekstu apelantovih navoda kojima je ukazao na zaključak Osnovnog suda broj 71 0 I 212782 15 I od 26. rujna 2017. godine i Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 195244 15 Gž2 od 13. studenog 2015. godine, tvrdeći da su u tim odlukama redoviti sudovi povodom istog poslovnog prostora koji je predmet apelacije donosili različite odluke, Ustavni sud, nakon uvida u sadržaj osporenih odluka, nije mogao zaključiti da je u tim odlukama bila riječ o istim pravnim pitanjima o kojima su redoviti sudovi odlučivali kao u konkretnom predmetu. Naime, zaključkom Osnovnog suda od 22. travnja 2016. godine apelant je, u smislu članka 52. stavak (1) ZIP-a, upućen na pokretanje parničnog postupka na koju mogućnost su redoviti sudovi ukazali i u osporenim odlukama. S druge strane, Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 195244 15 Gž2 od 13. studenog 2015. godine kojim je određeno odgađanje ovrhe doneseno je u parničnom postupku kojeg je apelant pokrenuo radi utvrđenja bračne tekovine. U tom kontekstu Ustavni sud, obzirom na sadržaj odredbe članka 52. st. 1. i 2. ZIP-a, ukazuje da je zakonodavac glede prigovora treće osobe propisao obje mogućnosti (i odlučivanje o prigovoru u izvršnom postupku i upućivanje na parnicu), ali da je iz navedenih odredaba sasvim jasno da je odluka o tom pitanju determinirana okolnostima svakog konkretnog slučaja, te da su redoviti sudovi zaključili da okolnosti apelantovog slučaja dopuštaju da izvršni sud, u smislu članka 52. stavak 2 ZIP-a, o prigovoru odluči u izvršnom postupku. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Osnovnog i Okružnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine) za šta apelant u konkretnom predmetu nije predočio dokaze.
35. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b)Pravo na imovinu
36. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje navode apelant nije detaljnije obrazlagao, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, primjenjujući odredbe članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a, dali jasno i argumentirano obrazloženje da presuda kojom je, nakon donošenja i zabilježbe rješenja o ovrsi, utvrđeno da apelant na spornom poslovnom prostoru ima zajedničko pravo vlasništva, ne dovodi u pitanje pravo tražitelja ovrhe da namiri svoje potraživanje iz predmetnog poslovnog prostora sukladno odredbi članka 72. st. 2. i 3. ZIP-a, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni prava, te kada su neutemeljeni apelantovi navodi da je donošenjem različitih odluka u drugim predmetima povodom istog pravnog pitanja povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
38. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant isticao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević