Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/19 (K. K., S.Š. i Z.Š.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2364/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2364/19, rješavajući apelacije Krstana Kojića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. Š.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 P 023587 18 Rev od 20. marta 2019. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Krstan Kojić i Z. Š. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 P 023587 18 Rev od 20. marta 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2364/19

1. Krstan Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 31. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 P 023587 18 Rev od 20. marta 2019. godine.

2. AP-2389/19

2. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Saša Topić advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 78 P 023587 18 Rev od 20. marta 2019. godine.

3. AP-2424/19

3. Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Saša Topić advokat iz Banjaluke, podnio je 6. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 78 P 023587 18 Rev od 20. marta 2019. godine.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista odluka, donesena u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija br. AP-2364/19, AP-2389/19 i AP-2424/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2364/19.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je apelant (Krstan Kojić) održajem stekao pravo služnosti puta pješice i motornim vozilom u korist povlasne nepokretnosti (bliže označene u izreci prvostepene odluke) apelantovo vlasništvo sa 1/1, preko poslužne nepokretnosti (bliže označene u izreci prvostepene odluke), vlasništvo apelanta (Z.Š.) 1/1 na način pobliže opisan u izreci prvostepene odluke, dok je odbijen zahtjev apelanta (Krstana Kojića) u dijelu u kojem je tražio da je apelant (Z.Š.) dužan da navedeno prizna, te trpi i omogući da se ovo pravo upiše u javne evidencije nepokretnosti.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant (Krstan Kojić) od 1982. godine (od početka gradnje ku će na svojoj parceli) pa sve do 2013. godine nesmetano koristio sporni prolaz preko dvorišta apelanta (Z.Š.) prilikom prolaska pješice i motornim vozilom kako bi došao do svog dvorišta i ku će, o čemu su se parnične stranke već tada dogovorile, a kojem korištenju prolaza se apelant (Z.Š.) u tom periodu nije protivio niti je to onemogu ćavao. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant (Z.Š.) 2013. godine na dijelu spornog prolaza postavio metalnu ogradu i tako zabranio apelantu (Krstanu Kojiću) da koristi put koji se nalazi na graničnoj liniji njegovog dvorišta. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su na strani apelanta (Krstana Kojića) ispunjeni uslovi iz člana 54. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za sticanje prava služnosti održajem, slijedom čega je on to pravo stekao i to znatno prije protivljenja apelanta (Z.Š.) faktičkom ostvarivanju tog prava služnosti na spornim nekretninama. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta (Krstana Kojića). Naime, Vrhovni sud je naveo da je za sticanje prava stvarne služnosti održajem, u smislu odredbe člana 54. stav 1. navedenog zakona, potrebna odgovaraju ća državina, pod kojim pojmom se podrazumijeva državina i kada nije savjesna niti zakonita, te da je dovoljno da nije manljiva (a što apelanta Z.Š. za državinu apelanta Krstana Kojića nije tvrdio) i rok održaja od 20 godina. Također, Vrhovni sud je ukazao da je sticanje stvarne služnosti upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom predviđeno za sticanje ovog prava na osnovu pravnog posla (član 52. navedenog zakona), te naglasio da se o takvom načinu sticanja prava služnosti ne radi u konkretnom slučaju, zbog čega je u ovom dijelu preinačio drugostepenu presudu.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelantica u predmetu broj AP-2389/19 navodi da „nijedan od sudova nije po službenoj dužnosti vratio tužitelju tužbu na ispravku i dopunu kako bi pravilno označio tuženu stranu na način da tužbom obuhvati i apelanticu, budući da se raspravljalo o teretu na imovini koja je po zakonu zajednička imovina bračnih supružnika“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) točka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno I.Neovlašteno lice (u odnosu na apelanticu S. Š.)

9. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije imala svojstvo stranke u postupku u kojem je donesena osporena odluka, te da se, dakle, u tom postupku nije odlučivalo o bilo kakvim njenim pravima ili obavezama. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nema svojstvo ovlaštenog lica koje bi mogla osporavati navedenu odluku u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-612/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

II.Dopustivost prima facie (u odnosu na apelante Krstana Kojića i Z.Š.)

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelanti smatraju, u suštini, da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/19 (K. K., S.Š. i Z.Š.) | Sudska praksa | Aktio