Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1353/19 (L.K. i S.K. i M. J.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1353/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1353/19, rješavajući apelacije L. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

L. K. i S. K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 195636 18 Rev od 22. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 195636 17 Gž od 22.

novembra 2017. godine;

Marica Jovanović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 037054 19 Gž od 12. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 89 0 P 037054 18 P od 22.

novembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1353/19

1. L. K. i S. K. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Maja Sadović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 195636 18 Rev od 22. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 195636 17 Gž od 22. novembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelanti su obavezani da tužiocu (Vakufska banka) solidarno isplate određeni novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od čega dio na ime glavnog duga, a dio na ime redovne kamate, kao i da mu naknade troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su kao osiguranje plaćanja obaveza po ugovoru o kreditu odobrenog trećem licu apelanti potpisali mjenicu, i to prvoapelant kao trasant i drugoapelant kao avalista, te da su potpisali mjeničnu izjavu kojom ovlašćuju povjerioca da primljenu mjenicu može koristiti za naplatu dospjelog potraživanja, da može upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja i upisati dospijeće mjeničnog duga, te da se tužilac bezuspješno pokušao naplatiti od glavnog dužnika. Vrhovni sud je dalje naveo da apelanti neosnovano prigovaraju da se traži isplata po ugovoru o kreditu, budući da se traži realizacija mjeničnog duga. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je predmetna mjenica izdata 20. novembra 2009. godine, a s obzirom da je trasant i trasat isto lice – prvoapelant, radi se o vlastitoj mjenici u kojoj nije bila označena dospjelost, pa se smatra kao mjenica po viđenju. Vrhovni sud je naveo da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, a podnosi se u roku od jedne godine od dana izdavanja, ali trasant može taj rok odrediti dužim. S obzirom da je u mjeničnoj izjavi trasant taj rok produžio označavajući da povjerilac - imalac mjenice u primljenu mjenicu i nalog može upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja i upisati dospijeće, Vrhovni sud je naveo da se kao datum dospijeća mjeničnog duga smatra datum koji je imalac upisao u mjenici, odnosno 27. januar 2011. godine. Budući da je prijedlog za izvršenje koji se smatra tužbom podnesen dana 4. maja 2011.godine (a na osnovu kojeg je pokrenut predmetni postupak), to u smislu člana 80. stav 2. Zakona o mjenici nije protekao rok od jedne godine za ostvarivanje predmetnog mjenično pravnog zahtjeva.

2. AP-2471/19

4. Marica Jovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada, koju zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijela je 6. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 037054 19 Gž od 12. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 89 0 P 037054 18 P od 22. novembra 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelantica i ostali tuženi su obavezani da tužiocu (Addiko bank a.d. Banja Luka) solidarno plate dug u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je između Hypo Alpe Adria bank a.d.Banja Luka (prednika tužioca), kao davaoca kredita i prvotužene, kao korisnika kredita, zaključen ugovor o kreditu, kao i da je za osiguranje uredne otplate odobrenog kredita korisnik kredita osigurao žirante i to apelanticu i trećetuženu, koje su preuzele obavezu da odgovaraju za sve obaveze korisnika kredita. Prvostepeni sud je dalje naveo da iz stanja u spisu proizilazi da je tužilac korisniku kredita i jemcima dostavio obavijest o otkazu ugovora o kreditu, zbog neizmirivanja obaveza u ugovorenim rokovima, te ih je obavijestio da zahtijeva isplatu cjelokupnog duga po kreditu. Prvostepeni sud je takođe naveo da apelantica i tužene nisu sporile visinu duga, a niti su sudu ponuđeni dokazi da je dug na neki od zakonom propisanih načina prestao. S tim u vezi, prvostepeni sud je istakao da je odredbom člana 997. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužniku ako to dužnik ne učini, na osnovu koje je sud i usvojio tužbeni zahtjev.

7. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te nespornu činjenicu da korisnik kredita, prvotužena, nije uredno vršila otplatu predmetnog kredita, niti je to učinila nakon obavijesti banke o otkazu ugovora o kreditu, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, primjenom odredaba člana 12. člana 17., člana 997., člana 1065., člana 1004 i člana 1005. Zakona o obligacionim odnosima usvojio tužbeni zahtjev tužioca i obavezao apelanticu, kao jemca, da izmiri dospjela potraživanja tužioca, za čiju urednu otplatu je jemčila potpisivanjem ugovora o kreditu. Osim toga, Okružni sud je naveo da se iz stanja u spisu predmeta vidi se da je tužilac uz tužbu dostavio Rješenje o registraciji o promjeni poslovnog imena Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (sa kojom je zaključen predmetni ugovor o kreditu), koja će poslovati pod imenom Addiko Bank a.d. Banja Luka, pa kako apelantica tokom postupka nije isticala prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužioca, prvostepeni sud nije imao potrebu da provodi dokaze na okolnost aktivne legitimacije tužioca.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1353/19.

9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti u apelaciji broj AP-1353/19 se pozivaju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1353/19 (L.K. i S.K. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio