Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2960/18 (ASA Banka d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2960/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2960/18, rješavajući apelaciju ASA Banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela ASA Banka d.d. Sarajevo protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220639 17 Gž od 22. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220639 17 P 2 od 5. oktobra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ASA Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 220639 17 Gž od 22. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 220639 17 P 2 od 5. oktobra 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 220639 17 P 2 od 5. oktobra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je u odnosu na apelanta (ranije Moja Banka) bez pravnog učinka Ugovor o kupoprodaji od 4. avgusta 2014. godine zaključen između „SD International Company“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) kao prodavca i Zore Burić (u daljnjem tekstu: tužena) kao kupca stana u Banjaluci, pobliže opisanog u izreci presude, što je tužena dužna trpjeti i dozvoliti da se apelant iz vrijednosti predmetnih nekretnina namiri za iznos potraživanja prema korisniku kredita u visini od 21.055,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant 25. septembra 2013. godine sa korisnikom kredita zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu, na osnovu kog mu je odobrio i izvršio isplatu kreditnih sredstava u iznosu od 20.000,00 KM. Zatim, da je korisnik kredita bio vlasnik predmetne nekretnine ali je istu otuđio na osnovu ugovora o kupoprodaji kojeg je 14. maja 2010. godine zaključio sa Ž.B. (u daljnjem tekstu: suprug tužene), te da je 4. avgusta 2014. godine korisnik kredita za isti stan zaključio kupoprodajni ugovor sa tuženom. Nadalje je utvrdio da je apelant 11. avgusta 2014. godine, zbog neispunjenja obaveze po predmetnom ugovoru o kreditu, podnio prijedlog za izvršenje na predmetnom stanu, kao nekretnini korisnika kredita, pri tome naglasivši da je prijedlog podnesen skoro četiri godine od zaključenja kupoprodajnog ugovora između korisnika kredita i supruga tužene. Osnovni sud je naveo da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen skoro tri godine prije zaključenja ugovora o kratkoročnom kreditu između apelanta i korisnika kredita, te da suprug tužene sporni kupoprodajni ugovor nije proveo u Knjizi uloženih ugovora, pa je pa sve do zaključenja novog kupoprodajnog ugovora između korisnika kredita i tužene kao vlasnik predmetne nekretnine bio upisan korisnik kredita. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 280. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu može pobijati pravnu radnju svog dužnka koja je preduzeta na njegovu štetu (stav 1.), te da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca ukoliko usljed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja (stav 2.). Zatim da je odredbom člana 281. stav
1. ZOO propisano da se teretno raspolaganje može pobijati samo ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim radnjama nanosi štetu svojim povjeriocima i ukoliko je trećem licu sa kojim je pravna radnja preduzeta to bilo ili moglo biti poznato. S tim u vezi je istakao da je među parničnim strankama nesporno postojanje i dospjelost apelantovog potraživanja prema korisniku kredita, ali da tužena nije znala, odnosno nije mogla znati da će spornim pravnim poslom nanijeti štetu apelantu. Naglasio je da navedeni zaključak proizilazi iz činjenice da je tužena sa korisnikom kredita zaključila kupoprodajni ugovor 4. avgusta 2014. godine, a prije nje je sa korisnikom kredita kupoprodajni ugovor za isti stan zaključio njen suprug, dok je apelant prijedlog za izvršenje u predmetnom postupku podnio 11. avgusta 2014. godine, odnosno nakon što je korisnik kredita prometovao predmetnu nekretninu. Pri tome je istakao da apelant nijednim izvedenim dokazom nije doveo u sumnju savjesnost tužene, a što je, kao tužilac u predmetnom postupku, bio dužan.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 220639 17 Gž od 22. marta 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je taj sud pravilno zaključio da apelant nije ispunio zakonom propisane uslove za pobijanje dužnikovih radnji, ali ne iz razloga koje je dao u obrazloženju svoje odluke. Ukazao je da se tužba za pobijanje, shodno odredbi člana 285. ZOO, može podići u roku od jedne godine za raspolaganja iz člana 281. stav 1. ZOO, s obzirom da se radi o teretnom raspolaganju. S tim u vezi je istakao da se u predmetnom postupku osporava ugovor o kupoprodaji zaključen 4. avgusta 2014. godine, pa s obzirom da je predmetna tužba zaprimljena u sud 10. avgusta 2015. godine, Okružni sud je zaključio da je podnesena nakon proteka roka od jedne godine, na šta je tužena ukazivala tokom postupka. Pri tome je naglasio da s obzirom da je u pitanju materijalno-pravni propis, za apelanta iste posljedice ima i odbacivanje i odbijanje tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je dokazao sve relevantne činjenice, dok tužena nijednim dokazom nije dokazala tvrdnju o neblagovremenosti predmetne tužbe. Nadalje navodi da je za sporni ugovor saznao 13. avgusta 2014. godine, a predmetnu tužbu podnio 10. avgusta 2015. godine, zbog čega smatra da je tužba blagovremena. Takođe navodi da je kupoprodajni ugovor zaključen 4. avgusta 2014. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnesen samo sedam dana nakon toga, u čemu apelant vidi jasna motiv dužnika da spriječi izvršenje na svojoj imovini.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za stanovište da je predmetna tužba podnesena van roka propisanog odredbom člana 285. ZOO, slijedom čega je odbio aplelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se rok od godinu dana, propisan navedenom zakonskom odredbom, ima računati od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno da ZOO nije predvidio subjektivni rok, na šta se apelant poziva. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević