Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3561/19 (S. V.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3561/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3561/19, rješavajući apelaciju S.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.V. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 19 Kž od 28. avgusta 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 19 Kv 2 od 22. avgusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 19 Kž od 28. avgusta 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud ) broj 12 0 K 007497 19 Kv 2 od 22. avgusta 2019. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i apelanta pustio na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Okružni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kv 2 od 22. avgusta 2019. godine kojim je apelantu (i K.N.) produžio pritvor za još jedan mjesec i koji po ovom rješenju može trajati do 23. septembra 2019. godine. Pritvor je produžen zbog razloga propisanih u članu 197 stav 1 tač. v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: ZKP).

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelantu i N.K. (u daljnjem tekstu: osumnjičeni) pritvor određen rješenjem istog suda (sudije za prethodni postupak) zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP usljed osnovane sumnje da su počinili krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 173 stav 3 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa stavom 1 KZ i upoznavanje djece sa pornografijom iz člana 172 stav 1 KZ. Tužilaštvo je podnijelo prijedlog sudu za produženje pritvora, te je sud na ročištu odlučio o prijedlogu. Na ročištu je Tužilaštvo ostalo pri prijedlogu, dok se apelantova odbrana opširno i detaljno izjasnila zbog čega se prijedlogu protivi (strana 2 rješenja).

6. Okružni sud je ustanovio da postoji osnovana sumnja da su apelant i K.N. (u daljnjem tekstu: osumnjičeni), na način, mjesto i vrijeme detaljno navedeni u prijedlogu za produženje pritvora, učinili krivična djela zbog kojih se protiv njih sprovodi istraga. Na osnovu dokazne građe koju je dostavilo Tužilaštvo, sud je ustanovio da postoji dovoljno dokaza za zaključak da su osumnjičeni tokom oktobra 2018. godine izvršili obljubu djeteta (navedeno ime i godina rođenja, u daljnjem tekstu: oštećena), te oštećenoj na mobilni telefon slali slike pornografskog sadržaja i na taj način učinili krivična djela za koja se protiv njih sprovodi istraga. U tom pravcu sud je ukazao na detaljno svjedočenje oštećene koja se detaljno izjašnjavala o činjenicama i okolnostima koje su važne za zaključak o postojanju predmetnih krivičnih djela, odnosno o kontaktima i odnosima sa osumnjičenim, a vjerodostojnost svjedočenja je potkrijepljena izjavama drugih svjedoka i materijalnom dokumentacijom, što sud navodi na strani 3 rješenja. Količina i kvalitet dokaznog materijala koji je ponudilo Tužilaštvo, kako je naveo Okružni sud, dovoljni su za zaključak da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni u konkretnom slučaju učinili krivična djela kako je navedeno u rješenju.

7. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Okružni sud je naveo da član 197 stav 1 tačka g) ZKP propisuje objektivni uslov za produženje pritvora koji je ispunjen imajući u vidu propisanu kaznu zatvora za krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina. Pored toga, imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela i okolnosti pod kojima je ono učinjeno, kao i posljedice koje su iz toga proistekle, može se zaključiti da se radi o vanrednim okolnostima koje tom djelu daju posebnu težinu zbog čega bi puštanje osumnjičenih imalo kao posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda na području na kojem je djelo počinjeno, pa i u široj zajednici. Naime, Okružni sud navodi da je oštećena u vrijeme izvršenja imala 13 godina i sedam mjeseci, a osumnjičeni 44 i 57 godina. Dalje, sud navodi seksualne odnose sa oštećenom, prijetnje koje su osumnjičeni uputili oštećenoj, te da su joj slali fotografije pornografskog sadržaja i drugo. Kako Okružni sud navodi, navedenim postupanjem osumnjičeni su pokazali da njihov kontakt sa oštećenom nije slučajan, nego dobro isplaniran, čime su iskazali i naročitu upornost i takvo ponašanje ukazuje na visok stepen odgovornosti. Osim navedenog, Okružni sud navodi da su osumnjičenim bile veoma dobro poznate porodične okolnosti oštećene, odnosno da živi u porodici sa poremećenim porodičnim odnosima, čiji roditelji nemaju razvijene roditeljske kapacitete i da kao takvi nisu u mogućnosti da se brinu o njenom životu, te su tu činjenicu iskoristili. Okružni sud je naveo da je izvršenje krivičnog djela očigledno na oštećenu ostavilo negativne psihičke posljedice, što sve ukazuje da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, što sve ukazuje da je produženje pritvora neophodno radi unapređenja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda i to ne samo od porodice oštećene nego i od građana mjesta u kojem oštećena živi i šire društvene zajednice, zbog čega i dalje egzistiraju razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

8. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, Okružni sud je ustanovio da je osnovan prijedlog Tužilaštva i po ovom osnovu, imajući u vidu brojnost preduzetih radnji izvršenjem krivičnog djela upoznavanje djece sa pornografijom, ali i brojnost radnji koje je K.N. izvršio prilikom izvršenja krivičnog djela obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina, te činjenicu da oštećena živi u istoj lokalnoj zajednici, da oštećena nema odgovarajući nadzor roditelja zbog čega je vaspitno zapuštena. Sve to, prema stanovištu vijeća, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, nastavili izvršenje predmetnih krivičnih djela.

9. Okružni sud je, takođe, utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje uslovi da se osumnjičenima izreknu bilo koje druge blaže mjere, te je ukazao da je mjera pritvora od jednog mjeseca neophodan period u kojem će Tužilaštvo dalje unaprijediti i okončati istragu.

10. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 19 Kž od 28. avgusta 2019. godine kojim je žalbe osumnjičenih odbio kao neosnovane i potvrdio rješenje Okružnog suda od 22. avgusta 2019. godine.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je analizom dokaza i njihovom međusobnom povezanošću u pobijanom rješenju prvostepeni sud pravilno došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela.

12. U vezi sa žalbenim prigovorima koji se odnose na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP, Vrhovni sud je naveo da se njima ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja u ovom dijelu.

13. Vrhovni sud je naveo da je za uspostavljene pritvorske razloge dato detaljno i valjano obrazloženje kroz ocjenu težine djela, te drugih okolnosti koje se odnose na način izvršenja, upornost u izvršenju, brojnost radnji za djela u sticaju (za djela za koja se sprovodi istraga), a koje okolnosti, i po ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po uspostavljenim pritvorskim razlozima.

14. Vrhovni sud je naveo da protek vremena od izvršenja djela (oktobar 2018. godine), činjenica da osumnjičeni nisu osuđivani i da je oštećena smještena u sigurnu kuću i da je Centar pokrenuo postupak za oduzimanje roditeljskog prava i dužnosti, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema značaj koji im daju žalbe u pobijanju zakonitosti i pravilnosti pobijanog rješenja.

15. I Vrhovni sud je ukazao na nužnost produženja pritvora i potrebu da se izvrši vještačenje oštećene koje se do sada nije moglo završiti zbog objektivnih razloga. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi naveli dokaze koji se odnose samo na postojanje osnovnih uslova za određivanje pritvora u vezi sa krivičnim djelom iz člana 177 KZ, što predstavlja bitnu povredu odredaba ZKP, jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Nadalje, u odnosu na krivično djelo iz člana 172 stav 3 KZ, apelant navodi da u ovom dijelu postoji samo izjava oštećene, što dalje obrazlaže i zaključuje da nije ispunjen uslov za produženje pritvora osumnjičenom, a posebno u odnosu na djelo iz člana 172 stav 3 KZ.

U odnosu na produženje pritvora po osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, apelant ukazuje da ranije nije osuđivan, niti se protiv njega ikada vodio krivični postupak za bilo koje djelo, niti je dat ijedan dokaz o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti djelo za koje se sumnjiči, zatim, apelant navodi da Tužilaštvo stavlja na teret apelantu djelo za radnju koju je navodno izvršio jednom, i to u oktobru 2018. godine (u pogledu djela iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ) od kada je prošlo izvjesno vrijeme, te kada se uzme u obzir da je apelant lišen slobode 23. jula 2019. godine i da do tog perioda nije pokušao, niti izvršio djelo za koje se sumnjiči, jasno je da su ovi navodi odbrane osnovani. Nadalje, apelant ukazuje da se oštećena nalazi u sigurnoj kući u Bijeljini, te da se ona neće vraćati u svoju porodicu s obzirom na to da će Centar za socijalni rad pokrenuti postupak oduzimanja roditeljskog prava i što će oštećena, nakon boravka u sigurnoj kući, biti izmještena iz sredine iz koje dolazi sve do trajnog osposobljavanja za samostalan život (dakle, ne postoji mogućnost bilo kakvog kontakta sa apelantom). Takođe, apelant osporava “brojnost” radnji, odnosno ukazuje da ne postoje navedeni razlozi u odnosu na njega u pogledu djela iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ. Takođe, apelant navodi da u odnosu na njega “nisu ispunjeni uslovi za produženje pritvora po ovom pritvorskom razlogu, jer se za krivično djelo iz člana 177 stav 1 KZRS, sve i da su ispunjeni ostali uslovi za određivanje pritvora, ne može odrediti pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka v) jer za ovaj pritvorski razlog jedan od neophodnih uslova jeste i taj da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za navedeno djelo propisana je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do tri godine”. Apelant ukazuje da je sve istakao u žalbi, ali da Vrhovni sud žalbene navode nije prihvatio. Navodi da mu sud nije jasno naveo razloge zbog kojih argumente odbrane ne prihvata.

U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, apelant smatra da nisu ispunjeni kumulativno određeni uslovi propisani odredbama ZKP. Apelant ukazuje da postojanje vanrednih okolnosti sud obrazlaže „neprimjereno drskom načinu izvršenja djela” (nesrazmjera u dobi i uzrastu, korišćenje teških porodičnih prilika oštećene i dr.). Ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept vanrednih okolnosti i javnog reda, nego se navedeni argumenti zadržavaju na ranijoj navodnoj ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji su djela navodno počinjena, a sud je, takođe, navedenom konstatacijom povrijedio načelo pretpostavke nevinosti. Osim toga, mora se imati u vidu i protek vremena od navodnog počinjenja djela, jer se ovaj pritvorski razlog u najvećoj mjeri oslanja na uznemirenje javnosti koje se može osjećati samo u bliskoj vremenskoj distanci nakon počinjenja djela. Apelant problematizuje rješenja sa aspekta zakonitosti i zbog produženja pritvora od najduže jedan mjesec, a radi okončanja istrage. Navodi da taj pritvorski razlog zakon ne poznaje, te ukazuje da činjenica da Tužilaštvo nije okončalo istragu u razumnom roku ne predstavlja objektivan razlog, kako to sud navodi, za produženje mjere pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su argumenti izneseni u apelaciji bili osnov ispitivanja u postupku po žalbi o čemu su dati razlozi u rješenju Vrhovnog suda, te da se na iznesenim argumentima ne može osnovano uspostaviti povreda navedenih prava iz apelacije.

18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je u osporenom rješenju iznosio svoje razloge u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, a na činjenicama koje su utvrđene u momentu donošenja osporenog rješenja.

19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije potpuno neosnovani, dok su odluke redovnog suda pravilne i zakonite.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe glase:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

[...]

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

[...] VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 28. avgusta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Međutim, navodi apelacije ukazuju da se radi o pitanjima koja proizilaze iz osporenih rješenja o produženju pritvora, te će Ustavni sud apelacione navode ispitati samo u okviru prava na ličnu slobodu i bezbjednost.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

26. Apelant smatra da je mjera pritvora nezakonita, jer u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji osnovana sumnja da je on počinio krivično djelo povodom kojeg se protiv njega vodi krivični postupak, niti smatra da postoje valjana obrazloženja u vezi sa posebnim pritvorskim osnovom iz člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti za osumnjičenog u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).

28. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizilazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora koje je sud naveo na strani 2 rješenja, prije svega svjedočenja oštećene, kao i drugim dokazima (iskazima svjedoka i materijalnom dokumentacijom-ginekološkim nalazom i nalazom mobilnih telefona osumnjičenih i oštećene), koje su doveli u međusobnu vezu i čiji su kvalitet i količina (kako je naveo Okružni sud ) dovoljni za zaključak o postojanju osnovane sumnje.

30. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene, te one eventualno mogu biti iznesene u toku krivičnog postupka, ako do njega dođe.

31. Apelant ukazuje da je sud pogrešno procijenio da u njegovom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, ukazujući na činjenicu da ranije nije osuđivan, da mu se stavlja na teret radnja koju je navodno izvršio jednom (u oktobru 2018. godine) a lišen je slobode u julu 2019. godine, kao i činjenicu da je oštećena izmještena u sigurnu kući, a biće izmještena iz sredine u kojoj je boravila, te da kod apelanta ne postoji „brojnost radnji“. Osim navedenog, apelant posebno akcentira da se za krivično djelo iz člana 177 stav 1 KZ ne može odrediti pritvor zbog visine propisane kazne.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za krivična djela obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ i upoznavanje djece sa pornografijom iz člana 177 stav 1 KZ (i za šta je u prethodnim tačkama navedeno da su dati dovoljni razlozi u vezi sa postojanjem osnovane sumnje), čime je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom osnovu.

33. U vezi sa posebnim pritvorskim uslovima iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60,15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

34. U konkretnom predmetu Okružni sud je uzeo u obzir da osumnjičeni i oštećena žive u istoj zajednici, da oštećena nema odgovarajući nadzor roditelja zbog čega je vaspitno zapuštena, a što, po stanovištu suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, nastavili sa izvršenjem predmetnih krivičnih djela, zbog čega je sud odredio pritvor po ovom osnovu. Navedeno obrazloženje koje su dali Okružni sud i Vrhovni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti čak ni u situaciji kada apelant nije ranije osuđivan i kada se apelantu stavlja na teret (kako je sam naveo u apelaciji) radnja koju je navodno izvršio jednom u oktobru prošle godine, te ukazuje na protek vremena, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor zbog navedenog pritvorskog razloga. Na drugačije odlučenje ne utiče, prema mišljenju Ustavnog suda, ni činjenica koju apelant navodi - da je oštećena smještena u sigurnu kući - pogotovo kada se imaju u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja (za šta postoji osnovana sumnja) u odnosu na samu oštećenu.

35. U konkretnom predmetu apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, jer iz obrazloženja osporenih rješenja, prema apelacionim navodima, ne proizilaze „vanredne okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora, već se radi o „nizanju argumenata, ukazujući i da se uznemirenost može osjećati samo u bliskoj vremenskoj distanci nakon počinjenja djela“. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“, i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

36. Iz apelantovih navoda i osporenih rješenja proizilazi da je apelant lišen slobode i da mu je mjera pritvora određena 23. jula 2019. godine, a pritvor mu je produžen osporenim rješenjem 22. avgusta 2019. godine (i) iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKP. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu zasnovan na sljedećim okolnostima: jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, jer se apelant i drugi optuženi osnovano sumnjiče da su počinili obljubu sa djetetom mlađim od 15 godina, a osnovano se sumnja da se to desilo kada je oštećena imala 13 godina i sedam mjeseci. Takođe, Okružni sud je ukazao na razliku u godinama između oštećene i osumnjičenih, način izvršenja krivičnog djela (za šta postoji osnovana sumnja - brojnosti radnji za K.N., prijetnje i upornost kod osumnjičenih), okolnosti pod kojima je učinjeno, ali i dobru isplaniranost i posljedice koje su iz njega proistekle (psihički problemi kod oštećene), te je zaključio da se radi o vanrednim okolnostima koje tom djelu daju posebnu težinu zbog čega bi puštanje na slobodu osumnjičenih imalo kao posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda na području na kojem je počinjeno i široj društvenoj zajednici. Osim navedenog, Okružni sud je posebno akcentirao činjenicu da je oštećena dijete koje živi u porodici sa poremećenim porodičnim odnosima, odnosno dijete čiji roditelji nemaju roditeljske kapacitete i kao takvi nisu u mogućnosti da se o njoj brinu (i ostalo), a koje su prilike osumnjičenim bile poznate. Stoga je Okružni sud zaključio, a to je potvrdio i Vrhovni sud, da su to sve okolnosti koje opravdavaju zadržavanje osumnjičenih u pritvoru u skladu sa odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Imajući u vidu način i vrijeme izvršenja spornog događaja (za šta postoji osnovana sumnja), zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, i Ustavni sud smatra da nije nerazumno zaključiti da su u konkretnom slučaju vanredne okolnosti posebno naglašene zbog činjenice da su djeca najranjivija populacija, pogotovo djeca koja već dovoljno pate, jer su nezaštićena od svojih roditelja, te iskorišćavanje (ne)prilika takve djece (a kako se osnovano sumnja u konkretnom predmetu) može da ukaže da postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta i drugog osumnjičenog rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira od zajednice u kojoj žive, ali i šire zajednice, a koja uvijek osjeća poseban senzibilitet prema djeci, kao najranjivoj populaciji u odnosu na čiju zaštitu i najbolje interese bi trebalo da vodi računa društvo u cjelini.

37. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba ). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, uslijed navedenih konkretnih okolnosti u predmetnom slučaju, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

38. Konačno, Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja osporenih rješenja u vezi sa produženjem mjere pritvora apelantu - oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te datim razlozima o posebnom pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP – može jedino konstatovati da se drugim mjerama ne mogu postići ciljevi koji se mogu postići mjerom pritvora. Takođe, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud jeste razmotrio sve žalbene prigovore (naveo ih je u obrazloženju) ali je utvrdio da oni nemaju značaj koji im daju žalbe u pogledu osporavanja pravilnosti i zakonitosti rješenja. Takođe, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da je pritvor apelantu produžen za jedan mjesec, te je Tužilaštvo „upućeno“ da unaprijedi i okonča istragu, što je očigledno pokušaj suda da pritvor svede na najmanju moguću mjeru.

39. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli dovoljne i jasne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje i konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak o produženju pritvora apelantu po osnovu člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3561/19 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio