Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-90/18 (D. G.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- Kazna
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-90/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-90/18, rješavajući apelaciju Dalibora Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dalibora Gavrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 077838 17 Kž 2 od 6. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 077838 16 K 2 od 3. februara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dalibor Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Vinodolskog, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Bekir Ferizović advokat iz Travnika, podnio je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 077838 17 Kž 2 od 6. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 077838 16 K 2 od 3. februara 2017. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 21. oktobra 2019. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su, u periodu od 25. oktobra do 1. novembra 2019. godine, dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 077838 14 K od 31. avgusta 2015. godine apelant je oslobođen optužbe da je u vremenskom periodu od početka maja do kraja juna 2013. godine u mjestu Potkraj (Općina Travnik), na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). U obrazloženju presude je, između ostalog, Općinski sud naveo da nije moguće van razumne sumnje zaključiti da je apelant počinio predmetno krivično djelo koje mu se stavlja na teret, jer ne postoje jasni i nedvojbeni dokazi u tom pravcu, kao i da svi izvedeni dokazi nemaju tu dokaznu snagu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude primjenom pravnog pravila „in dubio pro reo“. Pri tome je Općinski sud istakao da je, cijeneći iskaze svih saslušanih svjedoka u toku postupka, zaključio da oni nemaju konkretna saznanja o predmetnom krivičnom djelu, već da se radi o informacijama i saznanjima koje su imali jedni od drugih, ali da apelanta niko nije vidio da postupa na način kako ga tereti optužnica, odnosno da postoje indicije ali ne i čvrsti i pouzdani dokazi.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 K 077838 15 Kž od 8. januara 2016. godine uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva, te ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, Kantonalni sud naveo da svi izvedeni dokazi od strane prvostepenog suda nisu u prvostepenoj presudi cijenjeni u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Također je navedeno da će prvostepeni sud u ponovnom postupku provesti sve ranije izvedene dokaze, te izvesti i one dokaze kojima se eventualno ukaže potreba, pri čemu će voditi računa o svim navodima iz rješenja, a naročito o žalbenim prigovorima tužioca, nakon čega će biti u mogućnosti donijeti pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 077838 16 K 2 od 3. februara 2017. godine apelant je, između ostalog, oglašen krivim da je (u vrijeme, mjesto i na način pobliže opisan u izreci presude) počinio krivično djelo Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, slijedom čega mu je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je, prvenstveno ukazao na dokaze koje je izveo u ponovnom postupku, te naveo da je pridržavajući se uputa drugostepenog suda ocijenio da postoji dovoljno dokaza o krivnji apelanta za djelo koje se tereti optužnicom. Argumentirajući navedeni zaključak o apelantovoj krivnji, Općinski sud je na opširan način (str. 5-12. presude) ukazao na sadržaj iskaza svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, uključujući i iskaz apelanta kojeg je dao u svojstvu svjedoka. Pri tome je Općinski sud poseban naglasak stavio na analizu sadržaja iskaza T.Ž, kao ključnog svjedoka optužbe a koji iskaz je taj svjedok dao u ponovnom postupku na prijedlog apelantove odbrane, dovodeći isti u vezu sa iskazima ostalih svjedoka optužbe (R.Ž, K.K, F.L i D.Ž.). S tim u vezi je Općinski sud, između ostalog, istakao da iskaz tog svjedoka u dijelu u kojem on navodi da nije vidio apelanta da kopa (na predmetnoj parceli u vlasništvu apelantove porodice, a na kojoj je bila zasađena opojna droga Indijska konoplja-„Cannabis“) i da je pretpostavio da to apelant radi, upućuje na zaključak da taj svjedok pokušava da umanji krivičnu odgovornost apelanta, jer mijenja svoj iskaz, što je ocijenjeno kao pokušaj da mu se pomogne, jer očito ima pritisak od apelanta a kako je to pojasnio na zapisniku u ponovnom postupku da mu je apelant prijetio poslije svjedočenja na sudu. U tom smislu je Općinski sud ukazao da je opravdana primjedba tužioca u ponovnom postupku da je apelantov branilac pokušao da u ponovnom postupku zbuni svojim pitanjima svjedoka T.Ž. i da je „isti odstupao od ranijeg iskaza, navodeći da on nije vidio ko kopa na parceli“ a potom je na upit tužioca taj svjedok rekao da ostaje kod svog iskaza iz istrage. Posljedično navedenom, Općinski sud je naveo da je opravdana primjedba tužioca na sam način ispitivanja navedenog svjedoka od strane apelantovog branioca, na šta mu je ukazano i od strane suda.
9. Nadalje je Općinski sud naveo da je upravo na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, jer niko od svjedoka na predmetnoj parceli nije vidio drugu osobu osim apelanta u kritično vrijeme da odlazi ili obavlja radove kopanja ili slično, a posebno je bio precizan svjedok T.Ž. u pojašnjenjima vezano za predmetnu parcelu i pronađene stabljike, a slijedom čega je Općinski sud istakao da je našao da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna i stvarna obilježja bića predmetnog krivičnog djela. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu činjenicu da je apelant od strane svjedoka T.Ž. viđen kako više puta odlazi na predmetnu parcelu od svoje kuće, dok je on išao na ispašu sa kravama, Općinski sud je ukazao da sve prednje ukazano upućuje na logičan zaključak da nijedna druga osoba nije imala interes da vrši prekopavanje predmetne parcele, pripremu zemljišta i sađenje iz pvc čaša odraslih biljaka Cannabis na toj parceli, tj. na tuđoj parceli, a kako je to utvrđeno kroz dokazni postupak. Naime, Općinski sud je naveo da je nelogično da neko drugi koristi parcelu koju je koristio apelant, jer se radilo o parceli apelantove porodice, tj. njegovog oca, a apelant je viđen u kritičnom periodu u mjestu Potkraj (gdje se nalazi predmetna parcela). Pri tome je Općinski sud istakao da je apelantova odbrana pokušala da usmjeri svoju tezu u pravcu da apelant, s obzirom na svoje zaposlenje u Njemačkoj, nije bio u kritičnom periodu iz optužnice na „ovim prostorima“, što nije odbrana nije uspjela dokazati, jer je apelant viđen da boravi u tom periodu u navedenom mjestu.
10. Konačno, Općinski sud je naveo da je, shodno uputi iz rješenja drugostepenog suda, u ponovnom postupku zaključio logički da se iskazu svjedoka T.Ž. može pokloniti vjera, jer je njegov iskaz potkrijepljeni drugim dokazima, iskazima drugih svjedoka, a svoj iskaz je dao pod zakletvom svjestan posljedica davanja lažnog iskaza, dok neznatne razlike u njegovom iskazu date u ponovnom postupku nisu od odlučnog značaja kako to odbrana želi predočiti sudu, jer navedeni svjedok ostaje kod svog iskaza kojeg je dao u MUP Travnik i njegov iskaz je detaljan, logičan i dat je u vremenskoj distanci, što je očito da je vrijeme učinilo da se nekih detalja taj svjedok ne može sjetiti, jer je djelo učinjeno 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je apelant predmetno krivično djelo učinio sa direktnim umišljajem i bio je svjestan posljedica. U odnosu na odluku o sankciji, Općinski sud je naveo da je u skladu sa članom 49. KZ FBiH cijenio sve okolnosti koje mogu utjecati na vrstu i visinu kazne.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 K 077838 17 Kž 2 od 6. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, dok je uvažena žalba kantonalnog tužioca u Travniku i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako da se apelant za predmetno krivično djelo koje je oglašen krivim prvostepenom presudom osuđuje, uz primjenu člana 50. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, na kaznu zatvora u trajanja od osam mjeseci u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 23. septembra 2013. godine do 11. oktobra 2013. godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao da je taj sud svojim rješenjem broj 06 0 Su 010983 17 Sud od 13. septembra 2017. godine odbacio apelantov zahtjev za izuzeće sudija tog suda u sastavu Lazarela Porić (predsjednica vijeća), Zuhdija Ćosić i Darmin Avdić (članovi vijeća), a koji zahtjev je postavljen na javnoj sjednici od 5. septembra 2017. godine. Nadalje je Kantonalni sud naveo da, suprotno žalbenim prigovorima apelantovog branioca, izreka osporene prvostepene presude nije nerazumljiva i da u njenom obrazloženju nisu navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama, jer je ona sasvim jasna i potpuna. Obrazloženo je da je prvostepeni sud naveo jasne, argumentovane i uvjerljive razloge na način kako to propisuje odredba člana 296. ZKP FBiH, koje dokaze je cijenio po principu slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKP FBiH, a koje kao takve prihvata i Kantonalni sud. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da nisu osnovani ni prigovori iz žalbe da je činjenično stanje iz osporene prvostepene presude pogrešno utvrđeno, budući da analizu dokaza i izvedene zaključke prvostepenog suda prihvata u svemu i Kantonalni sud. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da nije imao razloga da sumnja u istinitost iskaza navedenih svjedoka (pobliže navedenih na strani 4. presude), koje ni žalba na argumentovan način ne dovodi u sumnju, osim paušalnog prigovora da apelant nije u dobrim odnosima sa svjedokom S.M. i T.Ž, kojom prilikom ne konkretizuje zbog čega i od kada nije u dobrim odnosima, a iz čijih iskaza proizlazi da apelant nije u dobrim odnosima sa njima od „ovog slučaja“. Pri tome sama činjenica da neko sa nekim nije u dobrim odnosima ne mora značiti i da bi zbog toga lažno teretio svojim iskazom apelanta. Nadalje je Kantonalni sud ukazao da prvostepeni sud daje valjane razloge kada međusobno povezuje iskaze svjedoka, zbog čega su neprihvatljivi suprotni prigovori iz žalbe apelantovog branioca. Naime, Kantonalni sud je naveo da je i po ocjeni tog suda sasvim nelogična i neuvjerljiva apelantova tvrdnja da on ne zna koje na predmetnoj parceli uzgajao navedenu supstancu (Indijsku konoplju za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o „Cannabisu“) na način opisan u izreci osporene prvostepene presude, kada je općepoznato da na tuđoj zemlji i posjedu od komšija koji tu žive niko se ne bi ni usudio da poduzima bilo kakve radnje, a nesporno je na osnovu tvrdnji svjedoka da je to mjesto gdje je ta supstanca prvo bila zasađena u plastične čaše, a potom na parcelu gdje je i pronađena, a koji objekt i parcela su nekretnine koje ne moraju biti u isključivom njegovu vlasništvu, ali su nesporno u posjedu koji koristi isključivo apelant i njegova porodica kada borave u tom mjestu, a što potvrđuju saslušani svjedoci. U tom smislu je Kantonalni sud naveo da je prema kazivanju svjedoka, a naročito svjedoka T.Ž, u kritično vrijeme apelant je dosta često tu dolazio i boravio, a njegova supruga je bila prisutna i u vrijeme vršenja i pretresa od strane nadležnih policijskih djelatnika. Nije od odlučnog značaja što ista ili slična supstanca nije pronađena i u samom objektu gdje je vršen pretres, kao ni što nije otkriven od strane policijski djelatnika informant, na što se ukazuje žalbom branioca i obranom optuženog, jer te činjenice i nemaju onaj značaj koji žalba branioca i apelanta želi da im prida, pogotovo što se osporena prvostepena presuda i ne temelji isključivo na svjedočenju ovlaštenih službenih osoba, nego i na temelju iskaza i ostalih navedenih svjedoka koje je apelantova odbrana imala mogućnost ispitati na glavnom pretresu, što su i učinili.
13. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je naveo da su utvrđene olakšavajuće okolnosti od strane prvostepenog suda dovedene u sumnju zbog razloga iz žalbe tužioca. Naime, pravilno žalba tužioca ukazuje da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio otežavajuće okolnosti i dao im značaj koje one u konkretnom slučaju imaju, a to je sama težina počinjenog krivičnog djela, njegove štetne posljedice koje se ogledaju kroz učestalost i broj izvršenja ovog krivičnog djela kako na prostoru sjedišta Kantonalnog suda tako i šire, što mu daje izuzetan značaj, te da prvostepeni sud nije dao adekvatan značaj ovim otežavajućim okolnostima. Stoga je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud na apelantovoj strani precijenio olakšavajuće okolnosti, a potcijenio otežavajuće okolnosti, kada mu je izrekao uvjetnu osudu, za što u konkretnom slučaju, po ocjeni Kantonalnog suda, nisu ispunjeni traženi uvjeti propisani članom 60. stav 2. i članom 62. KZ FBiH. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je, uvažavajući utvrđene olakšavajuće okolnosti u osporenoj prvostepenoj presudi i dajući im u njihovoj ukupnosti karakter osobito olakšavajućih okolnosti, a naročito apelantovu raniju neosuđivanost, odlučio kao u izreci presude, smatrajući da je izrečena kazna zatvora adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog krivičnog djela, njegovim štetnim posljedicama, jačini povrede zaštićenog dobra, stepenu apelantove ispoljene krivice i okolnostima izvršenja počinjenog djela, te da će se u konkretnom slučaju, jedino takvom kaznom ostvariti, kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja iz čl. 7. i 42.
KZ FBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. S tim u vezi, apelant navodi da je sud presudu zasnovao na dokazima koji su pribavljenim na nezakonit način. U prilog toj tvrdnji, između ostalog, apelant ukazuje da identičan sadržaj izjava-zapisnika o saslušanju svjedoka R.Ž. i D.Ž. koje su dali pred ovlaštenim službenim licima (Zlatanom Prešljićem i Amelom Avdićem) iz Sektora kriminalističke policije-Detašman Travnik. Nadalje apelant navodi da su osporene odluke zasnovane samo na iskazu jednog svjedoka T.Ž, a da sud nije pravilno cijenio njegov iskaz. U tom smislu apelant navodi da je osuđujuća presuda zasnovana na indicijama u suprotnosti sa pravilom koje vrijedi za dokazivanje indicijama. Također, navodi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku identičan iskaz ključnog svjedoka T.Ž. cijenio potpuno drugačije nego u prvobitnoj oslobađajućoj presudi „prema uputama Kantonalnog suda“. U svjetlu navedenog, apelant negira da je počinilac predmetnog krivičnog djela, odnosno da je on uzgajao opojnu drogu „Cannabis“ na predmetnoj parceli, u prilog čemu apelant navodi da ga niko od svjedoka nije vidio da to radi. U tom smislu se apelant ukazuje da su redovni sudovi u njegovom slučaju apsolutno zanemarili osnovna načela ZKP FBiH (presumpcija nevinosti i in dubio pro reo). Osim toga, apelant dovodi i u pitanje nepristrasnost suda u konkretnom slučaju, navodeći da je jedan član vijeća Kantonalnog suda (Darmin Avdić) u „bliskim porodičnim odnosima“ sa naprijed označenom ovlaštenom službenom osobom (Amelom Avdićem), a koja je sačinila zapisnik o saslušanju svjedoka R.Ž, kao i da „sud nije obrazložio razloge zbog kojih se odbija zahtjev za izuzeće“ te da „ni u kom slučaju isto vijeće nije moglo odlučivati kako o zahtjevu za izuzeće tako i o odluci povodom izjavljenih žalbi“. Konačno, apelant osporava i konačnu odluku u krivičnopravnoj sankciji koja mu je izrečena osporenom drugostepenom odlukom.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod pravnog stajališta iz svoje osporene drugostepene odluke, te da smatra da njome nisu povrijeđena apelantova prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je naveo da prilikom postupanja tog suda nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, smatrajući da predmetna apelacija nije osnovana. Pri tome je Općinski sud (postupajuća sutkinja) istakla da je donijela zakonitu odluku, pridržavajući se uputa Kantonalnog suda.
17. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je tokom cijelog postupka postupalo u cjelosti sa važećim zakonskim propisima, kao i Općinski sud prilikom izvođenja dokaza, tako da su navodi apelacije neosnovani, te da nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 50. tačka b) Ublažavanje kazne Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Član 238. stav (1) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 51. stav (1) tačka d) Granice ublažavanja kazne (1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 50. (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:
d) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri mjeseca zatvora;
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 39. tačka f) Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 40.
Izuzimanje na zahtjev stranke ili branitelja (1) Izuzimanje predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzimanja iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
(3) Zahtjev za izuzimanje sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branilac mogu da podnesu u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(4) Stranke ili branilac mogu da traže izuzimanje samo poimenično određenog sudije odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu.
(5) Stranka ili branilac dužni su da u zahtjevu navedu okolnosti i dokaze zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzimanje. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u zahtjevu za izuzimanje koji je ranije odbijen.
Član 42.stav (4) Odlučivanje o zahtjevu za izuzimanje (4) Ako je zahtjev za izuzimanje iz člana 39. tačka f) ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 40. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće. U donošenju ovog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzimanje traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dozvoljena žalba.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 K 077838 17 Kž 2 od 6. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant apelant je primio 11. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Navedeni član, također, pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-808/17, stav 50, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, nesporno je da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima kako u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti, tako i u pogledu izrečene mu sankcije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Stoga će Ustavni sud ispitati da jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
32. Naime, apelant prije svega smatra da su osporene presude manjkave, iz razloga što njegovom mišljenju nema direktnog dokaza koji bi potvrdio da je upravo apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom, odnosno apelant smatra spornim zaključak prvostepenog suda (kojeg je potvrdio i drugostepeni sud) da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela iako ga niti jedan svjedok nije vidio da čini isto. Po apelantovom mišljenju radi se o indicijama, a ne pravno relevantnim činjenicama utvrđenim zakonitim dokazima. U pogledu navedenoga, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostupanjski sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, problematiziranje postojanja konkretnih dokaza za izvršenje predmetnog krivičnog djela u okolnostima predmetnog slučaja, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće i pitanje povredu načela in dubio pro reo. Navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP FBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Redovni sudovi su dali detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvataju pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza, uključujući i pitanje (ne)pristrasnosti suda koji je odlučivao po žalbi u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsutnost predrasuda ili naklonosti. Naime, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristrasan u smislu člana 6. stav 1. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja osobnog uvjerenja pojedinog sudije u određenom predmetu. Osobna nepristrasnost sudije mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od osobnog ponašanja sudije, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu/njezinu nepristrasnost (vidi, primjerice, Padovani protiv Italije, presuda od 26. februara 1993. godine, stav 26., Serija A broj 257-B; Gautrin i drugi protiv Francuske, presuda od 20. maja 1998. godine, stav 58., Izvješća 1998-III). S obzirom na navedeno, a vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu cijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima optužbe kod utvrđivanja apelantove odgovornosti za izvršenje predmetnog djela. Ovo iz razloga, što ni sam apelant osim paušalnih navoda („bliskih porodičnih odnosa“ jednog od člana drugostepenog sudskog vijeća sa određenim ovlaštenim službenim licem koje je sačinilo zapisnik saslušanja jednog od svjedoka u istražnoj fazi) u vezi sa navodnom (ne)pristrasnošću suda/sudije nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način precizirao u subjektivnom smislu svoj navod, odnosno ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava, niti po ocjeni Ustavnog suda iz stanja spisa predmeta proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost označenog sudije, odnosno suda, napominjući da je drugostepenu osporenu odluku donijelo tročlano sudsko vijeće, a ne sudija pojedinac čiju je apelant nepristrasnost problematizirao predmetnom apelacijom. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je apelant iskoristio svoju zakonsku mogućnost u smislu člana 40. ZKP FBiH u ovoj krivično-pravnoj stvari, te tražio izuzeće sudija Kantonalnog suda. Međutim, iako iz stanja spisa predmeta nije moguće na nesporan način utvrditi sastav vijeća Kantonalnog suda koji je odlučivao o apelantovom zahtjevu, niti je apelant (na šta je bio obvezan) dostavio dokaz u prilog svojim tvrdnjama u vezi sa navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz stanja spisa predmeta (osporene drugostepene odluke) proizlazi da je apelantov zahtjev za izuzeće odbačen, a ne odbijen, iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nisu bile ni ispunjene procesne pretpostavke iz člana 42. stav 1. ZKP FBiH da se navedeni zahtjev meritorno raspravi tokom trajanja (redovnog) postupka u okolnostima konkretnog predmeta, jer nije sadržajno ispunjavao uslove propisane odredbama člana 40. st. 4. i 5. navedenog Zakona. S obzirom na navedeno, apelantu je u svjetlu navoda o obezbjeđivanju garancija prava na nepristrasan sud (kojima se po prvi put bavi suštinski bavi Ustavni sud) bila i dodatno osigurana pravičnost predmetnog krivičnog postupka u cjelini, neovisno od samog ishoda koji je određeni pravni lijek polučio s obzirom da postizanje određenog konkretnog rezultata (korištenjem pravnog lijeka) nije odlučujuće u determinaciji apelantovih prava (i obaveza) u konvencijskom smislu.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili kako činjenica da nema direktnog dokaza (koji bi potvrdio da je apelant vršio radnje koje čine biće krivičnog djela Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (član 238. stav 1. KZ FBiH) sama po sebi ne znači da apelant to nije učinio, budući da se na temelju provedenih dokaza može doći do zaključka da je predmetno krivično djelo mogao izvršiti samo apelant, a nikako druga osoba, na temelju čega se izvodi zaključak da je apelant bio svjestan svog ponašanja i poduzetih radnji, te da je htio zabranjenu posljedicu. Osim toga, u odnosu na navode apelacije koji se tiču nezakonitosti dokaza u predmetnom krivičnom postupku koji se po, ocjeni apelanta, ogledaju u identičnom sadržaju izjava koje su dali pojedini svjedoci (R.Ž. i D.Ž.) u fazi istrage pred ovlaštenim službenim licima, Ustavni sud ukazuje da je kod donošenja osporene prvostepene odluke Općinski sud imao u vidu i te materijalne dokaze, ali da je primarno svoj sud o apelantovoj krivici zasnivao na osnovu cjelokupno provedenog dokaznog postupka, dok je apelantovoj odbrani tokom trajanja predmetnog postupka bilo omogućeno da osporava kako sam sadržaj navedenih iskaza datih u istražnoj fazi, tako i da suprotstavi svoje argumente tokom unakrsnog ispitivanja navedenih svjedoka na glavnom pretresu. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, ni prihvatanje navedenih dokaza (u okviru diskrecione ocjene suda) u konkretnom slučaju ne ostavlja dojam proizvoljnosti uslijed čega bi apelant suštinski eventualno bio doveden u neravnopravan položaj, osobito imajući u vidu obavezu sagledavanja cjelokupnosti predmetnog krivičnog postupka.
35. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da sudovi i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Konačno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni su ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis (član 238. stav 1. KZ FBiH) kod utvrđenja apelantove kazne (osam mjeseci zatvora) za predmetno krivično djelo, a čemu u prilog Ustavni sud posebice ukazuje na činjenicu da su olakšavajuće okolnosti na strani apelanta rezultirale da Kantonalni sud u njegovom slučaju primijeni institut ublažavanja kazne (član 50. tačka b) i člana 51. stav (1) tačka d) KZ FBiH) i utvrdi apelantu kaznu (osam mjeseci) ispod zakonskog minimuma (jedna godina) propisanog za predmetno krivično djelo-Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa u pogledu utvrđenja da je apelant učinio krivično djelo Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te u vezi sa odlukom o apelantovoj kazni. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, niti je u konkretnom slučaju dovedena u pitanje nepristrasnost (drugostepenog) suda.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević