Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-361/18 (G. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Testament
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-361/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-361/18, rješavajući apelaciju Gordane Kuprešak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Kuprešak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 142467 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 142467 16 Gž 2 od 9. decembra 2016.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 142467 15 P 2 od 22. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Kuprešak iz Laktaša (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 18. januara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 142467 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 142467 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 142467 15 P 2 od 22. marta 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 142467 15 P 2 od 22. marta 2016. godine usvojen je primarni tužbeni zahtjev tužitelja M.K., M.Kr., J.Kr. i S.R.(u daljnjem tekstu: tužitelji) i poništen pismeni testament S.K. od 12. juna 2000. godine, sačinjen pred svjedocima Đ.V. i S.Kn., proglašen kod Osnovnog suda 9. februara 2012. godine, kojim je zavještalac S.K. cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu poslije smrti ostavio apelantici. Apelantica je obavezana da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.390,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 142467 15 P 2 od 8. februara 2016. godine određena je naknada troškova za izvršeno grafičko-grafoskopsko vještačenje po vještaku F.S., koje je određeno rješenjem tog suda od 23. septembra 2015. godine, u iznosu od 700,00 KM.
4. Iz obrazloženja presude proizlazi da je, odlučujući o zahtjevima tužitelja, Osnovni sud utvrdio da je apelantica od 1989. godine živjela u vanbračnoj zajednici sa sada pokojnim S.K., a da su u braku živjeli od 1996. godine. Dalje je utvrđeno da je 9. februara 2003. godine S.K. automatskom puškom pucao u apelanticu, zbog čega je Rješenjem Okružnog suda broj K-35/03 od 12. decembra oglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju. Nadalje, utvrđeno je da je brak apelantice i S.K. razveden presudom Osnovnog suda od 12. decembra 2003. godine, da je S.K. umro 17. decembra 2010. godine, te da je u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom raspravljena zaostavština iza ostavioca S.K. i za nasljednike na njegovoj imovini su proglašeni tužitelji sa po 1/3 dijela. Zatim, utvrđeno je da je nakon okončanog ostavinskog postupka u predmetni spis apelantica dostavila testament ostavioca koji je proglašen na ročištu od 9. februara 2012. godine, da je navedeni pismeni testament S.K. sačinio 12. juna 2000. godine, pred svjedocima Đ.V. i S.Kn., kojim je zavještalac cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu, poslije smrti, ostavio apelantici. Prema nalazu vještaka F.S., sa liste sudskih vještaka u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je vještak iz kriminalističke struke, podoblast dokumenti i rukopisi, cjelokupni sadržaj predmetnog testamenta svojuručno je napisala apelantica, potpis svjedoka S.Kn. je autentičan potpis navedenoga, ali potpis skriptora S.K. nije njegov potpis na predmetnom testamentu. Prema iskazu svjedoka Đ.V. i apelantice, svjedok Đ.V., zajedno sa drugim svjedokom testamenta S.Kn., je bio prisutan sve vrijeme dok je S.K. diktirao, a apelantica pisala testament, te da je S.K. potpisao testament. Konačno, utvrđeno je da je apelantica 10. jula 2003. godine podnijela tužbu protiv S.K. radi utvrđenja udjela u zajedničkoj imovini stečenoj tokom trajanja braka. Na temelju tih činjenica, Osnovni sud je, poklanjajući vjeru nalazu i mišljenju vještaka F.S., kao stručnom licu iz oblasti vještačenja dokumenata i rukopisa, te dajući prednost ovom dokaznom sredstvu u odnosu na iskaze svjedoka Đ.V. i apelantice, utvrdio da zavještalac S.K. nije svojeručno potpisao predmetni testament. Saglasno tome, pozivom na odredbe čl. 62.,63.,64.,67. i 80. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH br. 7/80 i 15/80, u daljnjem tekstu: raniji Zakon o nasljeđivanju), Osnovni sud je usvojio primarni tužbeni zahtjev tužitelja. Istovremeno je odlučeno da će o eventualnom tužbenom zahtjevu kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da je ništava odredba predmetnog testamenta u dijelu u kojem zavještalac S.K. cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu poslije smrti ostavlja apelantici raspravljati po potrebi nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 142467 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda. U pogledu apelanticinih žalbenih prigovora na ličnost vještaka, Okružni sud je zaključio da se radi o stručnom vještaku, s obzirom da je na spisku stalnih sudskih vještaka iz „kriminalističke struke, podoblast dokumenti i rukopisi“, da je završio grafički fakultet, da je magistar inženjer grafičke tehnologije i upisan na doktorske studije na Grafičkom fakultetu u Zagrebu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 142467 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine apelanticina revizija je odbijena.
7. Vrhovni sud je ukazao da je predmet odlučivanja u konkretnoj parnici primarni tužbeni zahtjev tužitelja da se poništi pismeni testament S.K. od 12. juna 2000. godine, sačinjen pred svjedocima, kojim je zavještalac cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu poslije smrti ostavio apelantici. Predmet spora je i eventualni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništava odredba označenog pismenog testamenta, sačinjenog pred svjedocima u dijelu kojim zavještalac cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu poslije smrti ostavlja apelantici. Primarni tužbeni zahtjev, o kojem je odlučivano u predmetnom postupku je utemeljen na tvrdnji da zavještalac nije potpisao sporni testament.
8. Dalje je navedeno da je za odluku o istaknutom primarnom zahtjevu tužitelja, trebalo odlučivati u smislu odredbi člana 171. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 01/09, 55/09 i 91/16, u daljnjem tekstu: novi Zakon o nasljeđivanju), a ne odredbi ranijeg Zakona o nasljeđivanju, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, ali da se to u konkretnom slučaju, suprotno revizionim navodima, nije odrazilo na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
9. Nadalje, istaknuto je da je saglasno odredbi člana 67. novog Zakona o nasljeđivanju punovažan onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima utvrđenim u zakonu, a prema odredbi člana 69. istog zakona zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. S tim u vezi je dalje navedeno da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova na spornom pismenom testamentu od 12. juna 2000. godine, sačinjenom pred svjedocima, se ne nalazi potpis zavještaoca S.K., pa su kod takvog utvrđenja, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi imali valjano uporište da primjenom odredbe člana 99. Zakona o nasljeđivanju, zbog nedostatka oblika, usvoje primarni tužbeni zahtjev tužitelja. Utvrđujući navedenu činjenicu, po shvatanju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su s pravom dali prednost nalazu vještaka u odnosu na iskaz svjedok Đ.V., s obzirom da je za utvrđenje činjenice da li je zavještalac svojeručno potpisao testament vjerodostojnije stručno znanje da li je sporni potpis identičan nespornim potpisima u odnosu na iskaz svjedoka koji često može biti nepouzdan, a pogotovo u odnosu na iskaz apelantice (koja je direktno zainteresovana za ishod parnice).
10. Vrhovni sud nije prihvatio apelanticine revizione navode da su nižestepene presude zasnovane na povredi odredaba čl. 8, 148., 149. i 150. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno navode da vještak F.S., čiji nalaz su nižestepeni sudovi prihvatili, nije bio stručan za predmetno vještačenje i da je nepravilno odbijen prijedlog apelantice da se vještačenje povjeri instituciji, Agenciji za forenzička ispitivanja i vještačenje pri Ministarstvu bezbjednosti BiH (koja je registrovana za grafičko-grafoskopsko vještačenje), te da apelantica nije mogla kvalitetno prigovarati sačinjenom nalazu zbog njegove nepotpunosti.
11. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao na sve odluke u postupku u vezi sa predmetnim vještačenjem. Navedeno je da je rješenjem Okružnog suda od 9. aprila 2015. godine ukinuta ranija prvostepena presuda od 22. decembra 2014. godine, kojom je bio odbijen primarni tužbeni zahtjev tužitelja i koja je, između ostalog, bila zasnovana na nalazu vještaka grafološke struke LJ.G., sa obrazloženjem da saglasno odredbi člana 3. stav 1. Zakona o vještacima RS („Službeni glasnik RS“ broj 65/08) vještačenje potpisa ne spada u grafološku oblast i da se radi vještačenje spornog potpisa zavještaoca na testamenta imao odrediti vještak iz grafičko-grafoskopske oblasti. U ponovnom postupku, na pripremnom ročištu 21. jula 2015. godine, tužitelji su predložili da se navedeno vještačenje obavi po vještaku D. B., ali se tom prijedlogu apelantica protivila (jer se radi o vještaku koji je vansudski, po zahtjevu tužitelja, već sačinio nalaz), iako nije stavila konkretan prijedlog kome da se povjeri predmetno vještačenje. Prvostepeni sud je odbio prijedlog tužitelja, te je odgovarajućim procesnim rješenjem odredio da će od Ministarstva pravde RS tražiti dostavu spiska vještaka iz grafičko-grafološke oblasti i da će nakon toga odrediti vještaka ili stručnu ustanovu radi sprovođenja vještačenja. Po zaprimljenom odgovoru Ministarstva pravde RS, kojim se sud obaviješten o vještacima iz grafološke oblasti i oblasti daktiloskopije, prvostpeni sud se bezuspješno obraćao i centru za vještačenje „Zenit“ Banjaluka. Rješenjem od 23. septembra 2015. godine, prvostepeni sud je odredi o za vještaka F.S., koji je na osnovu rješenja Ministarstva pravde Federacije BiH upisan u registar vještaka, kao dipl. ing. grafičke tehnologije iz kriminalističke struke, podoblast dokumenti i rukopisi. Nakon što je vještak 8. oktobra 2015. godine sačinio traženi nalaz, te nakon što je nalaz dostavljen strankama, apelantica je sudu dostavila podnesak od 19. novembra 2015. godine u kojem je navela da se ne slaže sa sačinjenim nalazom i predložila da se vještačenje povjeri Agenciji za forenzička ispitivanja i vještačenje. Pored toga, apelantica je prigovorila sačinjenom nalazu tako što ističe da na njemu nije označeno koje karakteristike sporni potpis zavještaoca čine nepodudarnim sa nespornim potpisom. Na ročištu za glavnu raspravu od 15. decembra 2015. godine apelantica je ponovila sadržinu navedenog podneska, uključujući i prijedlog da se odredi novo vještačenje po odgovarajućoj ustanovi. Nakon što je na tom ročištu vještak F.S. pojasnio individualne razlike između spornog i nespornog potpisa zavještaoca (nakon navedenog usmenog izjašnjenja vještaka datom na raspravni zapisnik kod suda tužena nije tražila dodatni rok radi eventualnog izjašnjenja na pojašnjenje datog nalaza), prvostepeni sud je odbio prijedlog apelantice da se odredi novo vještačenje.
12. Po ocjeni Vrhovnog suda, navedeno postupanje prvostepenog suda, posebno kod toga da apelantica nije blagovremeno predlagala da se predmetno vještačenje povjeri odgovarajućoj ustanovi, je u skladu sa odredbama čl. 148., 149. i 150. ZPP-a. Pored toga, istaknuto je da nema mjesta ni revizionim navodima kojima se prigovara stručnosti vještaka F.S. jer grafičko-grafoskopska oblast obuhvata vještačenje svih vrsta dokumenata i svih grafičkih elemenata koji se nalaze u dokumentima, što znači da je vještak F.S., s obzirom na stručnu spremu koju posjeduje, osposobljen za obavljanje predmetnog vještačenja. Takođe je istaknuto da je vještak na ročištu za glavnu raspravu pojasnio sačinjeni pismeni nalaz, nakon čega apelantica nije tražila dodatni rok za izjašnjenje, pa se, po ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti revizioni navodi da nije mogla „kvalitetno prigovoriti sačinjenom nalazu“.
13. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, osporava nalaz i mišljenje vještaka F.S., kao i njegovu stručnost, navodeći da je sud povjerio vještačenje navedenom vještaku suprotno odredbama ZPP-a i Zakona o vještacima, što je dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne odluke o usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja, a na štetu apelantice.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno zbog čega su poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka F.S., kao stručnom licu iz oblasti vještačenja dokumenata i rukopisa, a posebno imajući u vidu detaljno obrazloženje Vrhovnog suda u vezi sa predmetnim vještačenjem, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
18. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević