Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2418/18 (B. S. i O. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Hipoteka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 28
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2418/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2418/18, rješavajući apelaciju Bojana Simića i Ognjena Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Simića i Ognjena Simića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 225406 17 Gž od 8. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 225406 15 P od 23. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Simić i Ognjen Simić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 19. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 225406 17 Gž od 8. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 225406 15 P od 23. aprila 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 25. septembra 2019. godine je od Okružnog suda, Osnovnog suda i zastupnika V. S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), M. M. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i S. M. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. oktobra 2019. godine, a Osnovni sud 17. oktobra 2019. godine.
4. Zastupnik prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 225406 15 P od 23. aprila 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli protiv prvotuženog (oca apelanata), drugotuženog i trećetuženog radi utvrđenja da je djelimično ništav ugovor o zajmu zaključen 2005. godine između M. M. (u daljnjem tekstu: prednik drugotuženog i trećetuženog) kao zajmodavca i prvotuženog kao zajmoprimca, i to u dijelu u kojem zajmoprimac kao sredstvo osiguranja zajma dozvoljava zajmoprimcu uknjižbu založnog prava – hipoteke na njegovim nekretninama koje se nalaze u Banjaluci, a koje su bliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da navedeni ugovor ostaje na snazi u dijelu u kojem je prvotuženi raspolagao sa ½ dijela predmetnih nekretnina. Osim toga, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je djelimično ništava izjava prvotuženog u dijelu u kojem je izjavio da je vlasnik predmetnih nekretnina i da je saglasan da se na tim nekretninama uknjiži založno pravo – hipoteka, a na osnovu koje izjave je rješenjem Osnovnog suda određena uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama u korist prednika drugotuženog i trećetuženog. Istom presudom obavezani su apelanti da drugotuženom i trećetuženom solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je prednik drugotuženog i trećetuženog s prvotuženim kao zakonskim zastupnikom preduzeća „Nova VS“ d.o.o. Banjaluka zaključio ugovor o zajmu kojim mu daje u zajam iznos od 200.000,00 KM, a prvotuženi kao sredstvo osiguranja zajma dozvoljava predniku drugotuženog i trećetuženog uknjižbu založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenje od 27. januara 2006. godine kojim je odredio uknjižbu navedenog založnog prava u korist prednika drugotuženog i trećetuženog, koje rješenje je provedeno u zemljišnoj knjizi. Nadalje, Osnovni sud je uvidom u zapisnik o licitaciji iz 2016. godine utvrdio da je nakon provedenog izvršnog postupka, koji je pokrenut po prijedlogu prednika drugotuženog i trećetuženog radi naplate potraživanja u iznosu od 200.000,00 KM protiv izvršenika „Nova VS“ d.o.o. Banjaluka, održano ročište za javnu prodaju predmetnih nekretnina, te da su nekretnine prodate NLB banci a.d. Banjaluka. Osnovni sud je dalje ukazao da je majka apelanata B. S. umrla 2003. godine, tj. prije zaključenja navedenog ugovora o zajmu, a da su apelanti 2010. godine proglašeni zakonskim nasljednicima B. S. na imovini koja je naknadno pronađena, a što uključuje i predmetne nekretnine (za koje je pravomoćnom sudskom odlukom iz 2013. godine utvrđeno da su zajednička imovina bračnih drugova B. S. i prvotuženog sa ½ dijela, te da apelantima pripada po ¼ dijela tih nekretnina). U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je raspolaganje predmetnim nekretninama izvršeno nakon smrti B. S., ali prije nego što je pravomoćnom presudom utvrđeno njeno suvlasništvo na tim nekretninama. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je u vrijeme spornog raspolaganja kao isključivi vlasnik bio upisan u zemljišnim knjigama prvotuženi, što je predniku drugotuženog i trećetuženog kao hipotekarnom povjeriocu u konkretnom slučaju davalo garanciju pozivanjem na načelo povjerenja u zemljišne knjige shodno članu 55. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, te je, prema stavu Osnovnog suda, hipoteka uspostavljena voljom zemljišno-knjižnog vlasnika u skladu sa zakonom. Osnovni sud je istakao da svaka promjena vlasništva upisana u zemljišnim knjigama na opterećenim nekretninama poslije uspostavljanja hipoteke ne utječe na hipoteku kao stvarno pravo na tuđoj stvari, a time ni na hipotekarnog povjerioca, jer je upravo to smisao hipoteke. Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 15. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa koji je bio na snazi u momentu raspolaganja zajedničkom imovinom, a kojim je propisano da suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju zajedničkom imovinom, te da je za preduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna saglasnost suvlasnika. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je među strankama nesporno da su predmetne nekretnine stečene tokom trajanja braka između roditelja apelanata, kao i da je nesporno da je prvotuženi uzeo zajam radi čijeg osiguranja je konstituirana hipoteka na tim nekretninama u korist prednika drugotuženog i trećetuženog nakon smrti B. S., pri čemu to raspolaganje nije bilo u funkciji oštećenja apelanata. Osnovni sud se, u konačnici, pozvao na odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da apelanti nisu dokazali da postoje razlozi ništavosti predmetnog ugovora o zajmu, niti založne izjave, pri čemu je ukazao da u vrijeme raspolaganja predmetnim nekretninama apelanti u zemljišnim knjigama nisu bili upisani kao suvlasnici nekretnina.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 225406 17 Gž od 8. februara 2018. godine odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke dao činjenične razloge koji su zasnovani na ocjeni izvedenih dokaza, te razloge za primjenu odredbi materijalnog prava. Nadalje, Okružni sud je ukazao da, s obzirom na to da je ugovor kojim je zasnovana sporna hipoteka zaključen 2005. godine, relevantan materijalno-pravni propis za odluku o ništavosti tog ugovora su odredbe Zakona o zemljišnim knjigama kojima je, između ostalog, definirana zemljišna knjiga kao javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, među kojima je i hipoteka (čl. 2. stav 1. i 28. stav 1. tačka
2. Zakona o zemljišnim knjigama), kao i da je načelo javnog povjerenja u zemljišne knjige osnovno načelo zemljišno-knjižnog prava koje traži postojanje savjesnosti, odnosno dobre vjere stjecatelja (član 9). U vezi s navedenim, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da prednik drugotuženog i trećetuženog nije znao, odnosno nije mogao znati, da nekretnine koje su opterećene hipotekom predstavljaju zajedničku bračnu tekovinu prvotuženog i B. S. jer su u vrijeme zaključenja ugovora i zasnivanja hipoteke predmetne nekretnine bile upisane na prvotuženog sa 1/1 dijela, te da nije bilo upisanih prigovora, pa se zbog toga osnovano može zaključiti da je prednik drugotuženog i trećetuženog bio savjestan. Iz navedenih razloga, prema stavu Okružnog suda, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništavosti odredbe ugovora kojim je ugovorena hipoteka. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost izjave koju je dao prvotuženi, Okružni sud je istakao da apelanti nemaju pravni interes za utvrđenje ništavosti ove izjave, tj. nemaju svojstvo zainteresiranog lica u smislu odredbe člana 109. ZOO budući da sporni sporazum koji je zaključen između prvotuženog i prednika drugotuženog i trećetuženog ima snagu sudskog poravnanja na osnovu kojeg je dozvoljena uknjižba hipoteke u zemljišne knjige, pa apelantima u pogledu ovog zahtjeva nedostaje aktivna legitimacija, pri čemu tvrdnje apelanata da je prvotuženi priznao tužbene zahtjeve nisu od utjecaja na drugačije odlučenje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivne propise, kao i da nisu dovoljno jasno obrazložili svoj zaključak o odbijanju njihovog tužbenog zahtjeva. Apelanti navode da njihov otac nije mogao raspolagati udjelom u bračnoj stečevini njihove majke, niti je opteretiti pravnim poslom, zbog čega smatraju da su sporazum i izjava o zasnivanju založnog prava ništavi i ne mogu proizvoditi pravne učinke, naročito kada se uzme u obzir da prvotuženi, kao i prednik drugotuženog i trećetuženog nisu bili savjesni. Apelanti su napomenuli da je u drugom postupku donesena presuda kojom je utvrđeno da su predmetne nekretnine zajednička imovina njihovih roditelja, a da njima kao zakonskim nasljednicima majke pripada pravo na po ¼ tih nekretnina.
b)Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo da ostaje pri navodima u osporenoj odluci, te smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata istaknutih u apelaciji. Okružni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
12. Osnovni sud je ukratko izložio tok postupka, te je zaključio da je prvostepena odluke donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, kao i da nije došlo do povrede prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koji glasi:
Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55.
(1)Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.
(2)Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
(3)Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
14. Zakon o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04 i 109/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koji glasi:
Član 2. stav 1.
Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet.
Član 9.
Javno povjerenje Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu.
Za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nepokretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
Član 28. stav 1. tačka 2.
Prava koja se upisuju u zemljišnu knjigu U zemljišnu knjigu upisuju se sljedeća prava:
[…] 2.hipoteka i zemljišni dug.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koji glasi: Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan «prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima» ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 109. stav 1.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelanti osporavaju predmetnom apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 225406 17 Gž od 8. februara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 23. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o zajmu i ništavosti založne izjave, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
24. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivne propise, kao i da nisu dovoljno jasno obrazložili svoj zaključak o odbijanju njihovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
25. Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako, nije utvrđena proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kada su, uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, „ocijenili da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 804/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zatim, Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnog suda koji je u osporenoj odluci istakao da činjenica da li sporna imovina predstavlja bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog nije mogla utjecati na utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora bez dokazane nesavjesnosti drugotužene kao kupca tih nekretnina. U navedenom predmetu redovni sud je smatrao da je drugotužena upisom u javne knjige kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla stekla pravo vlasništva, a kako nije dokazana njena nesavjesnost pri sačinjavanju tog pravnog posla, to nije bilo osnova za utvrđenje da je zbog toga zaključila ništav pravni posao u dijelu koji se odnosi na bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog. (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5010/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud je u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) podsjetio na opće načelo prava „da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). Međutim i u tom slučaju prenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovoga načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Ustavni sud je mišljenja da je za prosuđivanje pravne valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice, prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika tog pravnog posla“. Osim toga, Ustavni sud je u navedenom predmetu zauzeo stav „da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (stav 57).
26. Dovodeći navedena načela iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je među strankama nesporno da su predmetne nekretnine stečene tokom trajanja braka između roditelja apelanata, ali da je, također, nesporno da je prvotuženi raspolagao predmetnim nekretninama 2005. godine (tj. nakon smrti B. S.), te da je u vrijeme raspolaganja bio upisan u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik nekretnina sa 1/1 dijela. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da navedene nekretnine u vrijeme raspolaganja nisu bile ni obuhvaćene zaostavštinom B. S. (sve do 2010. godine kada je doneseno dopunsko rješenje o nasljeđivanju kojim su apelanti proglašeni zakonskim nasljednicima svoje majke, te je utvrđeno da im na osnovu naslijeđa pripada pravo na imovini koja je naknadno pronađena, tj. pravo suvlasništva na dijelu spornih nekretnina). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u kontekstu gore citiranih stavova prakse ovog suda, najprije, ukazali da je do raspolaganja predmetnom imovinom došlo nakon smrti B. S. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili dobru volju, odnosno savjesnost prednika drugotuženog i trećetuženog i zaključili da je on bio savjestan budući da su u vrijeme zaključenja ugovora i zasnivanja hipoteke predmetne nekretnine bile upisane na prvotuženog sa 1/1 dijela, pri čemu u zemljišnim knjigama nije bilo upisanih prigovora, pa proizlazi da je prednik drugotuženog i trećetuženog postupao u skladu s načelom povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog ugovora o zasnivanju hipoteke izvršio upis založnog prava u zemljišnim knjigama. Osim toga, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu explicite cijenili savjesnost prvotuženog, ali su zaključili da raspolaganje predmetnim nekretninama, koje su opterećene hipotekom isključivo s ciljem osiguranja zajma „nije bilo u funkciji oštećenja apelanata“, pri čemu su ukazali da u vrijeme raspolaganja predmetnim nekretninama, odnosno u vrijeme zaključenja ugovora i zasnivanja hipoteke, apelanti nisu bili proglašeni nasljednicima umrle B. S. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konačnici zaključili da apelanti nisu dokazali da postoje razlozi ništavosti ugovora, niti založne izjave. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da se, suprotno navodima apelanata, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu proizvoljna, slijedom čega su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani. VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi, prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva apelanata za utvrđenje djelimične ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke i založne izjave, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu proizvoljna.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević