Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2102/19 (A. D. i "Ledo" d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2102/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2102/19, rješavajući apelacije Armina Dželilovića i "Ledo" d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Armin Dželilović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 001739 18 Rsž od 13. marta 2019. godine;

"Ledo" d.o.o. Čitluk protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 001739 18 Rsž od 13. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku broj 55 0 Rs 001739 17 Rs od 11.

aprila 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2102/19

1. Armin Dželilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 Rs 001739 18 Rsž od 13. marta 2019. godine.

2. AP-4493/19

2. "Ledo" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 55 0 Rs 001739 19 Rev od 22. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 55 0 Rs 001739 18 Rsž od 13. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 55 0 Rs 001739 17 Rs od 11. aprila 2018. godine.

3. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1009/19 od 17. jula 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-2626/19, a koju je apelant ("Ledo" d.o.o. Čitluk) podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 55 0 Rs 001739 18 Rsž od 13. marta 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista odluka, donesena u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2102/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. Presudom Općinskog suda od 11. aprila 2018. godine utvrđeno je da je nezakonita i ništava apelantova (“LEDO” d.o.o. Čitluk) Odluka o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme od 31. marta 2016. godine, te da shodno tome ugovor o radu na određeno vrijeme od 7. marta 2016. godine do 31. marta 2016.godine, zaključen između apelanta (“LEDO” d.o.o. Čitluk) i apelanta (Armina Dželilovića) ne može prestati za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka (stav I izreke). Također, obavezan je apelant (“LEDO” d.o.o. Čitluk) da apelantu (Arminu Dželiloviću) uspostavi sva prava iz radnog odnosa, te da mu za period od 1. aprila 2016. do 28. februara 2018. godine isplati naknadu plaće u iznosu od 13.211,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke). Osim toga, obavezan je apelant (“LEDO” d.o.o. Čitluk) da u korist PIO/MIO a na ime apelanta (Armin Dželilović) za isti period izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 4.893,27 KM (stav III izreke).

6. Osporenom odlukom Kantonalnog suda žalba apelanta (“LEDO” d.o.o. Čitluk) je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđenih naknada plaća i doprinosa PIO/MIO na način da je obavezan apelant (“LEDO” d.o.o. Čitluk) da apelantu (Arminu Dželiloviću) isplati naknade plaća u iznosu od 4.595,44 KM (za period o aprila zaključno s novembrom 2016. godine) i doprinose za isti period u iznosu od 1.702,00 KM, dok je apelant (Armin Dželilović) odbijen sa zahtjevom za isplatu ovih naknada za period od decembra 2016. do 28. februara 2018.godine.

7. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant (Armin Dželilović) bio u radnom odnosu kod apelanta (“LEDO” d.o.o. Čitluk) po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, da je posljednji ugovor o radu zaključen na razdoblje od 7. marta do 31. marta 2016.godine, te da je apelant (“LEDO” d.o.o. Čitluk) 31. marta 2016. godine, u vrijeme kada je apelant (Armin Dželilović) bio privremeno spriječen za rad jer je zadobio povredu na radu 27. novembra 2015.godine, donio Odluku o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio prvi dio tužbenog zahtjeva apelanta (Armina Dželilovića), a imajući u vidu zakonsku zapreku prestanka radnog odnosa na određeno vrijeme (član 71. Zakona o radu), što je izuzetak od način prestanka radnog odnosa iz člana 94. stav l. tačka g istog zakona, da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koji je zaključen. Nadalje, Kantonalni sud je, imajući u vidu da prema članu 71. stav 3. Zakona o radu u datim okolnostima ne postoji presumpcija da je zasnovan radni odnosi na neodređeno vrijeme, naveo da je u konkretnom slučaju relevantna činjenica trajanja privremene spriječenosti za rad, a ne i utvrđivanje invalidnosti, jer prestankom privremene spriječenosti za rad prestaje i radni odnos apelanta (Armina Dželilovića). Kantonalni sud je naveo da je prema nalazu vještaka medicinske struke ovaj apelant posljedicom povreda zadobijenih 27. novembra 2015.godine bio privremeno nesposoban za rad na dan 31. marta 2016.godine, da je njegovo liječenje od posljedica povreda na radu trajalo do jula 2016.godine, da je bilo konačno i da se tada već moglo donijeti konačno mišljenje o posljedicama povređivanja u predmetnoj saobraćajno nezgodi. S tim u vezi, Kantonalni sud je, imajući u vidu nalaz vještaka, te činjenicu da krivicom apelanta (“LEDO” d.o.o. Čitluk), koji je otkazao ugovor o radu apelantu (Armin Dželilović) u vrijeme privremene spriječenosti, nadležne ljekarske komisija nisu utvrdile trajanje njegove privremene spriječenosti za rad, naveo da prihvata da je kod apelanta (Armina Dželilovića) postojala privremena spriječenost za rad u maksimalnom trajanju od 12 mjeseci od dana povređivanja (član 44. Zakona o zdravstvenom osiguranju), za koji period mu pripada naknada plaće. Također, Kantonalni sud je naveo da je osnovan i zahtjev ovog apelanta za isplatu doprinosa za isti period (član 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i čl. 1., 11. i 11.b. Zakona o doprinosima u vezi sa članom 81. Zakona o radu).

Apelacioni navodi

8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant u predmetu broj AP-2102/19 se pozvao i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagao niti argumentovao, već je ih zasnovao na istim tvrdnjama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Zakona o doprinosima i Zakona o zdravstvenom osiguranju, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2102/19 (A. D. i "Ledo" d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio