Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2617/19 (M. B. i Z. D.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2617/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2617/19, rješavajući apelacije Muharema Begića i Zdravka Duje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Muharem Begić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 500863 16 Rsž od 19. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 500863 15 Rs od 17. avgusta 2016. godine;
Zdravko Dujo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 500880 16 Rsž od 19. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 500880 15 Rs od 16. juna 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2617/19
1. Muharem Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 22. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 500863 16 Rsž od 19. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 500863 15 Rs od 17. avgusta 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je tužena (FBiH, Sudska policija FBiH) da apelantu na ime razlike regresa za 2013. godinu isplati određeni novčani iznos, te da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu.
2. AP-2618/19
3. Zdravko Dujo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 22. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 500880 16 Rsž od 19. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 500880 15 Rs od 16. juna 2016. godine.
4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je tužena (FBiH, Sudska policija FBiH) da apelantu na ime razlike regresa za 2013. godinu isplati određeni novčani iznos, te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
5. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada je apelantima dosudio troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnica, odnosno radi zaštite prava apelanata. Kantonalni sud je naveo da su troškovi korištenja ličnog automobila i odsustva iz ureda nastali zato što su apelanti kao punomoćnika angažovali advokata čije sjedište nije na području postupajućeg prvostepenog suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnim slučajevima, imajući u vidu vrstu i složenost sporova, te visinu vrijednosti sporova, angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati nužnim za vođenje ove parnice, zbog čega se ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebitim radi vođenja parnice. Naime, Kantonalni sud je u predmetu AP- 2617/19 naveo da vrijednost spora iznosi 1.416,50 KM, a ukupni troškovi postupka koje apelant potražuje iznose oko 2.542,34 KM, dok je u predmetu broj AP-2618/19 naveo da vrijednost spora iznosi 1.416,50 KM, a ukupni troškovi postupka koje apelant potražuje iznose oko 2.542,34 KM. Kantonalni sud je naveo da su apelanti bili slobodni angažovati za zastupanje bilo kojeg advokata po svom izboru (što su i učinili), te naglasio da ovo prava apelanata ne podrazumijeva da im tuženi naknadi nerazmjerno visok iznos troškova, koji su se, bez štetnog uticaja na prava apelanata, mogli izbjeći angažovanjem advokata koji ima sjedište na području suda za kojeg su se apelanti opredijelili.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2617/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud postupao proizvoljno prilikom donošenja odluka o troškovima parničnog postupka, na koji način se umiješao u pravo apelanata na izbor advokata, te ograničio njihovo pravo na pristup sudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine i broj AP- 6968/18 od 10. aprila 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević