Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3957/19 (Unigradnja d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3957/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-3957/19, rješavajući apelaciju Unigradnja d.d. Sarajevo, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Unigradnja d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 272554 14 Gž od 19. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 272554 12 P od 11.

travnja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Unigradnja d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zijad Šušić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 19. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 272554 14 Gž od 19. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 272554 12 P od 11. travnja 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je apelant da tužiteljici (M.K.) na ime naknade štete isplati određeni iznos, te da nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je neosnovan prigovor zastare potraživanja zbog proteka roka od tri godine, jer je tužba podnesena putem pošte 19. lipnja 2012. godine, a ne 21. lipnja 2012. godine, što je vidljivo uvidom u kovertu koja je priložena uz tužbu (dok je šteta nastala 20. lipnja 2009. godine).

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio da su policijski službenici uviđajem na licu mjesta konstatirali da je uslijed pada metalne ploče s apelantovog gradilišta, koja nije bila u potpunosti fiksirana, oštećeno vozilo tužiteljice (utvrđeno Službenom zabilješkom policije, saslušanjem policijskih službenika koji su vršili uviđaj, te izjavom svjedoka A.A). Vezano za apelantov prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka strojarske struke čime je ovaj spor postao spor male vrijednosti shodno čl. 429. st. 1., a u vezi sa čl. 432. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te se prvostupanjska presuda nije mogla ispitivati po žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako to propisuje čl. 433. st. 1. ZPP-a. Međutim, pored toga Kantonlani sud je istakao da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku za koju je dao logične i razumne razloge, uz pravilnu primjenu čl. 8. ZPP-a i sve dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je utvrdio odlučne činjenice za presuđenje, odnosno ispunjenost pretpostavki za naknadu štete. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant neosnovano prigovorio rezultatima strojarskog vještačenja budući da nije iznio niti jednu primjedbu koja bi dovela u pitanje valjanost vještačenja. Konačno, Kantonalni sud je naveo da nepričvršćena zaštitna limena ograda predstavlja opasnu stvar što je na apelanta stavilo teret dokazivanja činjenica koje bi ga eventualno oslobodile od odgovornosti za naknadu štete kako to propisuje član 177. ZPP-a, ali apelant takve činjenice nije dokazao. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je sud pogriješio prilikom utvrđivanja roka zastare, s obzirom da je u spisu očigledno da je protekao rok zastarni rok. Dalje, apelant navodi da je Kantonalni sud propustio cijeniti njegove žalbene navode u pogledu strojarskog vještačenja. Osim toga, navodi da prvostupanjski i Kantonalni sud nisu obrazložili na osnovu kojih dokaza se utvrdila uzročno posljedična veza nastanka štete, odnosno da je metalna ploča apelantovog gradilišta upravo uzrok nastale štete. Također, apelant ističe da je odluka o troškovima neutemeljena s obzirom da je tužiteljica angažirala odvjetnika iz drugog mjesta, čime je na apelanta stavljen prevelik teret.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostupanjski sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u žalbi protiv prvostepene odluke isticao da je odluka o troškovima neutemeljena (tj. da je tužiteljica angažirala odvjetnika iz drugog mjesta, što je uticalo na visinu troškova postupka), pa se o tom prigovoru Kantonalni sud nije ni mogao izjasniti, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP- 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3957/19 (Unigradnja d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio