Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-342/18 (H. Đ.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-342/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 342/18, rješavajući apelaciju Harisa Đemidžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Đemidžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 114473 17 Rev od 9. novembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haris Đemidžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 114473 17 Rev od 9. novembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općine Centar – zastupane po Pravobranilaštvu Općine Centar (u daljnjem tekstu: tužena) i N. M. (u daljnjem tekstu: umješač na strani tužene) zatraženo je 9. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. oktobra 2019. godine. Tužena i umješač na strani tužene nisu dostavili traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 65 0 P 114473 15 P 2 od 1. oktobra 2015. godine kojom je utvrđeno da su se stekli uvjeti za zaključenje ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i da je tužena dužna s apelantom zaključiti ugovor o kupoprodaji stana „u ulici Čekaluša br. 13, sprat II, po strukturi troiposoban“ (detaljnije opisan u izreci prvostepene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) za kupoprodajnu cijenu od 25.200,00 KM, da je tužena kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu dužna trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik stana, odnosno da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu da na osnovu te presude izvrši upis apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu s dijelom 1/1, zajedno s pripadajućim dijelom zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 8.760,00 KM.
6. Nakon provedenog dokaznog postupka (uvid u brojne materijalne dokaze i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke), Općinski sud je nesporno utvrdio da je apelantu rješenjem tužene od 6. juna 2007. godine priznato pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan (koji je po strukturi troiposoban) nakon smrti oca M. Đ. koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (po osnovu ugovora o korištenju stana od 26. oktobra 1981. godine), a koji je stanarsko pravo prenio nakon smrti oca. Sporno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari jeste da li je tužena nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu i da li apelantu shodno zakonskim propisima pripada pravo na otkup predmetnog stana. Također, sud je naveo da je 28. augusta 2007. godine predloženo stupanje u parnicu umješača na strani tužene N. M., koja svoj pravni interes obrazlaže činjenicom da ne može otkupiti svoj stan u istoj zgradi do sudskog određenja koji od dva stana na navedenoj adresi je izuzet od nacionalizacije (njen ili apelantov). Općinski sud je prvobitno odbio prijedlog za miješanje u parnicu zbog nepostojanja pravnog interesa umješača, međutim, postupajući po rješenju Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 11. jula 2009. godine, dopušteno je miješanje u parnicu N. M. na strani tužene.
7. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je prihvatio kao stručan i objektivan, utvrdio da je stambeni objekat (zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan) u momentu nacionalizacije imao četiri stana, od čega dva dvosobna i dva trosobna i dvije odvojene sobe koje se nalaze uz trosobne stanove, kao i tri poslovne prostorije. Dalje, vještak je uviđajem na licu mjesta utvrdio da se u zgradi nalazi dvosoban stan u prizemlju, troiposoban stan na prvom spratu, kome je pripojena i odvojena soba, trosoban stan na drugom spratu, plus odvojena soba, dok se na trećem spratu u mansardi nalazi trosoban stan na kojem se trenutno izvode građevinski radovi, ali prema dokumentaciji u spisu radi se o dvosobnom stanu koji je u dva navrata dograđivan. Dalje, uvidom u rješenje o nacionalizaciji stambene zgrade od 17. decembra 1961. godine utvrđeno je tačkom I a) navedenog rješenja da je sa danom 26. decembar 1958. godine nacionalizirana i postala društveno vlasništvo nekretnina vlasništvo Laure Levi s dijelom 1/1, i to najamna zgrada koja se nalazi u ul. Nemanjina br. 9 (sadašnja Čekaluša) koja se sastoji od jednog dvosobnog stana i tri poslovne prostorije, jednog trosobnog stana i jedne odvojene sobe na drugom spratu, te jednog dvosobnog stana na trećem spratu. Na osnovu podataka o nacionalizaciji, predmetna zgrada je imala ukupno četiri stana, od kojih dva dvosobna stana, dva trosobna stana, dvije odvojene sobe i tri poslovne prostorije. Tačkom II navedenog rješenja o nacionalizaciji navodi se da se od nacionalizacije izuzimaju i ostavljaju u privatnom vlasništvu jedan dvosoban stan u prizemlju i jedan dvosoban stan na drugom spratu. Također, uvidom u zk. izvadak sa historijatom utvrđeno je da su od nacionalizacije izuzeta dva dvosobna stana (jedan u prizemlju i jedan na drugom spratu) u korist Ružice Šarko-Levi i njene kćerke Laure Šarko-Levi, koji podatak je izmijenjen smrću Ružice Šarko-Levi, pa je na osnovu rješenja o nasljeđivanju kao vlasnik sa dijelom 1/1 upisana Laura Milotti, rođena Šarko-Levi.
8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da u momentu nacionalizacije dvosoban stan na drugom spratu nije postojao i da on ne postoji ni danas, odnosno da se na drugom spratu nalazi trosoban stan i odvojena soba koji su u dugogodišnjem posjedu apelanta i njegovih prednika. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da smatra da je predmetni stan nacionaliziran i da se tužena u odnosu na njega više od 50 godina ponašala kao prema nacionaliziranom stanu, odnosno bila je nosilac prava raspolaganja, te činjenica da se u zemljišnim knjigama kao privatno vlasništvo u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan vodi jedan dvosoban stan u prizemlju i jedan dvosoban stan na drugom spratu nije dokaz da su trosoban stan i soba pored stana (predmetni stan) privatno vlasništvo. Također, utvrđeno je da tužena nije učinila ispravku iz rješenja o nacionalizaciji koja je dovela do pogrešnog upisa u zemljišne knjige (odbačen zahtjev za ispravku greške zbog nenadležnosti), pa je došlo do pogrešnog upisa stana koji je nacionaliziran, što ne može utjecati na apelantovo pravo koje je konstituirano na zakonom propisan način prednicima apelanta i samom apelantu. S obzirom na utvrđeno, Općinski sud je zaključio da je tužena nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu i da je obavezna predmetni stan prodati apelantu, u smislu odredbi člana 47. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Visinu otkupne cijene predmetnog stana u iznosu od 25.200,00 KM sud je utvrdio na osnovu obračuna cijene sačinjene od tužene, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 114473 16 Gž 3 od 23. decembra 2016. godine djelimično uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.772,00 KM (umjesto ranije dosuđenih 8.760,00 KM), dok je u preostalom dijelu odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda istaknuvši da je prvostepeni sud u presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi, da je provedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice, te da je svoj stav zasnovao na jasnim i uvjerljivim razlozima koje u potpunosti kao pravilne prihvata i Kantonalni sud. Dalje, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud navodi da obrazloženje prvostepene presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu kojem u tom pogledu pred sud postavlja odredba člana 191. stav 4. ZPP, odnosno da izreka presude nije protivrječna razlozima koji su dati u obrazloženju presude, kao i da je izreka prvostepene presude u skladu s odredbom člana 191. stav 3. ZPP. Također, Kantonalni sud navodi da se neosnovano prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, između kojih i rješenje o nacionalizaciji (od 17. decembra 1961. godine) i kontradiktornost navedenog rješenja (stava I a) i stava II) kojeg je tužena bila potpuno svjesna dugi niz godina, što je bio razlog za iniciranje postupka za ispravku greške pogrešnog upisa u zemljišne knjige. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da tužena nije postupila po iniciranom postupku (zbog nenadležnosti), te da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da apelant ne može snositi štetne posljedice i biti doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale nosioce stanarskog prava koji su to pravo stekli na nacionaliziranim stanovima, uz zaključak da ne postoje smetnje za otkup predmetnog stana primjenom odredbi Zakona o prodaji stanova. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da se osnovano prigovara odluci prvostepenog suda o troškovima postupka, te da je prvostepeni sud taksu na tužbu i presudu odredio suprotno određenoj vrijednosti spora. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 387. stav 1. ZPP koji govori o naknadi troškova koji su potrebni za vođenje parnice, pa je izračunao opravdane troškove postupka u ukupnom iznosu od 5.772,00 KM.
11. Odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 23. decembra 2016. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 114473 17 Rev od 9. novembra 2017. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je usvojio reviziju tužene i preinačio nižestepene presude na način da je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
12. Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da je osnovan revizioni prigovor tužene da je odluka nižestepenih sudova zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da na osnovu činjeničnog stanja, koje su utvrdili nižestepeni sudovi i za koje je vezan revizioni sud, proizlazi da je predmetni stan (koji je u rješenju o nacionalizaciji i zk. izvatku označen kao dvosoban stan) bio izuzet od nacionalizacije, te da je na njemu kao nosilac prava vlasništva upisana Laura Milotti. Dakle, pravni zaključak koji proizlazi iz te činjenice je da se stan na drugom spratu nalazi u privatnom, a ne državnom vlasništvu, odnosno da tužena nije nosilac prava raspolaganja na tom (predmetnom) stanu. Međutim, nižestepeni sudovi su navedenom pravnom zaključku suprotstavili svoju ocjenu da je do takvog upisa u zemljišnim knjigama došlo uslijed greške, odnosno zbog kontradiktornih podataka u samom rješenju o nacionalizaciji iz 1961. godine. Naime, u stavu I a) navedenog rješenja navedeno je, između ostalog, da se zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan sastoji od „jednog trosobnog stana i jedne odvojene sobe na drugom spratu i jednog dvosobnog stana na trećem spratu“, dok je u stavu 2. navedeno da se od nacionalizacije izuzimaju i ostavljaju u privatnom vlasništvu jedan dvosoban stan u prizemlju i jedan dvosoban stan na drugom spratu zgrade. Dakle, nižestepeni sudovi su smatrali da se radi o pogrešnom upisu u zemljišne knjige i da apelant kao savjesni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je to pravo stekao na osnovu rješenja o dodjeli na korištenje stana u društvenom vlasništvu, ne može snositi štetne posljedice te greške koja se ogleda u vidu nemogućnosti da predmetni stan otkupi. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbe člana
47. Zakona o prodaji stanova i član 132. stav 1. ZPP i istakao da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li sud može, u slučaju kada navodno pogrešni upis u zemljišne knjige nije ispravljen, zanemariti značaj zemljišnoknjižnog izvatka kao javne isprave kojom se dokazuje upis prava vlasništva na nekretninama u zemljišne knjige i načelo povjerenja u zemljišne knjige, te dopustiti stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu u postupku u kojem nije učestvovalo lice koje je u zemljišnim knjigama upisano kao njegov vlasnik. Vrhovni sud smatra da sud ne može zanemariti značaj zemljišnoknjižnog izvatka kao javne isprave. Naime, nižestepeni sudovi su nesumnjivo utvrdili da je od nacionalizacije bio izuzet stan na drugom, a ne trećem spratu, odnosno da su na osnovu rješenja o nacionalizaciji kao nosioci prava vlasništva na stanu na drugom spratu upisani prednici sadašnje vlasnice Laure Milotti, dok tužena u zemljišnim knjigama nije upisana kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da tužena u ovoj pravnoj stvari ne može biti pasivno legitimirana kao prodavač stana s obzirom na to da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima (nemo plus iuris ad alium transfere potest quam ipse habet). Vrhovni sud smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je upis prava na predmetnom stanu (na osnovu spornog rješenja o nacionalizaciji od 17. decembra 1961. godine) u zemljišne knjige bio pogrešan budući da to nije utvrđeno u propisanom postupku brisanja neispravnog upisa, u smislu odredbi Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH. U vezi s tim, ne postoji ni razlog da se zemljišnoknjižni izvadak u konkretnom slučaju ne ocijeni kao jedini dokaz o pravu vlasništva na predmetnom stanu. S obzirom na utvrđenu činjenicu da se predmetni stan nalazi u privatnom vlasništvu, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za kupovinu predmetnog stana u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede prava na koje se poziva, apelant je detaljno naveo hronologiju predmetnog postupka u kojem je donesena osporena odluka Vrhovnog suda navodeći da je ona donesena uz povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelant smatra da, suprotno zaključku Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u okviru nižestepenih sudova, odnosno da predmetni stan nije privatno vlasništvo Laure Milotti koja je prema zemljišnoknjižnom stanju vlasnica dvosobnog stana na drugom spratu koji ne postoji u predmetnoj zgradi. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud odlučivao mimo tužbenog zahtjeva jer je predmet postupka bio stan na drugom spratu (troiposoban od 105 m²) koji nije upisan kao vlasništvo Laure Milotti, te ističe da predmetni stan nije izuzet od nacionalizacije, odnosno da on predstavlja državno vlasništvo. Naime, apelant smatra da je odluka Vrhovnog suda nezakonita jer ugovor o otkupu stana zaključuje nosilac stanarskog prava ne sa vlasnikom nego sa nosiocem prava raspolaganja u smislu odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da je predmetni stan dvosoban i privatno vlasništvo, dok je zanemario da je predmetni stan troiposoban i da je preko 50 godina tužena raspolagala njime, tako da je osporenom odlukom stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica koja su kao nosioci stanarskog prava uspjela zaključiti ugovor s nosiocem prava raspolaganja. Apelant je istakao da je predmetni stan zakonito u njegovom posjedu više od 50 godina i da mu predstavlja jedini dom, te da mu pripada pravo na otkup stana u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. V.Relevantni propisi
15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH i 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 7. stav 1.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Član 47. stav 1. i 2.
Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
3. Isprave Član 132.
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno ili fizičko lice u vršenju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.
(2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene sa javnim ispravama.
(3) Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni organ, odnosno pravno lice od koga bi ona trebalo da potiče.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 114473 17 Rev od 9. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu stekao pravo na otkup stana, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
27. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje je prihvatio i Kantonalni sud, usvojio reviziju tužene i preinačio presudu drugostepenog suda. Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom eksplicitno obrazložio, uz pozivanje na odredbu člana 47. stav
1. Zakona o prodaji stanova i odredbu člana 132. stav 1. ZPP, da je predmetni stan bio izuzet od nacionalizacije, odnosno da tužena nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, na čemu je zapravo apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je stekao pravo na zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da se u konkretnom slučaju ne može zanemariti značaj zemljišnoknjižnog izvatka kao javne isprave, odnosno da tužena nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu i samim tim nije pasivno legitimirana (kao prodavac predmetnog stana) da na drugog prenese više prava nego što ga sama ima. Imajući u vidu činjenično utvrđenje zasnovano na izvedenim dokazima (uvid u zk. izvadak, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i rješenje o nacionalizaciji), iz kojih proizlazi da je predmetni stan (koji je u rješenju o nacionalizaciji i zk. izvatku označen kao dvosoban stan) na kojem je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava privatno vlasništvo Laure Milotti s dijelom 1/1. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je predmetni stan na kojem je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova izuzet od primjene člana 7. navedenog zakona koji uređuje pravo i postupak kupovine stana. Također, iz osporenog obrazloženja, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da Vrhovni sud nije odlučivao mimo apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno da nije povrijedio odredbe procesnog prava. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.
28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitao sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dao jasna i precizna obrazloženja u vezi s primjenom navedenih odredbi zakona, odnosno razloge zbog kojih smatra da su apelantovi navodi izjavljeni protiv presude ovog suda neosnovani u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i sadržaj odredbi materijalnog prava na kojim je zasnovana osporena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu i pravo na dom
30. U odnosu na navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani. Ovo posebno imajući u vidu da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova zapravo proizlazi da su kao nosioci prava vlasništva na stanu na drugom spratu upisani prednici sadašnje vlasnice Laure Milotti, dok tužena u zemljišnim knjigama nije upisana kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. Stoga, osporenom odlukom kojom je utvrđeno da tužena u ovoj pravnoj stvari ne može biti pasivno legitimirana kao prodavač stana nije došlo do miješanja u apelantova prava koja su garantirana navedenim odredbama.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na osnovu izvedenih dokaza i uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova detaljno obrazložio zašto je revizija tužene osnovana, odnosno zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za otkup predmetnog stana koji je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo fizičkog lica, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević