Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1713/19 (T. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1713/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1713/19, rješavajući apelaciju Tatjane Stanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tatjana Stanić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 248669 18 Rsž od 26. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tatjana Stanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vladimir Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnijela je 15. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 248669 18 Rsž od 26. februara 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Okružnog suda usvojena je žalba tužene (Predškolske ustanove Klub za djecu ,,Zvjezdica“ iz Banjaluke) i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da obaveže tužena da apelantici na ime razlike plaće od 1. juna do 25. avgusta 2016. godine te naknade regresa za 2016. godinu isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom, djelimično je usvojena apelantičina žalba i preinačena prvostepena presuda (u dijelu kojim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova prijevoza) na način da je obavezana tužena da apelantici po tom osnovu isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda (u dijelu kojim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za plaćanje naknade troškova zastupanja u postupku mirnog rješavanja radnog spora).
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelantica u spornom periodu bila zaposlena kod tužene, te da je apelantici u spornom periodu isplaćena neto plaća u iznosu od 370,00 KM mjesečno, dok joj nisu plaćani troškovi prijevoza radi dolaska na posao i povratka s posla, kao ni regres za 2016. godinu. Pri tome, Okružni sud je ukazao da tužena nije javna služba kojoj je obavljanje poslova u oblasti predškolskog vaspitanja povjereno ugovorom od strane RS ili jedinice lokalne samouprave niti je javna ustanova koju je osnovala RS ili jedinica lokalne samouprave, te da tužena nije učestvovala u zaključivanju niti je naknadno pristupila Posebnom kolektivnom ugovoru za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture RS. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da nije bilo mjesta da se osnovom navedenog Posebnog kolektivnog ugovora usvoji apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća i naknadu regresa za 2016. godinu, jer on nije obavezivao tuženu saglasno odredbi člana 245. Zakona o radu. Okružni sud je naveo da apelantici ne pripada pravo na isplatu naknade regresa za 2016. godinu ni prema Općem kolektivnom ugovoru, jer su njegove odredbe o pravu na naknadu regresa prestale da se primjenjuje na osnovu člana 269. stav 2. Zakona o radu (iz 2016. godine), dok je apelantica godišnji odmor za 2016. godinu trebalo da počne koristiti poslije tog vremena sa 25. julom 2016. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da Pravilnikom o radu tužene ni ugovorom o radu nije utvrđeno pravo zaposlenih na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, a apelantica nije tvrdila da je tužena ovu naknadu za 2016. godinu isplatila pojedinim radnicima. Također, Okružni sud je naveo da je pravilno odbijen i apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku advokatu u postupku mirnog rješavanja radnog spora pred JU Agencija za radne sporove u Banjaluci, zato što postupak mirnog rješavanja radnog spora nije uslov za podnošenje tužbe i zaštitu prava iz radnog odnosa u sudskom postupku (član 201. Zakona o radu), te naglasio da se taj postupak odnosio na mirno rješavanja radnog spora u vezi s otkazom ugovora o radu koji je tužena bila izjavila apelantici, a taj otkaz nije predmet ovog spora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević