Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2192/18 (E. S., J. S. i J. S.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2192/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2192/18, rješavajući apelaciju Envera Sarajlića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Sarajlića, Jasmine Sarajlić i Jasenka Sarajlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 103855 16 Rev od 21. decembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 103855 13 Gž od 19. augusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enver Sarajlić, Jasmina Sarajlić i Jasenko Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 103855 16 Rev od 21. decembra 2017. godine. Iz teksta apelacije proizlazi da su apelanti apelaciju podnijeli i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 103855 13 Gž od 19. augusta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. i 24. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. septembra do 3. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 11. novembra 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete.

6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 103855 11 P od 28. februara 2013. godine obavezana je tužena da apelantima na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog pogibije sina, odnosno brata, isplati novčane iznose navedene u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 1. izreke), dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete tužbeni zahtjev apelanata odbijen (stav 2. izreke). Prvostepenom presudom je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka (stav 3. izreke).

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 25. maja 1995. godine u Tuzli, na lokalitetu grada zvanom Kapija, poginuo Edhem Sarajlić, sin i brat apelanata, čija je pogibija uzrokovana ispaljenjem više artiljerijskih projektila od Taktičke grupe Ozren, u sastavu Vojske Republike Srpske, kojom je komandirao general Novak Đukić. Dalje je ukazao da je, u vezi s navedenim, pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-07/394 od 12. juna 2009. godine general Novak Đukić proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Općinski sud je ukazao da je osuđeni Novak Đukić tom prilikom djelovao kao oficir Vojske Republike Srpske, postupajući u okviru njenog vojnog plana, protivno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, zbog čega je tužena, u skladu s odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovorna za naknadu pričinjene štete apelantima. Općinski sud je ukazao da nije osnovan navod tužene da je presudom Suda BiH utvrđena individualna odgovornost, što bi bio razlog oslobađanja odgovornosti tužene za pričinjenu štetu. Općinski sud je istakao da su apelanti zbog protivpravnog djelovanja vojske tužene pretrpjeli i još uvijek trpe nematerijalnu štetu u vidu duševne boli zbog pogibije sina i brata, te da se pravo apelanata na naknadu nematerijalne štete zasniva na odredbama člana 201. ZOO-a. Općinski sud je istakao da nije osnovan prigovor zastare potraživanja, te u vezi s tim ukazao da je odredbama člana 377. ZOO-a propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je ukazao da je prema odredbama člana 14. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona BiH propisan subjektivni rok zastare za krivično gonjenje počinilaca predmetnog krivičnog djela od 35 godina, a odredbama člana 15. stav 6. i objektivni rok od 70 godina. Imajući u vidu da je granatiranje izvršeno 25. maja 1995. godine, a da su apelanti podnijeli tužbu 11. novembra 2011. godine, Općinski sud je ukazao da proizlazi da nije protekao ni subjektivni, niti objektivni rok za krivično gonjenje, a samim tim nije nastupila ni zastara potraživanja.

8. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelanti i tužena.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 103855 13 Gž od 19. augusta 2016. godine uvažena je žalba tužene, preinačena prvostepena presuda i odbijen u cijelosti dosuđujući dio tužbenog zahtjeva (stav 1. izreke prvostepene presude), dok je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu (st. 2. i 3. izreke prvostepene presude). Drugostepenom presudom odbijen je zahtjev apelanata za dosuđenje troškova za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti zastarni rok iz odredaba člana 377. stav 1. ZOO-a zbog toga što se ta odredba odnosi samo na učinioca krivičnog djela koji nije tužena stranka (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je naveo da se na treće lice – tuženu, koja odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, mogu primijeniti samo odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, dakle subjektivni zastarni rok od tri godine i objektivni zastarni rok od pet godina. Kantonalni sud je ukazao da su apelanti iz potvrde o smrti od 26. maja 1995. godine imali saznanje da je njihov sin i brat smrtno stradao. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 11. novembra 2011. godine, Kantonalni sud je istakao da su do podnošenja tužbe istekli subjektivni i objektivni rok zastarjelosti potraživanja. Kantonalni sud je naveo da je pravno shvatanje tog suda u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 2829/15 od 3. februara 2016. godine i Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine.

11. Apelanti su izjavili reviziju protiv drugostepene presude, nakon čega je predmet dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje 23. novembra 2016. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 103855 16 Rev od 21. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak Kantonalnog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare i nije doveden u sumnju navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prema odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Također je citirao odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a i ukazao da se citirane zakonske odredbe mogu primijeniti samo na učinioca konkretnog krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, odnosno u konkretnom slučaju na tuženu. Vrhovni sud je naveo da tužbom kao tužena nije obuhvaćeno lice koje je za djelo iz kojeg je za apelante proistekla šteta pravosnažno osuđen od nadležnog suda. Vrhovni sud je istakao da se u odnosu na tuženu u predmetnoj pravnoj stvari mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a. S obzirom na datum od kada su apelanti imali saznanje o kritičnom događaju i posljedicama događaja (25. maj 1995. godine), Vrhovni sud je ukazao da se početak toka zastarjelosti treba računati, u najpovoljnijim okolnostima za apelante, od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, tj. kada je apelantima bio omogućen nesmetan pristup sudu. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu datum podnošenja tužbe, Vrhovni sud je ukazao da je u smislu odredaba člana 376. ZOO-a zastarjelo pravo apelanata da zahtijevaju predmetno potraživanje. Zatim je ukazao da se ostali revizioni prigovori tiču činjeničnih utvrđenja koja u revizionom postupku nisu relevantna ili nisu od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, te ih stoga nije posebno ni obrazlagao.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U suštini, apelanti ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim, ukazuju da odredba člana 376. ZOO-a nije primjenjiva u konkretnom slučaju, te da je trebao biti primijenjen privilegirani duži rok iz odredbe člana 377. ZOO-a, koji se, prema njihovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Dalje su ukazali da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića i tužene nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Apelanti ističu da nisu imali pristup sudu, niti je o njihovim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, a postupak je trajao sedam godina. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni sud i Kantonalni sud o njihovim navodima u pravnim lijekovima koje su oni izjavljivali nisu svestrano raspravljali. Osim toga, apelanti navode da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo. b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te je ukazao da je taj sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega je odbijena revizija apelanata. Vrhovni sud je naveo da je predmet na postupanje povodom revizije tom sudu dostavljen 23. novembra 2016. godine i smatra da je odluka donesena u razumnom roku.

17. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci koja je donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava.

18. Općinski sud je naveo kratku hronologiju postupka, te je istakao da je svojim efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka i da je odluku donio u razumnom roku.

19. Tužena je navela da u cijelosti osporava apelacione navode, pa je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju konačna odluka koju apelanti osporavaju predmetnom apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 103855 16 Rev od 21. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 12. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. U odnosu na navode apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je apelantima omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

32. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

34. U odnosu na navode apelanata da o njihovim pravima nije svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da su apelanti 11. novembra 2011. godine podnijeli tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 21. decembra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko šest godina i jedan mjesec. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri presude. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti člana porodice, te da iz činjeničnog stanja ne slijedi da ima elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku.

35. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i nepuna četiri mjeseca, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom oko tri godine i šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), a revizioni postupak je trajao jednu godinu i jedan mjesec (računajući od dana dostave spisa Vrhovnom sudu). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak povodom žalbe duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, kao i okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

38. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o svim navodima istaknutim u pravnim lijekovima koje su koristili. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u predmetnom postupku koristili zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu imali za rezultat donošenje odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

Zabrana diskriminacije

39. U vezi s navodima apelanata da je „Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelanata na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Ostali navodi

40. U vezi s navodima apelanata o kršenju člana II/3.a), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da su apelanti nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko šest godina i jedan mjesec, u okviru kojeg perioda su sudovi donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, a te pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

43. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2192/18 (E. S., J. S. i J. S.) | Sudska praksa | Aktio