Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2484/18 (A. S.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2484/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2484/18, rješavajući apelaciju Ante Stipića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Stipića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 002909 17 Gž 3 od 26. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 002909 17 P 5 od 5. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anto Stipić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 002909 17 Gž 3 od 26. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 002909 17 P 5 od 5. oktobra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužitelja D. G. i M. G. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 24. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj D. G. su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. septembra do 4. oktobra 2019. godine. Tužitelj M. G. nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Đ. G. (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužitelja) podnio je 8. maja 2009. godine tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi utvrđivanja prava vlasništva.

6. Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj 73 0 P 002909 09 P od 17. maja 2012. godine utvrđeno je da je pravni prednik tužitelja po osnovu održaja stekao pravo vlasništva sa 1/1 dijela na parceli (preciznije označeno i opisano u izreci presude), što je apelant dužan priznati, te dozvoliti da se pravni prednik tužitelja po osnovu ove presude upiše kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela na kupljenoj parceli.

7. Apelant je 15. aprila 2014. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je pravosnažno okončan presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda od 17. maja 2012. godine.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 P 002909 14 Gvl od 13. avgusta 2014. godine usvojen je apelantov prijedlog i dozvoljeno je ponavljanje pravosnažno okončanog postupka u predmetu broj 73 0 P 002909 09 P, te je ukinuta presuda na osnovu priznanja od 17. maja 2012. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 002909 09 P od 9. oktobra 2015. godine utvrđeno je da je pravni prednik tužitelja vlasnik na dijelu parcele određene površine, što je preciznije označeno i opisano u izreci presude, što je apelant dužan priznati, te trpjeti da se na osnovu ove presude na dijelu predmetne parcele upiše pravo svojine pravnog prednika tužitelja. Prvostepenom presudom obavezan je apelant da nadoknadi pravnom predniku tužitelja troškove parničnog postupka.

10. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu, koja je uvažena Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 P 002909 15 Gž od 9. februara 2016. godine, te je presuda Osnovnog suda od 9. oktobra 2015. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 P 002909 16 P 3 od 22. marta 2016. godine utvrđen je prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari zbog smrti pravnog prednika tužitelja. Navedenim rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti kada nasljednik ili staralac zaostavštine pravnog prednika tužitelja preuzmu postupak, ili kad ih sud na prijedlog protivne stranke pozove da to učine.

12. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 P 002909 16 P 3 od 3. oktobra 2016. godine nastavljen je prekinuti parnični postupak, tako što će umjesto preminulog pravnog prednika tužitelja, kao tužitelji biti njegovi nasljednici i pravni sukcesori, sinovi D. G. i M. G.

13. Apelant je 4. aprila 2017. godine podnio protivtužbeni zahtjev.

14. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 002909 17 P 5 od 5. oktobra 2017. godine odlučeno je da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom (stav 1. izreke). Stavom 2. izreke prvostepene presude odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavim kupoprodajni ugovor (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) zaključen 31. januara 1966. godine između I. S. (apelantov otac), kao prodavca i pravnog prednika tužitelja, kao kupca, kojim je apelantov otac prodao pravnom predniku tužitelja parcelu (preciznije označena u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetna parcela) za određeni novčani iznos, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - PJ Kotor Varoš da u zemljišnoknjižnoj dokumentaciji izvrši promjenu zemljišnoknjižnog stanja sa stanjem prije provođenja Presude na osnovu priznanja Osnovnog suda broj 73 0 P 002909 09 P od 17. maja 2012. godine tako što će na teret suvlasničkih dijelova od ½ tužitelja u posjedovnom listu upisati apelanta sa 1/1 dijela (stav 2. izreke). Stavom 3. izreke prvostepene presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

15. U odnosu na tužbeni zahtjev Osnovni sud je naveo da tužitelji nisu došli na glavnu raspravu, niti su svoje izostanke opravdali, a apelantova punomoćnica se na tom ročištu nije upustila u raspravljanje o tužbi, slijedom čega je sud, u skladu sa odredbama člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku, donio odluku kao u stavu 1. izreke presude.

16. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je predmetni ugovor ništav. Osnovni sud je ukazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65, 57/65). Takođe je ukazao da je odredbama člana 9. stav 1. navedenog zakona propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljište ili zgradu mora biti pisan, dok je stavom 2. istog člana propisano da ugovor koji nije zaključen u pisanom obliku ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo. Osnovni sud je ukazao da je predmetni ugovor zaključen u pisanoj formi, te da sadrži otisak prsta prodavca i potpis kupca i da je kao takav proizveo pravno djejstvo. Zatim je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je otisak prsta prodavca (apelantov otac) na predmetnom ugovoru falsifikovan. Naime, Osnovni sud je naveo da iz nalaza vještaka daktiloskopije, što je vještak pojasnio na ročištu, proizlazi da je kartoteka ličnih podataka sa otiscima prstiju počela da se vodi 1970. godine, a da su u ranijem periodu izdavane lične karte za koje nije vođena kartoteka. Dalje, navedeno je da zbog lošeg otiska prsta na predmetnom ugovoru i drugim ispravama (knjiga ovjere ugovora i posjedovni list iz 1953. godine), te imajući u vidu činjenicu da apelantov otac nije živ, tehnički nije moguće pribaviti nesporni otisak prsta apelantovog oca da bi se izvršilo vještačenje i nesumnjivo utvrdilo da li je otisak prsta na predmetnom ugovoru otisak prsta apelantovog oca. Osnovni sud je naveo da je nalaz vještaka prihvatio kao relevantan dokaz, da je nalaz sačinio kompetentni stručnjak, jasan i obrazložen, te da nije osporen prigovorima stranaka. Zatim je naveo da prepravljanja u knjizi ovjere ugovora, a što je u svom nalazu utvrdio vještak grafološke struke, koji stranke nisu osporile, ne dovode u pitanje pravno djejstvo ugovora. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se pravna valjanost ugovora ispituje prema okolnostima koje su postojale u momentu zaključenja ugovora i propisa koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora. Osnovni sud je naveo da tada važećim odredbama Zakona o prometu zemljišta i zgrada nije bilo propisano da potpisi ugovarača moraju biti ovjereni u sudu, kao što je to propisano odredbama člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti koji se počeo primjenjivati 1978. godine. Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor sudski ovjeren, što je konstatovano na poleđini ugovora, ali da se, zbog navedenih razloga, može zanemariti ovjera predmetnog ugovora. Zatim je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredaba člana 383. st. 1. i 2, člana 386. stav 2, člana 387. st. 1. i 2. i člana 396. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je naveo da apelant nije uspio sa protivtužbenim zahtjevom, a pravo na naknadu troškova crpi iz povlačenja tužbe (član 390. stav 1. ZPP), pa se može konstatovati da je apelant djelimično uspio u parnici, te je odlučeno da svaka strana podmiruje svoje troškove.

17. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu, koja je Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 002909 17 Gž 3 od 26. februara 2018. godine odbijena i potvrđena prvostepena presuda u osporenom dijelu (st. 2. i 3. izreke prvostepene presude), te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u određenom novčanom iznosu.

18. U obrazloženju presude Okružni sud je, takođe, ukazao na odredbe člana 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, te naveo da je, prema odredbama člana 5. stav 1. istog zakona, promet zemljišta i zgrada na kojima postoji pravo svojine slobodan između građana, između građanskih pravnih lica i između jednih i drugih. Okružni sud je ukazao da je članom 3. predmetnog ugovora konstatovano da je prodavac potvrdio da je od kupca primio kupoprodajnu cijenu (iznos naveden u obrazloženju presude) i pristao da se bez ikakvog daljnjeg pitanja izvrši uknjižba prava vlasništva u korist kupca, odnosno pravnog prednika tužitelja. Takođe je naveo da je predmetni ugovor ovjeren od Opštinskog suda u Kotor Varoši pod brojem OV-44/66, istog dana kada je i zaključen, kojom prilikom je, kako stoji na ovjeri, sud utvrdio identitet prodavca na osnovu lične karte broj 187/63, a identitet kupca na osnovu lične karte broj 422/62 (lične karte izdate u Kotor Varoši), a potpis-rukoznak ugovarača ovjerio je službenik suda M. I. Okružni sud je ukazao da je predmetni ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi, da su ga potpisali ugovorači (drugačije ne proizlazi iz provedenih dokaza), a da je u potpunosti realizovan na način što je kupac uveden u posjed, a prodavcu isplaćena kupoprodajna cijena. Okružni sud je naveo da je predmetni ugovor kao takav pravno valjan u smislu navedenih odredaba Zakona o prometu zemljišta i zgrada, odnosno da nije suprotan prinudnim propisima i da nije pravno ništav.

19. Dalje, Okružni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je grafološkim vještačenjem dokazao da predmetni ugovor nije pravno valjan i da su u knjizi ovjera ugovora za 1966. godinu falsifikovani podaci o prodavcu, pa time i na predmetnom ugovoru. Okružni sud je naveo da vještak grafološke struke u svom nalazu nije tvrdio da su falsifikovani podaci o prodavcu u knjizi ovjera ugovora za 1966. godinu pod rednim brojem 44, već je utvrdio da u toj rubrici postoje tragovi mehaničkog brisanja - radiranja narušavanjem površinske strukture papira. Dalje, da je u rubrici „porodično i rođeno ime, zanimanje i boravište lica čiji se potpis ili ugovor ovjerava“ pod rednim brojem 44 vidljivi i čitljivi sadržaj napisan upotrebom istovrsnog tečnog mastila, kao i mastilo kojim je napisan djelimično obrisani – radirani sadržaj ispod čitljivog sadržaja, pa kako su djelimično obrisani i čitljivi sadržaj napisani upotrebom istovrsnog tečnog mastila, to je onemogućilo potpunu identifikaciju obrisanog i novim rukopisnim upisom prekrivenog sadržaja, te da su potpuno vidljivi i djelimično identifikovani (obrisani i prekriveni) rukopisni sadržaj koji je napisala ista osoba (skriptor). Dakle, Okružni sud je ukazao da nalazima vještaka grafološke i daktiloskopske struke nije utvrđeno da je predmetni ugovor falsifikovan, na što apelant neosnovano ukazuje, a to što je u knjizi ovjera ugovora iz 1966. godine vršeno određeno brisanje i upisivanje novog teksta, samo po sebi ne dovodi u pitanje pravnu valjanost predmetnog ugovora s obzirom na to da ugovori koji su zaključeni u toku 1966. godine, u smislu odredbe člana 9. stav 1. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, nisu ni morali biti ovjereni u sudu da bi bili pravno valjani. U odnosu na apelantove navode da su svjedoci koje je on predložio potvrdili da je predmetni ugovor falsifikovan i da nikada nije zaključen, Okružni sud je ukazao da takvi navodi nisu osnovani zbog toga što tim svjedocima nije bilo ništa poznato u vezi sa postojanjem predmetnog ugovora, te da se radi o svjedocima mlađe životne dobi (osim jednog svjedoka), koji su rođeni nakon zaključenja predmetnog ugovora, koji ne poznaju pravnog prednika tužitelja, dok im je samo poznato da je apelant koristio šumu (koja se nalazi na predmetnoj parceli) do 1992. ili 1993. godine. Okružni sud je istakao da iz navoda ovih svjedoka ne proizlazi da je predmetni ugovor falsifikovan. Zatim je naveo da apelantove žalbene tvrdnje da je na predmetnom ugovoru stavljena nevažeća sudska taksa od nepostojeće države u vrijeme ovjere ugovora ne dovode u pitanje pravnu valjanost ugovora zbog toga što sudska taksa ne predstavlja element koji čini sastavni dio ugovora, niti je uslov pravne valjanosti ugovora.

20. Apelantov navod u kojem je istakao da bi se pravni prednik tužitelja uknjižio u zemljišnoknjižnoj dokumentaciji kao vlasnik najkasnije do 1974. godine ili prilikom avio-snimanja da je doista kupio predmetnu parcelu, Okružni sud je ocijenio kao neosnovan. S tim u vezi je ukazao da je tokom postupka pravni prednik tužitelja navodio, što je potvrdio svjedok I. T., koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora radio u geodetskoj upravi, da se ugovor nije mogao provesti ako obje ugovorne strane nisu platile poreze za svoje nekretnine, pa s obzirom na to da apelantov otac nije izmirio poreske obaveze, pravni prednik tužitelja nije ni mogao provesti ugovor kroz zemljišnoknjižnu evidenciju na šta je ukazivao tokom cijelog postupka. U odnosu na apelantove navode da se pravni prednik tužitelja na predmetnoj parceli upisao tek 2012. godine, što upućuje na zaključak da predmetni ugovor nikada nije zaključen, Okružni sud je ukazao da ti navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude zbog toga što je 17. maja 2012. godine donesena presuda na osnovu priznanja na osnovu koje se pravni prednik tužitelja upisao sa pravom svojine na predmetnoj parceli, ali kako je navedena presuda ukinuta rješenjem drugostepenog suda od 13. avgusta 2014. godine, apelantovi žalbeni navodi su irelevantni i ne mogu ishoditi drugačiju odluku u konkretnom predmetu. Okružni sud je naveo da apelant u žalbi nije naveo razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, pa je pravilnost odluke u ovom dijelu ispitao sa stanovišta primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je u konkretnom predmetu utvrđeno povlačenje tužbe i da je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, Okružni sud je ukazao da je odluka o troškovima postupka, kojom su stranke obavezane da snose svoje troškove postupka, zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 386. stav 2. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Apelant je naveo da se ne može zanemariti činjenica da je predmetni ugovor sudski ovjeren i da sadrži niz nepravilnosti, što ga čini ništavim, te da se pravna valjanost predmetnog ugovora mora sagledati sa aspekta svih elemenata. Zatim je naveo da je dokazao da predmetni ugovor nije pravno valjan, da su u knjizi ovjera ugovora za 1966. godinu falsifikovani podaci o prodavcu, što ima uticaja na valjanost predmetnog ugovora, jer su ti podaci falsifikovani i na samom ugovoru, a navedeno posebno kada se imaju u vidu i sve druge nepravilnosti utvrđene vještačenjem vještaka grafološke struke. Dalje je naveo da je na predmetni ugovor pogrešno stavljena nevažeća sudska taksa, od nepostojeće države (FNRJ). Apelant je naveo da su svjedoci (koje je predložio apelant) jasno i nedvosmisleno izjavili da pravni prednik tužitelja do 1992. godine nije koristio šumu, a njihove izjave nisu u suprotnosti sa provedenim materijalnim dokazima. Da je pravni prednik tužitelja doista kupio predmetno zemljište, on bi se u zemljišnoknjižnoj dokumentaciji uknjižio kao vlasnik-posjednik i to najkasnije 1974. godine, prilikom avio-snimanja i 1984. godine prilikom izlaganja nekretnina na javni uvid, što nije bilo uslovljeno plaćanjem poreza na nepokretnosti. Apelant je naveo da se pravni prednik tužitelja na predmetnoj nekretnini uknjižio tek 2012. godine, što upućuje na zaključak da predmetni ugovor nikada nije zaključen i da je pravni prednik tužitelja pokušao da bespravno prisvoji njegovo zemljište falsifikovanjem ugovora. Apelant smatra da je predmetni ugovor u suprotnosti sa osnovnim načelima ZOO, što ga čini protivnim prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim poslovnim običajima, pa je, shodno odredbama člana 103. ZOO, ništav. Apelant je naveo da osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

23. U odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, apelant je ukazao da je postupak započet donošenjem presude na osnovu priznanja od 17. maja 2012. godine, te da je neblagovremeno postupanje redovnih sudova uticalo na dužinu trajanja postupka, koji je trajao skoro sedam godina. Apelant je podnio zahtjev za isplatu nematerijalne štete u iznosu od po 150,00 KM za svaku godinu kašnjenja zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. b)Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

25. Osnovni sud je naveo činjenično utvrđenje, te je istakao da je predmetni postupak proveden u skladu sa odredbama procesnog zakona, a odluka donesena na osnovu odredaba materijalnog prava.

26. Tužitelj D. G. je, između ostalog, naveo da je u toku rasprave bio pri stavu da ne želi sudski spor, da ga predmetna nekretnina ne interesuje, te da se spor riješi mimo njega. V.Relevantni propisi

27. Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65 - prečišćeni tekst, 57/65, 17/67 i 11/74) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljište ili zgradu mora biti pismen.

Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

29. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 P 002909 17 Gž 3 od 26. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se konkretni postupak, u osporenom dijelu, odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene presude

38. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke Okružnog suda i Osnovnog suda, ukazujući da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

39. S tim u vezi, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

41. Polazeći od navedenih standarda, a imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da su konkretni spor, odnosno apelantov protivtužbeni zahtjev Okružni sud i Osnovni sud sagledali, prije svega, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama koje su važile u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te relevantnih odredaba ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je u konkretnom predmetu izvršena analiza provedenih dokaza, te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi zaključili da nema osnova za usvajanje apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i da su na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada kojima je regulisano kakav mora biti ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljište ili zgradu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud utvrdili da je predmetni ugovor zaključen u pisanoj formi kako je to bilo propisano tada važećim odredbama navedenog zakona, a da predmetni ugovor sadrži otisak prsta apelantovog oca i potpis kupca (pravni prednik tužitelja), te da je kao takav proizveo pravno djejstvo. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, za svoja odlučenja dali jasne razloge a ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene izvedenih dokaza. Takođe, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene tvrdnje, koje apelant ponavlja u apelaciji, te da se taj sud jasno i detaljno izjasnio zbog kojih razloga takve tvrdnje u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev. Osim toga, Osnovni sud je detaljno naveo temeljem kojih odredaba ZPP je odlučio o troškovima predmetnog postupka, imajući pri tome u vidu uspjeh stranaka u postupku, a koju odluku je u tom dijelu potvrdio Okružni sud, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge zašto nisu ispunjene pretpostavke propisane zakonom za ništavost predmetnog ugovora, odnosno usvajanje apelantovog protivtužbenog zahtjeva, te da nije postojala proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnom predmetu.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

42. Apelant je, takođe, naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je predmetni postupak trajao skoro sedam godina.

43. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

44. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

45. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava dužinu trajanja postupka od dana donošenja presude na osnovu priznanja (17. maj 2012. godine) do donošenja presude Okružnog suda od 26. februara 2018. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut zbog smrti pravnog prednika tužitelja u periodu od šest mjeseci (od 22. marta do 3. oktobra 2016. godine). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi pet godina i tri mjeseca.

46. Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta, odnosno da su u toku postupka vršena vještačenja, te da je saslušano više svjedoka i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, smatra da se radi o relativno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Nadalje, u odnosu na apelantov doprinos trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant tokom postupka podnio protivtužbu, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

47. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio presudu na osnovu priznanja 17. maja 2012. godine, a apelant je 15. aprila 2014. godine podnio prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Odlučujući o apelantovom prijedlogu, Okružni sud je rješenjem od 13. avgusta 2014. godine, dakle nakon četiri mjeseca, dozvolio ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu bilo potrebno oko jedne godine i dva mjeseca da u ponovnom postupku donese prvostepenu presudu, a da je nakon četiri mjeseca rješenjem Okružnog suda usvojena apelantova žalba i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak prekinut (prekid trajao nešto duže od šest mjeseci), te da je Osnovni sud nakon godinu dana, računajući od nastavka postupka, donio prvostepenu presudu, a Okružni sud nakon šest mjeseci odlučio po apelantovoj žalbi i donio konačnu odluku u konkretnom predmetu.

48. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu složenost predmeta, činjenicu da su redovni sudovi u razmatranom vremenskom periodu donijeli ukupno osam odluka, tj. četiri presude i četiri procesna rješenja, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Apelant smatra da mu je u predmetnoj pravnoj stvari prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani, pa Ustavni sud u tom smislu smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza na apelantovu štetu i kada su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja da su na osnovu izvedenih dokaza utvrdili sve činjenice potrebne za donošenje odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada i ZOO.

52. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao pet godina i tri mjeseca u kom periodu su donesene četiri meritorne odluke i četiri procesna rješenja, odnosno kada nije utvrđeno da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2484/18 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio