Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1259/19 (M. L.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1259/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1259/19, rješavajući apelaciju Mirka Lasića, vlasnika samostalne klesarske radnje „Topas“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Lasić, vlasnik samostalne klesarske radnje „Topas“ protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 024165 18 Rev od 14.
novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024165 17 Pž3 od 30. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024165 15 Ps3 od 27.
aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Lasić, vlasnik samostalne klesarske radnje „Topas“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 18. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 024165 18 Rev od 14. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024165 17 Pž3 od 30. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024165 15 Ps3 od 27. aprila 2017. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tužitelja (Robson Holdings d.o.o. Zagreb) i obje nižestepene presude preinačene u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva te odluci o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su apelant (izvođač) i tužitelj (naručitelj) zaključili ugovor o djelu, te da je apelant tužitelju fakturisao i naplatio kamenoklesarske radove koje nije izveo. Vrhovni sud je naveo da je zbog ne sačinjavanja konačnog obračuna (čl. 116., 117. i 119. Posebnih uzansi o građenju) koji između ostalog i sadrži konačan iznos koji izvođač (poslenik) treba da primi ili vrati po nespornom dijelu obračuna, među strankama ostalo sporno da li iznos koji je apelant primio po ispostavljenim fakturama treba zadržati ili dio vratiti s obzirom na vrijednost stvarno izvedenih radova prema ugovorenim cijenama. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je vještak građevinske struke zbog toga, kao sastavni dio nalaza i mišljenja, sačinio konačan obračun kako bi se utvrdila stvarna količina izvedenih radova po zaključenom ugovoru, iz kojeg proizlazi da je apelant tužitelju fakturisao i naplatio kamenoklesarske radove koje nije izveo u iznosu od 30.276,75 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je, imajući odredbe čl. 122., 210. i 600. Zakona o obligacionim odnosima, naveo da apelant nema osnova u zaključenom ugovoru za zadržavanje novčanog iznosa koji se odnosi na neizvedene a fakturisane radove. Vrhovni sud je naveo da potraživanje tužitelja nije zastarilo (član 371. istog zakona), jer je do nesuglasica došlo 29. maja 2008. godine danom podnošenja apelantove pismene izjave (ostavke), da je zadnja uplata izvršena 3. decembra 2008. godine, dok je tužba podnesena 7. jula 2010. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da tužiteljeva revizija u ostalom dijelu nije osnovana, jer nije dokazao da apelant nije izveo radove u vrijednosti 50.389,58 KM, nego u iznosu od 30.276,75 KM, pa tužiteljev zahtjev za povrat iznosa od 20.112,84 KM nije osnovan.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da stranke nisu izričito ugovorile primjenu Posebnih uzansi o građenju, te da je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koji su utvrdili nižestepeni sudovi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević