Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-335/18 (Đ. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-335/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 335/18, rješavajući apelaciju Đenite Krečinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đenite Krečinić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 022076 17 Rev od 20. novembra 2017. godine, S1 3 P 022076 16 Gž od 11. januara 2017. godine i S1 3 P 022076 16 P od 17. novembra 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đenite Krečinić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 022076 17 Rev od 20. novembra 2017. godine, S1 3 P 022076 16 Gž od 11. januara 2017. godine i S1 3 P 022076 16 P od 17. novembra 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đenita Krečinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jablanice, koju zastupaju advokati Lejla Čović i Kenan Hadžimuhović iz Sarajeva, podnijela je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 022076 17 Rev od 20. novembra 2017. godine, S1 3 P 022076 16 Gž od 11. januara 2017. godine i S1 3 P 022076 16 P od 17. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Pravobranilaštvu BiH, zatraženo je 12. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su 19. i 23. septembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022076 16 P od 17. novembra 2016. godine naloženo je tuženoj da apelantici na ime pretrpljene materijalne štete isplati novčani iznos od 5.197,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke presude), te na ime nematerijalne štete zbog neopravdane osude novčani iznos od ukupno 11.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke presude). Preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 69.225,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama je odbijen kao neosnovan (stav III izreke presude). Stavom IV izreke presude tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica podnesenom tužbom i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom na glavnoj raspravi održanoj 17. oktobra 2016. godine predložila da sud obaveže tuženu da joj na ime pretrpljene materijalne štete, na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti uslijed neopravdane osude, na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha isplati iznose pobliže navedene u obrazloženju presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Apelantica je predložila da, ukoliko sud utvrdi da je prethodno postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan, sud obaveže tuženu da joj na ime pretrpljene materijalne štete i na ime nematerijalne štete zbog neopravdane osude isplati iznose pobliže navedene u obrazloženju presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Prvostepeni sud je obrazložio da je nakon ocjene svih provedenih dokaza u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da se apelantica sa zahtjevom za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, radi postizanja dogovora o visini i naknadi štete, u smislu člana 433. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), prvo obratila Ministarstvu pravde BiH, koje je aktom od 20. maja 2016. godine obavijestilo apelanticu da neće provoditi postupak po apelanticinom zahtjevu, čime je apelantica u smislu odredbe člana 434. stav 1. ZKPBiH stekla pravo da Sudu BiH podnese tužbu radi naknade štete. Sud BiH je također naveo da je apelantica Presudom Suda BiH broj S1 2 K 010234 12 K od 29. novembra 2013. godine bila osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a da je Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 010234 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine odbijena optužba protiv apelantice zbog krivičnog djela koje joj je stavljeno na teret.
8. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza, između ostalih, zaključenog Ugovora o pružanju pravne pomoći – odbrani u krivičnom postupku, zaključenog između apelantice s jedne strane i advokata Vasvije Vidović s druge strane, te računa tog advokata, pobliže navedenih u obrazloženju presude, utvrdio da je apelantica navedenom advokatu uplatila određeni novčani iznos koji predstavlja pretrpljenu materijalnu štetu uzrokovanu neosnovanim vođenjem predmetnog krivičnog postupka. Slijedom navedenog, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zatim odredbi čl. 432. i 436. ZKPBiH koje je citirao, zaključio da je osnovan apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 5.197,80 KM (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 11. i 12. obrazloženja).
9. Sud BiH je ocijenio djelimično osnovanim apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, i to samo u visini dosuđenog iznosa od 11.500,00 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 69.225,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama odbio kao neosnovan. Sud BiH je prilikom odlučenja imao u vidu i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatrije prof. dr. Alme Bravo Mehmedbašić iz kojeg je, između ostalog, proizašlo da je apelantica od samog početka postupka pa do donošenja oslobađajuće presude (duže od tri godine) trpjela duševnu bol različitog intenziteta, da joj je vođenjem krivičnog postupka (koji je medijski popraćen) narušena čast i ugled i utjelovljen osjećaj odbačenosti sredine u kojoj živi. Međutim, prema ocjeni Suda BiH, navod vještaka da je apelantica u trajanju od dvije godine trpjela duševnu bol srednjeg intenziteta nije prihvatljiv, niti koincidira s uobičajenim nalazima i dosadašnjom sudskom praksom u ovakvim i sličnim slučajevima. Pri tome je Sud BiH naveo da duševna bol srednjeg intenziteta u konkretnom slučaju ne može jednakim intenzitetom trajati tako dug period, dakle period od dvije godine, pogotovo zbog činjenice da se apelantica branila sa slobode i da za vrijeme trajanja predmetnog krivičnog postupka nije bila u zatvorskom pritvoru. Sud BiH je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrdio visinu dosuđenog iznosa nematerijalne štete, što je detaljno pojasnio na str. 12. i 13. obrazloženja presude. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je donio primjenom člana 323. stav 2. ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 13. obrazloženja.
10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Sud BiH je u drugostepenom vijeću Presudom broj S1 3 P 022076 16 Gž od 11. januara 2017. godine žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete (st. I, II i IV izreke prvostepene presude). Istom presudom obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka, dok je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena (stav III izreke prvostepene presude).
11. Nakon što je ispitalo osporenu presudu u okviru žalbenih navoda parničnih stranaka, drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom odredbe člana 188. ZPP zaključilo da je žalba tužene osnovana, a apelanticina žalba neosnovana. U pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu materijalne štete, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da apelantica u toku postupka nije dokazala da je podnijela zahtjev za naknadu troškova odbrane u krivičnom predmetu u fazi istrage do podizanja optužnice, kao i u sklopu krivičnog predmeta. Pri tome je drugostepeno vijeće Suda BiH navelo da za osnovanost zahtjeva nije od utjecaja činjenica što se apelantica za naknadu materijalne štete obraćala Ministarstvu pravde, što je bila njena obaveza prije pokretanja postupka pred sudom za naknadu štete. Sud BiH se pozvao i citirao odredbe člana 189. st. 1. i 4. ZKPBiH kojima je propisano pravo na naknadu nužnih izdataka nakon donošenja presude kojom se optužba odbija, da ukoliko zahtjev za naknadu troškova ne bude usvojen ili o njemu sud ne odluči u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, optuženi i branilac imaju pravo da ih potražuju u parničnom postupku. Sud BiH je naveo da navedeni član citiranog zakona predviđa dvije situacije, i to: kada u krivičnom postupku sud ne usvoji zahtjev za naknadu troškova ili o njemu ne odluči u predviđenom roku. U konkretnom slučaju, osim što su provedeni dokazi i isti cijenjeni kao relevantni prilikom utvrđivanja osnova i visine za naknadu materijalne štete, nije ispunjen glavni uvjet predviđen navedenom odredbom citiranog zakona, a odnosi se na podnošenje zahtjeva za naknadu tih troškova. Kako apelantica nije dokazala da je tu mogućnost iskoristila, odnosno da je podnijela zahtjev za naknadu troškova, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da nisu stečeni uvjeti predviđeni citiranim propisom da apelantica može u parničnom postupku potraživati navedene troškove.
12. Nadalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je podsjetilo da apelantica pravni osnov zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zasniva na odredbi člana 432. ZKPBiH, kojom je propisano da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude pripada licu kojem je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili je proglašeno krivim, a oslobođeno kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je optužba odbijena. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, da bi se osuda smatrala neopravdanom, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke kumulativno, i to: da je osuda postala pravomoćna i da mora biti pokrenut novi postupak povodom vanrednog pravnog lijeka, na što se žalbom tužene osnovano ukazuje. U konkretnom slučaju, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da prvostepena presuda, kojom je za inkriminirano djelo apelantici izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine nije postala pravomoćna, nego je po redovnom pravnom lijeku, po apelanticinoj žalbi, u drugostepenom postupku ukinuta i u postupku pred drugostepenim vijećem optužba odbijena. Shodno tome, prema shvaćanju drugostepenog vijeća Suda BiH, u takvoj situaciji nije ispunjen niti jedan od uvjeta na osnovu kojih bi apelantica ostvarivala pravo da zahtijeva naknadu štete od države zbog neopravdane osude. Dakle, samo pravomoćno izrečena kaznena sankcija i vanredni pravni lijek može dovesti do ispunjenja pretpostavki za naknadu štete. Kako nisu ispunjene osnovne pretpostavke propisane citiranom zakonskom normom, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da nije osnovan apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju potražuje u ovom postupku. Zatim je drugostepeno vijeće Suda BiH navelo da se osnov za naknadu štete ne može vezati ni za odredbu člana 436. stav 1. ZKPBiH jer je uvjet za pravo na naknadu štete u situaciji kada je optužba odbijena da je lice bilo u pritvoru. Shodno navedenom, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno je utvrđeno i činjenično stanje, uslijed čega nalaz vještaka uopće nije relevantan dokaz koji je prvostepeni sud cijenio kroz utvrđivanje odgovornosti tužene i na osnovu kojeg je utvrdio visinu nematerijalne štete. Drugostepeno vijeće je preinačavanjem prvostepene presude preinačilo i odluku o troškovima postupka primjenom odredbe člana 334, a u vezi sa članom 332. ZPP.
13. Sud BiH je u revizionom vijeću Presudom broj S1 3 P 022076 17 Rev od 20. novembra 2017. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu.
14. Sud BiH je naveo da apelantica izjavljenom revizijom osporava presudu drugostepenog vijeća Suda BiH zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je taj sud bio dužan odredbu člana 436. stav 1. ZKPBiH tumačiti u širem kontekstu, i to na način da ograničenje slobode ne predstavlja samo lišenje slobode, nego i određivanje mjera zabrane napuštanja boravišta, zabrane putovanja, mjere obaveznog javljanja nadležnom državnom organu i mjere zabrane sastajanja s određenim licima, koje mjere su apelantici bile na snazi u vremenskom periodu od marta 2012. pa sve do oktobra 2013. godine. Nadalje smatra da joj je za vrijeme trajanja izrečenih mjera zabrane bila ograničena sloboda zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom na to da je pravomoćnom presudom ovog suda odbijena krivična optužba protiv nje. U odnosu na potraživanje materijalne štete, ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu člana 189. ZKPBiH kada je utvrdio da je naknadu materijalne štete morala prvenstveno potraživati u krivičnom postupku.
15. Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u skladu s odredbama člana 208. stav 1. ZPP, reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo da je apelanticina revizija neosnovana. U vezi s tim smatra neosnovanim apelanticine navode koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda jer joj je taj sud odbio dosuditi naknadu nematerijalne štete po osnovu neopravdane osude, ocijenivši da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju ne egzistira niti jedan od elemenata neopravdane osude, prvo zato što presuda kojom je izrečena krivičnopravna sankcija nije pravomoćna nego je donesena u prvostepenom postupku, a drugo zato što pravomoćna presuda kojom se optužba odbija nije rezultat ponovljenog postupka nego je donesena u drugostepenom postupku po žalbi. Osim toga, reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo da su neosnovani apelanticini revizioni navodi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 436. stav 1. ZKPBiH, koja utvrđuje pravo na naknadu štete lica lišenih slobode. Naime, hronološki gledano, apelantica je tokom cijelog postupka tužbeni zahtjev zasnivala po različitim osnovama za naknadu štete, ali nikako po osnovu lišenja slobode. Pri tome je reviziono vijeće Suda BiH pojasnilo da je apelantica na ročištu za glavnu raspravu precizirala tužbeni zahtjev tako što je postavila dva zahtjeva alternativno, u skladu sa članom 22. stav 3. ZPP, ali je istovremeno u oba postavljena zahtjeva naknadu nematerijalne štete potraživala isključivo zbog neopravdane osude. U vezi s tim, imajući u vidu činjenicu da je apelantica sve do zaključenja glavne rasprave mogla opredijeliti tužbeni zahtjev po ličnom nahođenju i uvjerenju, i da je to učinila tako što naknadu nematerijalne štete ni u postavljenom tužbenom zahtjevu, niti u činjeničnim navodima tužbe, nije vezala za neosnovano lišenje slobode, nego samo za neopravdanu osudu, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je bespredmetno da apelantica tek u reviziji prvi put iznosi razloge zbog kojih smatra da joj pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog lišenja slobode, odnosno određivanja mjera zabrane tokom krivičnog postupka.
16. Reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo da je drugostepeno vijeće pravilno odlučilo kada je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete jer apelantica nikad nije podnijela zahtjev za naknadu troškova odbrane u istrazi i podvoznih troškova. Pri tome je reviziono vijeće Suda BiH pojasnilo da je apelantica na osnovu pravomoćne krivične presude imala pravo da troškove postupka prvenstveno potražuje pred krivičnim sudom, kako je to propisano odredbom člana 189. stav 4. ZKPBiH, pa tek nakon toga, ukoliko sud takav zahtjev ne bi usvojio ili o njemu ne bi odlučio u roku od tri mjeseca, apelantica bi svoja potraživanja mogla da ostvaruje u parničnom postupku. Reviziono vijeće je dalje navelo da apelanticini navodi da zahtjev za naknadu nagrade, koju je isplatila advokatu u istrazi po osnovu Ugovora o pružanju pravne pomoći, nije podnijela jer je smatrala da joj ona ne pripada, ne opravdava činjenicu da apelantica nije podnijela nikakav zahtjev za naknadu bilo kakvih troškova u krivičnom postupku, između ostalog, i podvoznih troškova dolaska na glavne pretrese, na koje je imala bar teoretsko pravo po pravomoćnoj presudi vijeća Apelacionog odjeljenja. S obzirom na to da apelantica svojim postupanjem nije ispunila jedini uvjet potraživanja navedenih troškova u parničnom postupku, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da je sud opravdano odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete.
17. Konačno, reviziono vijeće Suda BiH je navelo da su paušalni i apelanticini navodi da naknadu materijalne štete za troškove krivičnog postupka ne potražuje na osnovu krivičnih propisa, nego isključivo kao običnu štetu predviđenu ZOO. U vezi s tim, reviziono vijeće je citiralo odredbu člana 154. stav 1. ZOO, naglasivši da je nejasno na koji način apelantica smatra da joj je nanesena šteta time što se svojevoljno odlučila da angažira advokata u toku istrage i sebi na adekvatan način osigura odbranu. Pri tome je reviziono vijeće istaklo da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za postavljanje branioca zbog obavezne odbrane, niti zbog slabog imovnog stanja, nego je apelantica samostalno izabrala advokata s kojim je potpisala Ugovor o pružanju pravne pomoći – odbrane u krivičnom postupku, te joj je na osnovu potpisanog ugovora isplatila potraživani novčani iznos. Imajući u vidu sve navedenog, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da se isplaćivanje nagrade izabranom braniocu na osnovu potpisanog Ugovora nikako ne može smatrati pretrpljenom materijalnom štetom koju apelantica potražuje i koja bi joj po bilo kojem osnovu trebala biti nadoknađena u predmetnom parničnom postupku. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica navodi da joj osporenim odlukama nije dosuđena nematerijalna šteta za period obuhvaćen izrečenim mjerama zabrane, zbog čega ističe da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je istakla da tokom neosnovano vođenog krivičnog postupka nije boravila u pritvoru, nego joj je Sud BiH u vremenskom periodu od marta 2012. do oktobra 2013. godine određivao mjeru zabrane putovanja, mjeru zabrane napuštanja boravišta, obavezu javljanja državnom organu, te zabranu sastajanja s određenim licima (sve u skladu sa članom 126. ZKPBiH). U tom smislu navodi da se odredba člana 5. stav 5. Evropske konvencije, koja utvrđuje pravo lica lišenih slobode na naknadu štete, ima tumačiti u širem kontekstu, i to na način da ograničenje slobode predstavlja i određivanje mjere zabrane napuštanja boravišta, mjere zabrane putovanja, mjere obaveznog javljanja državnom organu, kao i mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima. Apelantica je naglasila i činjenicu da je neosnovan navod revizionog vijeća Suda BiH gdje navodi da je cjelokupnu naknadu nematerijalne štete potraživala isključivo po osnovu neopravdane osude, a ne na osnovu lišenja slobode ili određivanja mjera zabrane tokom krivičnog postupka. U vezi s tim, apelantica je istakla da je na glavnoj raspravi potraživala naknadu nematerijalne štete po tri osnova, i to: 1. po osnovu povrede ugleda, časti i prava ličnosti uslijed neopravdane osude, 2. po osnovu pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, 3. po osnovu pretrpljenog straha. Slijedom navedenog, apelantica smatra da, čak i kada bi uzeli za tačan navod revizionog vijeća Suda BiH (da joj ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete po osnovu neopravdane osude), apelantica bi a priori imala pravo na naknadu nematerijalne štete po ostala dva osnova – duševnih boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti i pretrpljenog straha.
19. Apelantica je ukazala na raniju praksu Suda BiH gdje je u parničnim postupcima po identičnim činjeničnim osnovama zauzeo dva različita stava, što ukazuje na povredu člana 6. Evropske konvencije. Naime, Sud BiH je u citiranoj odluci „[...] zaključio da ukoliko je neopravdano donesena mjera zabrane u krivičnom postupku povrijedila prava ličnosti, oštećenom pripada pravo na novčanu naknadu primjenom člana 200. stav 1. ZOO ukoliko dužina trajanja i intenzitet duševnih boli to opravdavaju“. U vezi s tim, apelantica je u prilogu predmetne apelacije dostavila Presudu Suda BiH broj S1 3 P 012226 14 Gž od 17. aprila 2015. godine u kojoj je, prema njenim tvrdnjama, Sud BiH zauzeo drugačiji stav u pogledu naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode.
b)Odgovor na apelaciju
20. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja pobijane odluke od 20. novembra 2017. godine. Sud BiH je istakao da razlozi navedeni u apelaciji nisu osnovani, te da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
21. Tužena je odgovoru na apelaciju navela da smatra da je Sud BiH u drugostepenom vijeću pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinjena niti jedna povreda parničnog postupka, dok je reviziono vijeće Suda BiH svojom presudom utvrdilo da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, a pri tome nije počinjena niti jedna povreda pravila parničnog postupka. Tužena je navela da ne postoji povreda prava na koja je apelantica ukazala u apelaciji, pa je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 432.
Naknada štete zbog neopravdane osude (1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:
a) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku Tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma s osumnjičenim, odnosno optuženim,
b) ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom. (2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen. (3) U slučaju osude za krivična djela u stjecaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična djela u pogledu kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.
Član 436. stav 1.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,
d) osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi: Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. aU odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
26. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
27. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
28. Apelantica je navela da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije se može zaključiti da se apelantica žali da joj je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije.
29. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi:
5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili pritvaranja u suprotnosti s odredbama ovog člana ima izvršno pravo na odštetu.
30. U pogledu povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je za ispunjenje formalnih uvjeta za ustavnu zaštitu ovog prava neophodno, prije svega, da se utvrdi kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud se poziva na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava iz slučaja Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka od 28. septembra 1994. godine, serija A, broj 300, stav 81) prema kojoj je očigledno da aplikant mora iscrpiti sve domaće efektivne pravne lijekove u pogledu navoda u vezi sa članom 5. st. od 1. do 4, a da bi realizirao odštetni zahtjev iz stava 5. člana 5. Evropske konvencije obavezan je da dođe do konačne odluke o povredi jednog od navedenih stavova ovog člana, te da na osnovu takve odluke kao „žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama“ člana 5. traži obeštećenje u okviru domaćeg pravnog sistema. U konkretnom slučaju pravo na odštetu zbog lišenja slobode proizlazi i može se ostvariti prema relevantnim odredbama ZKPBiH. Tako je članom 436. stav 1.c) ZKPBiH propisano: „Pravo na naknadu štete pripada osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode […].“ Kako u predmetnom slučaju pravo na naknadu štete proizlazi samo iz ZKPBiH jer nije utvrđeno kršenje bilo kojeg prava iz člana 5. st. od 1. do 4. Evropske konvencije, ne mogu se primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
c)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
31. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022076 17 Rev od 20. novembar 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 20. novembra 2017. godine, a da je apelantica predmetnu apelaciju podnijela 18. januara 2018. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenim presudama Suda BiH odnosi na postupak naknade materijalne i nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode. Dakle, nesporno je da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 332/18 od 27. novembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisuda.ba).
37. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da se osporene presude Suda BiH zasnivaju pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer joj nije priznato pravo na naknadu nematerijalne štete za period obuhvaćen izrečenim mjerama zabrane, koje predstavljaju sastavni dio neosnovano vođenog krivičnog postupka. Također ističe da je Sud BiH u parničnim postupcima po identičnim činjeničnim osnovama zauzeo dva različita stava.
38. U vezi s istaknutim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
40. Imajući u vidu iznesene prigovore u kontekstu obrazloženja osporenih presuda Suda BiH, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani. U vezi s prigovorom kojim apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je u nadležnosti redovnih sudova da tumače relevantne propise koje primjenjuju prilikom odlučenja, a imajući u vidu sadržaj odredbe člana 432. ZKPBiH ne proizlazi da je drugostepeno i reviziono vijeće Suda BiH prilikom odlučenja proizvoljno protumačilo i primijenilo citiranu odredbu na apelanticinu štetu. Ustavni sud smatra da se radi o jasnoj odredbi koja ne ostavlja prostor za različito tumačenje, koja jasno propisuje uvjete za naknadu štete u slučaju neopravdane osude (vidi Relevantne propise). Prema ocjeni Ustavnog suda, činjenica da je protiv apelantice vođen krivični postupak, koji je pravomoćno okončan presudom kojom je apelantica oslobođena optužbi (dakle ne radi se o neopravdanoj osudi), pri čemu je apelantica tokom krivičnog postupka bila zaštićena presumpcijom nevinosti, per se, ne znači da se radi o nezakonitom postupku, niti apelantica nudi relevantnu argumentaciju kojom bi ukazala u čemu se ogleda nezakonitost tog krivičnog postupka, odnosno protivpravnost postupaka tužene BiH koja bi, eventualno, za sobom povukla njenu odgovornost. Shodno tome, Ustavni sud smatra neosnovanim prigovore kojima apelantica dovodi u pitanje primjenu i tumačenje člana 432. ZKPBiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4637/17 od 15. oktobra 2019. godine, tačka 40, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisuda.ba). Kako je tokom postupka utvrđeno da apelantica tokom vođenja krivičnog postupka nije bila lišena slobode, očito je da u okolnostima konkretnog slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti za naknadu štete koje propisuje odredba člana 436. ZKPBiH. U vezi s apelanticinim prigovorima da je neosnovan navod Suda BiH u revizionoj presudi od 20. novembra 2017. godine da je apelantica cjelokupnu naknadu nematerijalne štete potraživala isključivo po osnovu neopravdane osude, Ustavni sud smatra da ni ovi navodi nisu osnovani upravo zbog činjenice što je apelantica pravni osnov zahtjeva za nematerijalnu štetu zasnovala na neosnovanom vođenju krivičnog postupka, a shodno odredbi člana 432. ZKPBiH. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni apelanticine prigovore kojima dovodi u pitanje zakonitost odluke u dijelu naknade materijalne štete jer je, prema ocjeni Ustavnog suda, drugostepeno i reviziono vijeće Suda BiH jasno navelo razloge za odbijanje tog dijela zahtjeva (vidi tač. 12. i 17. ove odluke) i pri tome se pozvali na odredbu člana 189. ZKPBiH. Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi odlučuju na osnovu dokaza, a ne pretpostavki, pa shodno tome Ustavni sud u obrazloženju drugostepenog vijeća ne uočava proizvoljnost (op. cit. AP 4637/17, tačka 41).
41. U vezi s prigovorima koji se odnose na različitu praksu Suda BiH u predmetima koji se, kako apelantica tvrdi, tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud zapaža da se ne radi o identičnoj situaciji, kako to apelantica neosnovano tvrdi u apelaciji, jer je Sud BiH u predmetu u kojem je donesena Presuda broj S1 3 P 012226 14 Gž od 17. aprila 2015. godine imao u vidu da je tužilac u tom predmetu bio lišen slobode, odnosno da je boravio i u pritvoru, te da su mu neopravdano određene mjere zabrane, dok u konkretnom slučaju apelantica nije boravila u pritvoru, kao i da ne egzistira nijedan od elemenata neopravdane osude, te se u takvim okolnostima ne može govoriti o identičnim situacijama. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, i ovi prigovori čine neosnovanim.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u primjeni i tumačenju odredbe člana
432. ZKPBiH od strane drugostepenog i revizionog vijeća Suda BiH ne proizlazi proizvoljnost jer se radi o odredbi koja jasno propisuje uvjete za naknadu štete u slučaju neopravdane osude, što kod apelantice nije slučaj, a okolnost da je protiv apelantice vođen krivični postupak koji je pravomoćno okončan presudom kojom je odbijena optužba protiv apelantice per se ne pruža mogućnost za naknadu štete bez ukazivanja na eventualnu nezakonitost nadležnih organa prilikom vođenja postupka, odnosno kada nije ukazano u čemu se ogleda protivpravnost postupaka tužene BiH koja bi, eventualno, za sobom povukla njenu odgovornost.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević