Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3221/19 (S.V.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3221/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3221/19, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. V. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini br. 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 12 0 K 007497 19 Kv od 26. jula 2019. godine i 12 0 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bila ukinuta osporena rješenja i nalaženo njegovo puštanje na slobodu.
2. Od apelantove zastupnice je 27. novembra 2019. godine zatraženo da dostavi punomoć za apelantovo zastupanje pred Ustavnim sudom, što je ona i učinila 9. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 5. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je odgovor dostavio 12. septembra 2019. godine, a Okružno tužilaštvo 11. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Okružni sud, sudija za prethodni postupak, Rješenjem broj 12 K 007497 19 Kpp od 23. jula 2019. godine u krivičnom predmetu protiv apelanta i osumnjičenog K. N. zbog krivičnih djela obljube nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 i upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) odredio je pritvor apelantu i osumnjičenom K. N. na osnovu člana 197 stav 1 tačke v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči zasnovan, između ostalog, i na iskazu maloljetne oštećene, koja u oktobru 2018. godine nije imala ni punih 14 godina, a koji je posredno potvrđen iskazom njenog oca C. A., pedagoga V. S., psihologa S. Đ., te nastavnika B. J. Takođe, cijenjeni su i mobilni telefoni apelanta i osumnjičenog K. N., kao i maloljetne oštećene, te nalaz i mišljenje o izvršenom vještačenju navedenih mobilnih aparata.
8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačke v) i g) ZKPRS cijenjena visina zaprijećene kazne, te da iz predočenih dokaza proizlazi neprimjereno drzak način izvršenja krivičnih djela. U vezi s tim je ukazano da su uprkos velikoj nesrazmjeri u životnoj dobi (apelant u petoj deceniji života, osumnjičeni K. N. pri kraju šeste decenije života, a maloljetna oštećena je u vrijeme preduzimanja inkriminisanih radnji imala 13 godina i deset mjeseci) apelant i osumnjičeni K. N. na prevaran način iskoristili teške porodične prilike maloljetne oštećene i, vjerovatno, zaostalost u razvoju, te preduzeli inkriminisane radnje nad njom, kao i da su joj slali pornografske sadržaje, a što je ostavilo teške psihičke posljedice na maloljetnu oštećenu. Najzad, cijenjena je i okolnost da se maloljetna oštećena mora vratiti (iz sigurne kuće) i nastaviti živjeti u istoj lokalnoj zajednici u kojoj žive i apelant i osumnjičeni K. N. Sve navedeno, prema stavu suda, predstavlja vanredne okolnosti koje ukazuju da je određivanje pritvora apelantu i osumnjičenom K. N. neophodno s ciljem predupređenja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda kako od članova porodice maloljetne oštećene tako i žitelja lokalne zajednice u kojoj svi žive. Najzad, „činjenica da je osumnjičeni V. (apelant) razdjevičio maloljetnu oštećenu, te da je osumnjičeni N. u tri navrata imao seksualne odnose s maloljetnom oštećenom, po nalaženju suda, ukazuje na postojanje okolnosti o postojanju osnovane bojazni da bi obojica osumnjičenih, boravkom na slobodi, mogla ponoviti i jedno i drugo krivično djelo za koje se sumnjiče“.
9. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 00749719 Kv od 26. jula 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i žalbu osumnjičenog K. N. protiv prvostepenog rješenja.
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se Okružni sud u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči.
11. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da prvostepeno rješenje ne sadrži sve elemente propisane članom 199 stav 2 ZKPRS jer su u rješenju jasno navedeni zakonski nazivi krivičnih djela zbog kojih je pritvor određen.
12. Okružni sud je dalje istakao da su u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS u prvostepenom rješenju dati valjani razlozi ocjenom težine djela, te zaprijećene kazne, posljedice djela koje se odnose na psihičko zdravlje i duševni razvoj oštećene, da je iskorišćena nedovoljna duševna razvijenost oštećene i njene teške porodične prilike, kao i da je oštećena kao žrtva seksualnog nasilja nakon otkrivanja djela privremeno smještena u sigurnu kuću.
13. U vezi sa zaključkom o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS ukazano je na inkriminisane radnje za koje se sumnjiče apelant i osumnjičeni K. N., da svi žive u istoj lokalnoj zajednici, da maloljetna oštećena nema odgovarajući nadzor roditelja i da je vaspitno zapuštena, da je zbog nedovoljnog duševnog razvoja lakomislena i naivna i da se olako upušta u komunikaciju seksualne prirode sa starijim muškarcima. Prema ocjeni Okružnog suda, sve to čini naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i osumnjičeni K. N. za slučaj da se nađu na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te iz čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Obrazlažući navode o povredi prava, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se sumnjiči. Prema njegovom mišljenju, osnovana sumnja da je počinio krivično djelo iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS zasniva se jedino na iskazu maloljetne oštećene, a taj iskaz nije potkrijepljen niti jednim dokazom koje je Tužilaštvo predočilo i koje je sud cijenio. U vezi s osnovanom sumnjom da je počinio krivično djelo iz člana 177 stav 1 KZRS, apelant tvrdi da je zasnovana na dokazima koji su nezakonito pribavljeni, ukazujući u vezi s tim na izuzimanje i vještačenje telefonskih aparata.
16. Apelant osporava i zaključak o ispunjenosti posebnih razloga iz člana 197 stav 1 tačke v) i g) ZKPRS. U pogledu razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, apelant ističe da su sudovi cijenili osnovanu bojazan u odnosu na krivično djelo iz člana 177 stav 1 KZRS navodeći da je u više navrata slao pornografske sadržaje maloljetnoj oštećenoj, te da žive u istoj lokalnoj zajednici. Nadalje, apelant ističe da su u vezi s krivičnim djelom iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS redovni sudovi istakli da je on razdjevičio maloljetnu oštećenu, a osumnjičeni K. N. tri puta obljubio oštećenu, da žive u istoj lokalnoj zajednici, da je maloljetna oštećena vaspitno zapuštena, lakomislena i naivna. Prema njegovom mišljenju, takvim obrazloženjem redovni sudovi su prekršili pretpostavku nevinosti. U ovom dijelu apelant je još istakao i da ranije nikad nije osuđivan, te da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak. Takođe, tvrdi i da se prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora odnosio na opravdanu bojazan od ponavljanja krivičnog djela iz člana 177 stav 1 KZRS, a da mu je pritvor određen i zbog opravdane bojazni da će ponoviti krivično djelo iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, zbog čega smatra da je sud prekoračio granice prijedloga za određivanje pritvora. Najzad, istakao je i da se maloljetna oštećena nalazi u sigurnoj kući, pa da ne postoji mogućnost kontakta, kao i da mu se na teret stavlja radnja koju je izvršio prije devet mjeseci.
17. U vezi s pritvorskim razlogom iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, apelant tvrdi da je neprihvatljivo obrazloženje da mu se pritvor po ovom osnovu odredi radi predupređenja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda, odnosno da ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da bi javni red zaista i bio narušen. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su redanjem argumentacije „koja ne sadrži sveobuhvatni koncept vanrednih okolnosti i javnog reda“ povrijedili pretpostavku nevinosti.
18. Najzad, apelant tvrdi i da su osporena rješenja nezakonita jer u izreci nije navedeno za koja krivična djela se tereti.
19. Apelant je predložio donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta i naloženo njegovo puštanje na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenim rješenjima dati valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu osnovane sumnje tako i u odnosu na posebne razloge za određivanje pritvora, te da nisu učinjene povrede prava na koje se apelant poziva. Najzad, ukazano je i da je rješenjem od 22. avgusta 2019. godine apelantu produžen pritvor, a da je njegova žalba na ovo rješenje odbijena rješenjem Vrhovnog suda RS od 28. avgusta 2019. godine.
21. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su apelantovi navodi neosnovani i da su osporene odluke pravilne i zakonite.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(…)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (…) VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K 00749719 Kv od 26. jula 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 26. juli 2019. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 7. avgust 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Međutim, navodi apelacije ukazuju da se radi o pitanjima koja proizlaze iz osporenih rješenja o produženju pritvora, te će Ustavni sud apelacione navode ispitati samo u okviru prava na ličnu slobodu i bezbjednost.
28. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju. (…)
30. Apelant tvrdi da osporena rješenja ne sadrže razloge i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti opšteg i posebnih razloga za određivanje pritvora, da stav redovnih sudova nije zasnovan na dokazima, odnosno da se zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima. Prema njegovom mišljenju, osporena rješenja su i nezakonita jer izreka osporenog prvostepenog rješenja ne sadrži naznaku krivičnih djela za koja se sumnjiči. Iako se apelant uopšteno pozvao na povredu prava iz člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud će, cijeneći sadržaj istaknutih navoda, ispitati te navode u kontekstu člana 5 stav 1 tačka e) i stav 3 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije da bude proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora da bude usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tačke a), b), v) i g) ZKPRS.
32. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora da pruži bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora koje je sud naveo u obrazloženju rješenja, prije svega svjedočenja oštećene, koji je posredno potkrijepljen iskazima pobrojanih svjedoka, kao i drugim dokazima (iskazima svjedoka i materijalnom dokumentacijom – ginekološkim nalazom i nalazom mobilnih telefona osumnjičenih i oštećene), koje su doveli u međusobnu vezu, a koji su dovoljni za zaključak o postojanju osnovane sumnje. Stoga, neosnovana je apelantova tvrdnja da se zaključak o postojanju osnovane sumnje zasniva samo na iskazu oštećene koji nije potkrijepljen drugim dokazima. U vezi s apelantovom tvrdnjom o nezakonito pribavljenim dokazima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti da je ovaj prigovor istican pred redovnim sudovima, a sam apelant u apelaciji ne navodi u čemu se eventualno nezakonitost ogleda, niti ovu tvrdnju na bilo koji način obrazlaže. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda (vezanoj za član 5 stav 4 Evropske konvencije) „ne postoji ništa što ukazuje na to da su domaći sudovi dužni da izvrše potpunu ocjenu zakonitosti dokaza iznesenih protiv optuženika u kontekstu odluka o istražnom zatvoru/pritvoru. […] to se pitanje prvenstveno mora ispitati u kontekstu krivičnog postupka o osnovanosti optužbi […]. Štaviše, takva bi ocjena postupak mogla učiniti nedjelotvornim iz perspektive zahtjeva za brzo donošenje odluke na osnovu člana 5 stav 4 Konvencije“ (vidi Evropski sud, Grobenski protiv Republike Hrvatske, odluka od 12. septembra 2017. godine, stav 38). Najzad, Ustavni sud zapaža i da su u osporenim rješenjima na jasan i nedvosmislen način navedena krivična djela za koja se apelant sumnjiči, da mu je pritvor određen na osnovu osnovane sumnje da ih je počinio, pa nije osnovana ni apelantova tvrdnja da je redovni sud prekoračio granice prijedloga za određivanje pritvora.
34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao da počini krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu da budu prihvaćene kao osnovane, te one eventualno mogu da budu iznijete u toku krivičnog postupka, ako do njega dođe.
35. Nadalje, apelant osporava razloge i obrazloženja na kojim su sudovi zasnovali zaključak o ispunjenosti uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za krivična djela obljube sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS (propisana kazna zatvora je od jedne do deset godina (stav 1), odnosno najmanje osam godina (stav 3)) i za krivično djelo upoznavanja djece sa pornografijom iz člana 177 KZRS (propisana kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine), a za što je u prethodnim tačkama navedeno da su dati dovoljni razlozi u vezi s postojanjem osnovane sumnje, čime je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po tom osnovu.
37. U vezi s posebnim pritvorskim uslovima iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
38. U konkretnom predmetu uzeto je u obzir da osumnjičeni i oštećena žive u istoj zajednici, da oštećena nema odgovarajući nadzor roditelja zbog čega je vaspitno zapuštena, a što, prema stanovištu suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, nastavili sa izvršenjem predmetnih krivičnih djela, zbog čega je sud odredio pritvor po tom osnovu. Navedeno obrazloženje, koje su dali redovni sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, čak ni u situaciji kada apelant nije ranije osuđivan i kada se apelantu stavlja na teret (kako je sam naveo u apelaciji) radnja koju je navodno izvršio samo jednom, te ukazuje na protek vremena, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor zbog navedenog pritvorskog razloga. Na drugačije odlučenje ne utiče, prema mišljenju Ustavnog suda, ni činjenica koju apelant navodi – da je oštećena smještena u sigurnu kući, pogotovo kada se imaju u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja (za šta postoji osnovana sumnja) u odnosu na samu oštećenu.
39. Apelant osporava i postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP jer ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da bi javni red zaista i bio narušen za slučaj da bude pušten na slobodu. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su redanjem argumentacije „koja ne sadrži sveobuhvatni koncept vanrednih okolnosti i javnog reda“ povrijedili pretpostavku nevinosti.
40. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“, i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo da dovede do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).
41. U konkretnom slučaju zaključak o ispunjenosti ovog pritvorskog razloga zasnovan je na inkriminisanim radnjama za koje se sumnjiče apelant i osumnjičeni K. N., okolnosti da svi žive u istoj lokalnoj zajednici, da maloljetna oštećena nema odgovarajući nadzor roditelja i da je vaspitno zapuštena, da je zbog nedovoljnog duševnog razvoja lakomislena i naivna i da se olako upušta u komunikaciju seksualne prirode sa starijim muškarcima.
42. Imajući u vidu način i vrijeme izvršenja spornog događaja (za šta postoji osnovana sumnja), zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu, Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, i Ustavni sud smatra da nije nerazumno zaključiti da su u konkretnom slučaju vanredne okolnosti posebno naglašene zbog činjenice da su djeca najranjivija populacija, pogotovo djeca koja već dovoljno pate jer su nezaštićeni od svojih roditelja, te iskorišćavanje (ne)prilika takve djece (a kako se osnovano sumnja u konkretnom predmetu) može da ukaže da postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta i drugog osumnjičenog rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira od zajednice u kojoj žive, ali i šire zajednice, a koja uvijek osjeća poseban senzibilitet prema djeci kao najranjivijoj populaciji u odnosu na čiju zaštitu i najbolje interese bi trebalo da vodi računa društvo u cjelini. Stoga, razlozi i obrazloženja iz osporenih rješenja u ovom dijelu očigledno ne dovode u pitanje ni garancije pretpostavke nevinosti kako apelant neosnovano tvrdi.
43. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi uslijed navedenih konkretnih okolnosti u predmetnom slučaju apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.
44. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili da ponude valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora.
45. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli dovoljne i jasne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje i konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak o produženju pritvora apelantu po osnovu člana 197 stav 1 tačke v) i g) ZKP.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević