Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-384/18 („ADDIKO BANK“ a.d. Banja Luka, pravni sljednik „HYPO-ALPE-ADRIA BANK“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Sloboda izražavanja
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-384/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-384/18, rješavajući apelaciju „ADDIKO BANK“ a.d. Banja Luka, pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija ADDIKO BANK a.d.

Banja Luka, pravni sljednik „HYPO-ALPE-ADRIA BANK“ a.d.

Banja Luka, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 169160 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 169160 16 Gž od 19.

avgusta 2016. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 169160 13 P od 3. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „ADDIKO BANK“ a.d. Banja Luka, pravni sljednik „HYPO-ALPE-ADRIA BANK“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. iz Banja Luke, podnio je 22. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 169160 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 169160 16 Gž od 19. avgusta 2016. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 169160 13 P od 3. novembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2890/16 od 22. decembra 2016. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelantovu apelaciju broj AP 4130/16 koju je 27. oktobra 2016. godine apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 19. avgusta 2016. godine (osporene ovom apelacijom), zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud rješenjem broj 71 0 P 169160 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 237. st. 2, 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih PR „Group“ d.o.o. Banja Luka, Željka Raljića i Slavka Vujančevića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi), zatraženo je 15. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Osnovni sud i trećetuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 23. do 29. oktobra 2019. godine, Okružni sud 13. novembra 2019. godine, dok prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 169160 13 P od 3. novembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno na ime naknade štete zbog povrede ugleda, učinjene klevetom, isplate iznos od 9.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz nadoknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da trećetuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 KM.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant 17. maja 2013. godine podnio tužbu protiv tuženih u kojoj je naveo da je 18. februara 2013. godine u nedjeljnim novinama „Respekt“, na strani sedam, objavljen od strane prvotuženog, drugotuženog i trćetuženog, članak pod nazivom ,,Kad bankari pljačkaju - Hypo banka otima imovinu Ratarstva a.d. Nova Topola“, te da se u spornom tekstu konstatuje da „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola, „ne može da okonča stečaj dok Hypo banka ne riješi potraživanje u vezi kredita“. S tim u vezi apelant smatra da su tuženi klevetničkim izražavanjem ,,Kad bankari pljačkaju - Hypo banka otima imovinu Ratarstva iz Nove Topole“, nanijeli apelantu štetu prije svega „narušavanjem ugleda i gubitka povjerenja građana i klijenata u zakonito poslovanje tužioca“.

8. S tim u vezi je navedeno da je na temelju provedenih dokaza koje je sud pobrojao na str. od 2 do 8 obrazloženja (između ostalog, uvidom u sporni tekst, materijalne dokaze, te saslušavanjem parničnih stranaka i svjedoka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, u bitnom utvrđeno da je 18. februara 2013. godine u nedjeljnim novinama „Respekt“ na strani sedam objavljen članak sa naslovom ,,Kad bankari pljačkaju - Hypo banka otima imovinu Ratarstva iz Nove Topole“, te da je drugotuženi kao glavni i odgovorni urednik prvotuženog, sporni tekst objavio prema izjavi trećetuženog, kao stečajnog upravnika „Ratarstva“ a.d. Nova Topola. U tekstu članaka je između ostalog navedeno: „Ratarstvo ne može da okonča stečaj dok Hypo banka ne riješi potraživanje u vezi kredita“ [...] „upisano založno pravo na kompletno zemljište u p.l. 297 k.o. Nova Topola jer je došlo do daktilografske greške na zapisniku Osnovnog suda u Gradišci gdje je ispušten dio teksta „parcela k.č. 492 upisana u p.l. 297 k.o. Nova Topola“, na kojoj je dozvoljena uknjižba založnog prava po kreditu od 27. decembra 1999. godine“ [...]. „Ratarstvo je sporni kredit otplatilo“.

9. Osnovni sud je dalje utvrdio da se apelant 26. aprila 2013. godine, pismeno obratio drugotuženom sa „zahtjevom za ispravku informacije od 18. februara 2013. godine“, te da je u nedjeljnim novinama „Respekt“ od 13. maja 2013. godine objavljen demant.

10. Cijeneći da li se u konkretnom slučaju radi o istinitim navodima, Osnovni sud je istakao da sadržaj spornog teksta jasno upućuje na zaključak da je izražavanje napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica, a postojanje činjenica može se dokazati. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelantov zakonski zastupnik u svojoj izjavi prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, između ostalog istakao da su tuženi izražavanjem „Kad bankari pljačkaju -Hypo banka otima imovinu Ratarstva iz Nove Topole“, stavili na teret apelanta teške optužbe, iako nije imao uticaja na donošenje sudskih odluka“. Stoga smatra da je „takvim klevetničkim navođenjem“ apelantu nanesena nematerijalna šteta prije svega narušavanjem ugleda, gubitka povjerenja građana i klijenata u zakonito poslovanje apelanta.

11. Osnovni sud je nadalje naveo da je u svom iskazu drugotuženi, u svoje ime i kao zakonski zastupnik prvotuženog, između ostalog istakao da je kao autor objavio tekst sa spornim naslovom „na inicijativu i na osnovu izjave trećetuženog, te da je smatrao da su objavljene činjenice tačne jer ih je objavio na temelju izjave trećetuženog kao stečajnog upravnika „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola i dokumentacije – sudskih odluka dostavljenih od strane trećetuženog“. Također je istakao da je na traženje apelanta, 13. maja 2013. godine u novinama „Respekt“, objavljen demant.

12. Osnovni sud je također naveo da je trećetuženi, u svojoj izjavi prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke istakao da je rješenjem Osnovnog suda od 5. maja 2008. godine, imenovan za stečajnog upravnika „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola, te da je na osnovu dokumentacije utvrdio da stečajni postupak u Ratarstvu nije moguće provesti jer je na cijeloj imovini u vlasništvu „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola, upisanoj u p.l. 297 k.o. Nova Topola, dozvoljena uknjižba založnog prava radi obezbjeđenja dugoročnog kredita od 27. decembra 1999. godine u iznosu od 3.200.000,00 KM, koji je zaključen između apelantovog pravnog prednika „Kristal banke“ i PIK „Mladen Stojanović“ Nova Topola, (pravni prednik „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola) kao korisnika kredita. S tim u vezi je naveo da je na osnovu dokumentacije koju je posjedovao utvrdio da je volja ugovorenih strana prilikom zaključenja zajedničkog prijedloga za zasnivanje založnog prava radi obezbjeđenja kredita od 27. devembra 1999. godine bila da se hipoteka uspostavi na parceli k.č. broj 492, zvana Direkcija-kuća-zgrada i zemljište ukupne površine 5.800m2, upisanoj u PL broj 297 KO Nova Topola, te da je navedeni zajednički prijedlog, 12. juna 2000. godine i podnesen Osnovnom sudu u Gradišci radi uknjižbe hipoteke. Osnovni sud u Gradišci je, kako je naveo trećetuženi, svojim rješenjem od 22. juna 2000. godine „greškom evidentirao hipoteku na cijelokupnoj imovini preduzeća“ iako je ugovorom o kreditu od 27. devembra 1999. godine „bila ugovorena hipoteka na jednoj parceli i objektima koji su se nalazili na toj parceli“. S tim u vezi, istakao je da je više puta bezuspješno pokušao da riješi „pitanje hipoteke“, sa apelantovim predstavnicima, nakon čega se obratio drugotuženom da objavi sporni članak, „očekujući da banka reaguje i stavi imovinu preduzeća u funkciju, kako bi istu unovčio i okončao stečajni postupak“. Također je naveo da je u objavljenom tekstu sa spornim naslovom „iznio stvarnost u kojoj se našao“, a to je da stečajni postupak u Ratarstvu nije moguće provesti dok se ne riješi „pitanje hipoteke“ i potraživanje banke po osnovu predmetnog kredita. S tim u vezi istakao je da je svoju izjavu temeljio na dokumentaciji koju je dostavio drugotuženom između ostalog „rješenje Osnovnog suda u Gradišci od 14. oktobra 2004. godine o ispravci rješenja od 22. juna 2000. godine kojim je evidentirana hipoteka, tako da je u izreci rješenja o ispravci konstatovano da se iza teksta p.l. 297 k.o. Nova Toplola, dodaje parcela k.č. 492 ukupne površine 5.800 m2 sa objektima. S obzirom na navedeno smatra da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, što je dokazao i provedenim dokazima u predmetnom postupku.

13. Nakon što je Osnovni sud proveo dokazni postupak uvidom u sporni tekst i materijalne dokaze, koje je taj sud pobrojao i cijenio na str. od 2 do 8 obrazloženja, Osnovni sud je zaključio da je među parničnim strankama sporno da li postoji odgovornost tuženih za naknadu štete odnosno da li su tuženi odgovorni za klevetu s obzirom na sadržaj spornog novinskog članka. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: Zakon o kleveti) propisano da se šteta ugledu fizičkog ili pravnog lica može nanijeti iznošenjem ili pronošenjem ili izražavanjem nečeg neistinitog, identificirajući to trećem licu i svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje ovu štetu odgovorno je za klevetu. Da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da neko lice trpi štetu nego da se ostvare i druge pretpostavke, a to su postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetne radnje i uzročne veze između štetne radnje i štete. Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 5. Zakona o kleveti zaključio da apelant kao pravno lice ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede poslovnog ugleda. Po mišljenju Osnovnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja bilo je potrebno dokazati da je apelantu spornim izražavanjem narušen poslovni ugled koji uživa u zajednici odnosno društvu. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu kao pravnom licu, spornim izražavanjem „mogao biti narušen poslovni ugled koji uživa u zajednici“. Osnovni sud je potom istakao da apelant na okolnost visine tužbenog zahtjeva „nije predlagao niti izvodio dokaze“, te cijeneći da je teret dokazivanja u predmetnoj pravnoj stvari bio na apelantu koji nije dostavio niti jedan dokaz na okolnosti visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je iz navedenog razloga, pozivajući se na odredbe člana 7. i 123. ZPP-a, kao i odredbe čl. 5, 6. i 13. Zakona o kleveti, donio presudu kao u izreci presude.

14. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi donio presudu broj 71 0 P 169160 16 Gž od 19. avgusta 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.502,00 KM. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je predmet spora, zahtjev apelanta da mu tuženi solidarno isplate naknadu štete zbog povrede ugleda, učinjene objavljivanjem informacija u članku pod nazivom „Kad bankari pljačkaju – Hypo banka otima imovinu Ratarstva iz Nove Topole“. objavljenom u nedjeljnim novinama „Respekt“ od 18. februara 2013. godine. Nadalje, Okružni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je prvotuženi objavio, a drugotuženi, kao autor članka sa spornim nazivom, iznio informacije i tvrdnje trećetuženog „vezano za upisanu hipoteku na imovini „Ratarstvo“ a.d. Nova Topola“. Okružni sud je potom zaključio da je „nesporno utvrđena činjenica da je hipoteka upisana prema sporazumu stranaka“, pa se stoga pisanje tuženih „da je greškom sudskog daktilografa izostavljeno da se upiše samo jedna parcela koja je trebala da posluži kao obezbjeđenje pomenutog kredita su paušalne tvrdnje s obzirom da iz sadržaja dokaza koji se nalaze u predmetnom spisu ne može se izvesti takav zaključak“. Potom, Okružni sud je naveo da „Upravo zbog takvog stanja hipoteke koja je upisana na cjelokupnoj imovini „Ratarstva“ a.d. Nova Topola, je iniciran i sporni članak“, te prema stavu tog suda „tužilac (apelant) je prilikom pokretanja izvršnog postupka ustvari samo vršio prava koja mu u skladu sa zakonom pripadaju, a kako bi naplatio sporni dug po osnovu kredita“. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da između apelanta i „Ratarstva“ a.d. Nova Topola, nesporno postoje određeni nerješeni imovinsko-pravni odnosi „i da iznošenje činjenica „u listu „Respekt“ bi se moglo cijeniti kao iznošenje kojim bi se mogla nanijeti šteta ugledu tužioca (apelanta) kao pravnog lica“.

15. Međutim, Okružni sud je, u odnosu na odluku prvostepenog suda o visini naknade štete, zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant „nije dokazao visinu štete zbog povrede ugleda koju je pretrpio objavljivanjem spornog članaka u sredstvima informisanja“.

16. Nadalje, Okružni sud je pozivajući se na odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete ukazao da se šteta ugledu fizičkog ili pravnog lica može nanijeti iznošenjem ili pronošenjem ili izražavanjem nečeg neistinitog, identificirajući to trećem licu i svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje ovu štetu odgovorno je za klevetu. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da u skladu sa odrebama Zakona o zaštiti od klevete, pravnom licu pripada naknada štete zbog klevete odnosno iznošenja neistinitih informacija zbog narušavanja poslovnog ugleda. Prema obrazloženju tog suda, povreda ugleda se ogleda kroz materijalnu štetu, u smislu opadanju broja klijenata, izostanku broja novih, smanjenju broja poslovnih partnera i sl. Dakle, povreda ugleda postoji kada ustvari postoje i razlozi da se ta šteta nadoknadi kroz vid materijalne štete shodno odredbama Zakona o obliigacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant u toku postupka nije izvodio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je za apelanta nastala materijalna šteta zbog objavljenog spornog članka i ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da je za naknadu štete po osnovu klevete dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete. Po mišljenju Okružnog suda, odmjeravanje visine naknade materijalne štete sudovi ne mogu činiti pod vidom nematerijalne štete, pozivajući se na slobodnu ocjenu svih raspoloživih dokaza, značaj povrijeđenog dobra i cilj kome inače služi naknada nematerijalne štete. Naime, Okružni sud je pojasnio da i kod činjenice da se sporno izražavanje može kvalifikovati kao kleveta i da isto izražavanje može uticati na poslovni ugled apelanta, apelant je bio u obavezi izvesti dokaze u pogledu visine štete odnosno njenog obima u smislu člana 7. i 123. ZPP.

17. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, primjenom odredaba člana 7. i 123. ZPP, te je donio presudu kao u dispozitivu.

18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 169160 17 Rev od 9. novembra 2017. godine revizija apelanta je, na osnovu člana 247. stav 4. u vezi sa članom 237. st. 2, 3 i 4. ZPP-a, odbačena kao nedopuštena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra da se ne vidi na osnovu čega je prvostepeni sud cijenio provedene dokaze niti su obrazloženja presuda argumentirana i jasna. Također navodi da je u toku postupka dokazano da su tuženi klevetničkim izražavanjem, „stavili niz optužbi na teret apelanta“, te da su sudovi imali na uvidu sve materijalne dokaze iz kojih je vidljivo da apelant nije postupao nezakonito, niti je imao utjecaja na donošenje sudskih odluka“. S tim u vezi, apelant smatra da su sudovi trebali tražiti od tuženih da dokažu svoje tvrdnje, a ne od apelanta da dokazuje da mu je klevetom povrijeđen poslovni ugled. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi „paušalno i usko tumačili odredbe Zakona o zaštiti od klevete“ te da su osporenim odlukama, apelantu kao pravnom licu, oduzeli pravo na naknadu štete nastale povredom ugleda i to na način da su „insistiranjem na formalnom dokazivanju visine štete nastale klevetničkim izražavanjem“. S tim u vezi navodi da se redovni sudovi „nisu upustili u ocjenu onog šta je apelant u postupku trebao preduzeti u cilju dokazivanja visine nastale štete“. Apelant, između ostalog, tvrdi da sudovi nisu analizirali sporno izražavanje, da je radnja kao osnov za naknadu štete ostala nepoznata, da su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice, jer istinitost tokom postupka nije dokazana niti dokazivana. Prema mišljenju apelanta, najteže posljedice klevetničkog izražavanja na njegovu štetu ogledale bi se u gubitku povjerenja građana i šire društvene zajednice u njegovo zakonito i profesionalno poslovanje kao subjekta koji obavlja registrovanu poslovnu djelatnost. Apelant smatra da je u postupku pred redovnim sudovima dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena pravilnom primjenom odredaba ZPP-a, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je naveo da je postupak vođen u skladu sa zakonom, te smatra da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava na koja se poziva u apelacji neosnovani.

22. Osnovni sud je naveo da ostaje kod razloga istaknutih u svojoj presudi te smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

23. Trećetuženi je naveo da kao stečajni upravnik „Ratarstva“ a.d. Nova Topola u cijelosti ostaje kod svojih navoda datih u svostvu parnične stranke i u članku objavljenom u listu „Respekt od 18. februara 2013. godine. Smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 4.

(1) Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. (2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone.

Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

25. Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 198.

(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.

(2) Ali, ne odgovora za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U- 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

30. Ustavni sud je odlukom od 22. decembra 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP- 4130/16 koju su je apelant podnio Ustavnom sudu 27. oktobra 2016. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 169160 17 Rev od 9. novembra 2017. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena primjenom člana 247. stav 4. u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Okružnog suda broj 71 0 P 169160 16 Gž od 19. avgusta 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda broj 71 0 P 169160 16 Gž od 19. avgusta 2016. godine apelant primio 7. septembra 2016. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP- 4130/16 podnesena 27. oktobra 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda koja mu je, prema apelacionim tvrdnjama, prouzrokovana spornim izražavanjima tuženih. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu tražene satisfakcije u vezi sa spornim izražavanjem tuženog (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Ustavni sud prije svega zapaža da je apelant pravno lice, a da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije. Ustavni sud se u vezi s tim poziva na Odluku broj AP-768/16 u kojoj je detaljno razmotreno pitanje zaštite prava na ugled pravnog lica (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 768/16 od 6. juna 2018. godine, st. 31-34, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Dakle, slijedeći navedenu praksu, činjenicu da se apelant u apelaciji pozvao na zaštitu prava na ugled, te činjenicu da su redovni sudovi jasno ukazali da shodno odredbi člana 5. Zakonu o zaštiti od klevete i pravnom licu može biti povrijeđen ugled s tim da se ne radi o duševnim patnjama, već o naknadi materijalne štete zbog klevete, Ustavni sud će u takvim okolnostima apelacione prigovore sagledati u svjetlu zaštite „prava na ugled“, što je zapravo i suština apelacionih prigovora.

36. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava apelanata na zaštitu njihovog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012.) Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriteriji mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.

37. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova prilikom odlučenja koji mu nisu pružili zaštitu od paušalnih i neosnovanih napada tuženih, iznoseći činjenične tvrdnje čija istinitost tokom postupka nije dokazana. Apelant, između ostalog, tvrdi da sudovi nisu analizirali sporno izražavanje, da je radnja kao osnov za naknadu štete ostala nepoznata, da su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice, navodeći da je prilikom pokretanja izvršnog postupka ustvari samo vršio prava koja mu u skladu sa zakonom pripadaju, a kako bi naplatio dug, da tuženi nisu postupali bona fide, sl.

38. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga su redovni sudovi imali obavezu da na temelju provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

39. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnim slučajem i imajući u vidu obrazloženje iz osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zapravo utvrdili, iako to eksplicitno nije navedeno, da se radi o neistinitim činjenicama ali da to, prema njihovom mišljenju, samo po sebi nije dovoljno da bi se apelantu, kao pravnom licu dosudila naknada štete zbog povrede poslovnog ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da nije sporno da je hipoteka upisana prema sporazumu stranaka, te da su tvrdnje tuženih „da je greškom sudskog daktilografa izostavljeno da se upiše samo jedna parcela na koju je uknjiženo založno pravo i koja je trebala da posluži kao obezbjeđenje predmetnog kredita, paušalne tvrdnje s obzirom da se iz sadržaja dokaza koji se nalaze u predmetnom spisu, ne može izvesti takav zaključak“. S tim u vezi, navedeno je da je „nesporno utvrđeno da između apelanta i „Ratarstva“ a.d. Nova Topola, postoje određeni neriješeni imovinsko-pravni odnosi i da se „iznošenje činjenica u listu „Respekt“ može cijeniti kao iznošenje, kojim se mogla nanijeti šteta ugledu tužioca (apelanta) kao pravnog lica“. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, Ustavni sud zapaža da, nakon što su redovni sudovi sporna izražavanja sagledali u cijelini, zaključili da ta izražavanja predstavljaju neistinite činjenice, te da je „spornim izražavanjem mogla biti nanesena šteta apelantu kao pravnom licu zbog povrede ugleda“.

40. Međutim, redovni sudovi su ocijenili da apelant na osnovu provedenih dokaza kao pravno lice nije dokazao visinu štete koju je pretrpio zbog povrede poslovnog ugleda, niti je takvo što vidljivo iz provedenih dokaza. Naime, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi obrazložili da se nastanak i visina te štete moraju dokazati u smislu relevantnih odredaba čl. 7. i 123. ZPP-a, a što apelant, kako proizlazi iz provedenih dokaza, nije dokazao. Imajući u vidu navedeno obrazloženje redovnih sudova, te dovodeći ga u vezu sa sadržajem releventnih zakonskih odredaba na koje su se redovni sudovi pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, kao i uzimajući u obzir da apelant ni u apelaciji ne tvrdi da je u predmetnom parničnom postupku izvodio dokaze na okolnost obima i visine eventualne štete, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnih i materijalnih propisa. Naime, Ustavni sud ukazuje da se obim i visina štete zbog narušenog poslovnog ugleda u smislu relevantnih odredbi ZOO i ZPP-a moraju dokazati u svakom pojedinačnom slučaju, a da je članom

13. Zakona o zaštiti od klevete propisano da se u odnosu na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe ZOO. Dakle, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je navedeno izostalo u konkretnom slučaju odnosno proizlazi da apelant, putem provedenih dokaza, nije dokazao visinu obim i visinu štete zbog narušenog poslovnog ugleda, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev i odbijen kao neosnovan.

41. U vezi s tim, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je u konkretnom slučaju imao u vidu svoju praksu u odlukama koje su se bavile pitanjem načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud je u tim predmetima naglasio da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, Ustavni sud je u tim predmetima zaključio da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.

42. Međutim, dovodeći u vezu ovaj stav sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da praksa iz navedenih predmeta nije primjenjljiva u konkretnom slučaju s obzirom da se u ovom slučaju, za razliku od tih predmeta, radi o pravnom licu koje je zahtijevalo naknadu štete zbog povrede poslovnog ugleda, navodeći da je usljed toga došlo do smanjenja obima poslovanja, gubitka klijenata itd., a koji navodi tokom postupka pred redovnim sudovima nisu bili potkrijepljeni niti jednim provedenim dokazom, osim izjave apelanta koja je sadržavala smo puku konstataciju (tvrdnju) o nanesenoj šteti.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja.

44. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na član 8. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovanim. Zabrana diskriminacije

46. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega smatra da apelant nije učinio vjerovatnim da su redovni sudovi prekršili zabranu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2512/09 od 20. decembra 2012. godine, stav 36, AP 240/12 od 24. aprila 2015. godine, stav 46, AP 1621/11 od 10. aprila 2014. godine, stav 34. i AP 4214/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 37, objavljene na www.ustavnisud.ba).

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada apelant u postupku u kojem su donesene osporene odluke, putem provedenih dokaza, nije dokazao obim i visinu štete zbog narušenog poslovnog ugleda, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev i odbijen kao neosnovan, čime je u konkretnom slučaju uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja.

48. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao pravno lice prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije s obzirom na to da se domen zaštite navedenih prava može vezati isključivo za fizička lica.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-384/18 („ADDIKO BANK“ a.d. Banja Luka, pravni… | Sudska praksa | Aktio