Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-917/18 (S. A.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-917/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 917/18, rješavajući apelaciju Samre Alibegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samre Alibegović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 P 007831 17 Gži od 11. decembra 2017. godine i 32 0 P 007831 19 Gži 2 od 8.

maja 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 P 007831 15 I 2 od 24. marta 2017. godine i 32 0 P 007831 17 I 3 od 12.

decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samra Alibegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 15. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 007831 17 Gži od 11. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 007831 15 I 2 od 24. marta 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 917/18.

2. Zatim, apelantica je posredstvom opunomoćenika podnijela 2. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj 32 0 P 007831 15 I 2 i pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 32 0 P 007831 17 Gži. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1307/18.

3. Apelantica je podnijela 16. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 P 007831 19 Gži 2 od 8. maja 2019. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 P 007831 17 I 3 od 12. decembra 2018. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2929/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizlaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da spoji apelacije i vodi jedan postupak pod brojem AP 917/18.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Direkcije za izgradnju d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je u periodu od 24. jula do 14. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik su u periodu od 31. jula do 22. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelacije.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 007831 13 Gž od 5. aprila 2013. godine izvršenik je obavezan da Magbuli Mujić [u toku postupka je donesen zaključak kojim je utvrđena promjena ličnosti tražioca izvršenja, te utvrđeno da apelantica stupa na njeno mjesto] na ime naknade štete po osnovu dodjele na korištenje i prodaje stana na kome nije moglo postojati stanarsko pravo isplati iznos od 42.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove cjelokupnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Apelantica je 10. jula 2013. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćne i izvršne presude iz prethodnog stava ove odluke protiv izvršenika radi isplate glavnog duga.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 P 007831 13 I od 25. septembra 2013. godine odredio predloženo izvršenje. Dopisima NLB Bank d.d. Tuzla, Hypo Alpe Adria Bank d.d., Intesa Sanpaolo Banka, UniCredit Bank i Sparkasse Bank d.d., u periodu od 22. oktobra 2013. godine do 9. aprila 2014. godine, Općinski sud je obaviješten da izvršenje nije provedeno zbog nepostojanja sredstava na računima izvršenika koji se vode kod navedenih banaka.

11. Kako izvršenje nije bilo moguće provesti na novčanim sredstvima izvršenika, apelantica je podnescima od 25. septembra i 1. oktobra 2014. godine Općinskom sudu predložila da donese rješenje kojim će odrediti izvršenje zabilježbom izvršenja, utvrđenjem vrijednosti i prodajom nekretnina, pobliže opisanih u prijedlogu.

12. Općinski sud je rješenjem od 19. marta 2015. godine odredio predloženo izvršenje na nekretninama izvršenika (u konkretnom slučaju se radilo o osam zemljišnoknjižnih uložaka).

13. Na ročištu održanom 19. oktobra 2015. godine (određenom radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina iz prethodnog stava) apelantica je predložila da se izvršenje odredi i na drugim nekretninama – dva stana koji se nalaze u Tuzli (u daljnjem tekstu: stan 5-D2 ili stan 2-D2, odnosno predmetni stanovi).

14. Rješenjem Općinskog suda od 19. oktobra 2015. godine određeno je izvršenje na predmetnim stanovima i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom nekretnine i namirenjem apelantice kao tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom do konačnog namirenja potraživanja. Općinski sud je istoga dana Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda naložio zabilježbu rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi.

15. Rješenjem Općinskog suda od 6. januara 2016. godine predmetni izvršni postupak je privremeno obustavljen do okončanja postupka pokrenutog protiv izvršenika rješenjem tog suda od 18. decembra 2015. godine. Apelantica je podneskom od 16. augusta 2016. godine predložila nastavak postupka s obzirom na to da je okončan predmetni postupak pokrenut protiv izvršenika.

16. Rješenjem Općinskog suda od 24. marta 2017. godine usvojen je prigovor trećeg lica Selene Hadžić protiv izvršenja određenog rješenjem od 19. oktobra 2015. godine na stanu 2-D2, te je izvršenje na predmetnom stanu proglašeno nedopuštenim i rješenje od 19. oktobra 2015. godine stavljeno van snage u dijelu u kojem je određeno izvršenje na navedenom stanu.

17. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je Selena Hadžić 24. januara 2017. godine u svojstvu trećeg lica izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju u kojem je istakla da nekretnina (stan 2-D2) na kojoj apelantica traži svoje namirenje nije u vlasništvu izvršenika s obzirom na to da je ona kao kupac ugovorom o prodaji stana od 1. jula 2014. godine od izvršenika kupila predmetni stan, da je prodavcu – izvršeniku isplatila puni iznos kupoprodajne cijene u iznosu od 121.842,00 KM, što je prodavac potpisivanjem ugovora potvrdio (stav III navedenog ugovora), kao i da je nesporno u posjed predmetnog stana ušla odmah nakon zaključenja ugovora. Pored toga, Općinski sud je naveo da je Selena Hadžić kao treće lice u prigovoru istaknula da apelantica ne može raspolagati navedenom nekretninom s obzirom na to da nije u vlasništvu izvršenika, što nesporno proizlazi i iz ugovora o priključivanju na niskonaponsku distributivnu mrežu od 2. jula 2014. godine, ugovora o vršenju usluga snabdijevanja pitkom vodom i odvođenja otpadnih voda od 25. augusta 2014. godine, ugovora o korištenju distributivnih mreža od 11. jula 2014. godine, kao i svih priloženih plaćenih računa za komunalne usluge, a koje glase na njeno ime. Također je navela da iz priloženih dokaza nesporno proizlazi da je ona kao treće lice vlasnik stana 2-D2, koji je određen kao predmet izvršenja, te je predložila, s obzirom na to da su prava trećeg lica zahvaćena izvršenjem, da se izvršenje na navedenoj nekretnini, shodno odredbi člana 51. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), proglasi nedopuštenim. Općinski sud je naveo da je apelantica u odgovoru na prigovor istaknula da nije sporna tvrdnja trećeg lica Selene Hadžić da je ona zaključila ugovor o prodaji stana koji je predmet izvršnog postupka, te da se uselila u predmetni stan i da je zaključila ostale ugovore kojima je regulirala plaćanje komunalija na navedenom stanu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantica u odgovoru na prigovor navela da je zaključenjem navedenog ugovora o prodaji stana treće lice Selena Hadžić stekla samo osnov da se u KPU Općinskog suda upiše kao vlasnica predmetnog stana, dok u prigovoru ne pruža dokaz o tome da se upisala u KPU Općinskog suda kao vlasnica navedenog stana. Apelantica je priložila dokaz da je predmetni stan još uvijek u vlasništvu izvršenika, jer treće lice Selena Hadzić nije upisana u KPU Općinskog suda kao vlasnik tog stana, na osnovu ugovora o kupoprodaji, te da je bez tog dokaza njen prigovor neosnovan s obzirom na to da se vlasnikom postaje tek upisom u KPU. Općinski sud je naveo da je treće lice Selena Hadžić podneskom od 9. marta 2017. godine obavijestila sud da je izvršen upis njenog prava vlasništva na predmetnom stanu u KPU Općinskog suda, a na osnovu ugovora o kupoprodaji, pa je predložila da sud obustavi izvršenje u odnosu na predmetni stan, te je u prilogu podneska dostavila rješenje Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 28. februara 2017. godine i izvod iz KPU za predmetni stan od 22. februara 2017. godine.

18. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i odredbe čl. 51. stav 1. i 52. stav 2. ZIP-a, koje je citirao, naglasivši da je treće lice Selena Hadžić stekla osnov za upis prava vlasništva na predmetnom stanu (stan 2-D2) zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana i to prije donošenja rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine, a što je od odlučnog značaja kod ocjene osnovanosti prigovora. Naime, treće lice Selena Hadžić bila je vanknjižni vlasnik predmetnog stana prije određenog izvršenja pri čemu je izvršen upis njenog prava vlasništva na predmetnom stanu na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, što proizlazi iz izvoda iz KPU od 22. februara 2017. godine, odnosno rješenja Zemljišnoknjižnog ureda ovog suda od 28. februara 2017. godine. Općinski sud je zaključio da pravo vlasništva trećeg lica na predmetnom stanu sprečava izvršenje slijedom čega ima pravo zahtijevati da se izvršenje na predmetnom stanu proglasi nedopuštenim.

19. Rješenjem Kantonalnog suda od 11. decembra 2017. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da joj, zbog činjenice što treće lice Selena Hadžić nije izvršila uknjižbu predmetnog stana u zemljišnim knjigama prije no što je apelantica tražila izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na predmetnom stanu, pripada pravo da svoje novčano potraživanje naplati prodajom predmetnog stana. Pri tome Kantonalni sud je naveo da apelantica u žalbi ne tvrdi da je kupac predmetnog stana - treće lice Selena Hadžić bila nesavjesna prilikom zaključenja pravno valjanog ugovora o kupoprodaji, koji predstavlja osnov za stjecanje prava vlasništva pravnim poslom, pa u situaciji kada se kupac - treće lice pouzdalo u tačnost zemljišnih knjiga u pogledu izvršenog upisa na izvršenika nije ni bilo mjesta da se odbije prigovor trećeg lica u izvršnom postupku, niti je bilo mjesta da se treće lice uputi na parnicu radi dokazivanja prava. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da apelantica zanemaruje da je vremenski raniji pravni posao trećeg lica - Selene Hadžić u odnosu na njenu pravnu radnju promjene predmeta i sredstava izvršenja (izvršenje na nekretninama tražila podnescima od 25. septembra i 1. oktobra 2014. godine, a na predmetnom stanu 19. oktobra 2015. godine, a treće lice Selena Hadžić kupila predmetni stan 1. jula 2014. godine), zbog čega je neprihvatljivo njeno žalbeno istrajavanje da se pouzda u zemljišne knjige.

20. U daljnjem toku postupka koji se odnosio na drugi stan (stan 5-D2) Općinski sud je 12. septembra 2018. godine donio zaključak kojim je proglasio da je apelantica najpovoljniji ponuđač i kupac nekretnine – stana 5-D2. Općinski sud je istoga dana donio i rješenje o dosuđenju predmetnog stana apelantici. Zaključkom Općinskog suda od 2. novembra 2018. godine naloženo je izvršeniku da isprazni nekretninu i preda tražiocu izvršenja stan 5-D2.

21. Rješenjem Općinskog suda od 12. decembra 2018. godine usvojen je prigovor trećih lica Stjepana i Blaženke Mazić protiv izvršenja određenog rješenjem od 19. oktobra 2015. godine na stanu 5-D2, te je izvršenje na navedenoj nekretnini proglašeno nedopuštenim i rješenje od 19. oktobra 2015. godine stavljeno van snage u dijelu u kojem je određeno izvršenje na navedenom stanu.

22. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da su Stjepan i Blaženka Mazić kao treća lica izjavili prigovor protiv rješenja o izvršenju u kojem su istakli da je izvršenje na predmetnom stanu 5-D2 nedopušteno zbog toga što su oni suvlasnici na predmetnom stanu sa dijelovima od po 1/2, da su se ugovorom o sufinansiranju – udruživanju sredstava radi zajedničke gradnje stambeno-poslovnog objekta u Tuzli od 24. augusta 2009. godine, koji je zaključen između njih kao udružioca sredstava, sa jedne strane, i izvršenika, sa druge strane, ugovorne strane sporazumjele da će izvršenik za potrebe udružilaca sredstava (trećih lica Stjepana i Blaženke Mazić) izgraditi trosoban stan, a oni su se obavezali da će isplatiti izvršeniku kupoprodajnu cijenu od 128.611,00 KM. Nadalje, Općinski sud je naveo da su treća lica u prigovoru navela da su nakon zaključenja ugovora o sufinansiranju 8. jula 2014. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa izvršenikom kao prodavcem, te da su prodavcu isplatili cjelokupni iznos kupoprodajne cijene i ušli u posjed predmetnog stana, izvršili priključenje za toplinsku, električnu i komunalnu mrežu. Nadalje, Općinski sud je naveo da su treća lica u prigovoru istaknula da su se 5. januara 2017. godine upisala kao vlasnici predmetnog stana u zemljišnim knjigama i to na osnovu notarski obrađenog ugovora o prodaji nekretnine - predmetnog stana, koji predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (iustus titulus), odnosno da su postali zemljišnoknjižni vlasnici predmetnog stana prije nego što je Općinski sud donio rješenje o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine kojim je odobrio izvršenje na predmetnom stanu. Općinski sud je naveo da su treća lica istaknula da, u vrijeme kada je sud odobrio izvršenje na predmetu izvršenja (predmetnom stanu), izvršenik nije imao nikakvih prava na njemu, slijedom čega sud nije ni mogao odobriti izvršenje na predmetnom stanu jer je taj stan, u vrijeme donošenja rješenja, bio u vlasništvu trećih lica, te da je stoga izvršenje na predmetnom stanu nedopušteno.

23. Općinski sud je naveo da je apelantica u odgovoru na prigovor istaknula da je sud, u smislu člana 72. stav 1. ZIP-a, po službenoj dužnosti donio rješenje od 22. oktobra 2015. godine kojim je na osnovu rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine dozvoljen upis zabilježbe izvršenja u C listu u korist apelantice protiv izvršenika. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantica u odgovoru na prigovor istaknula da je nepotrebno pridavati pravni značaj momentu zaključenja ugovora o sufinansiranju – udruživanju sredstava od 24. augusta 2009. godine i ugovora o prodaji nekretnina od 8. jula 2014. godine, nego da je moment uknjižbe prava vlasništva trećih lica Stjepana i Blaženke Mazić na predmetnom stanu u zemljišnu knjigu krucijalna i pravno relevantna činjenica. S tim u vezi, apelantica je dalje navela da je uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist trećih lica Stjepana i Blaženke Mazić izvršena tek 5. januara 2017. godine, dakle, nakon više od godinu dana od dana kada je upisana zabilježba rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine u apelanticinu korist. Također, apelantica je u odgovoru na prigovor navela da, ako se na izloženo činjenično stanje pravilno primijeni odredba člana 72. st. 2. i 3. ZIP-a, a na koju odredbu se pozivaju i treća lica Stjepan i Blaženka Mazić kao podnosioci prigovora, može se zaključiti da je apelantica zabilježbom rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine stekla pravo da svoje potraživanje namiri iz predmetnog stana trećih lica Stjepana i Blaženke Mazić, koji su dužni trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje apelantice stečenog tom zabilježbom.

24. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i odredbe čl. 51. stav 1. i 52. stav 2. ZIP-a, koje je citirao, naglasivši da su treća lica Stjepan i Blaženka Mazić kupovinom od izvršenika predmetnog stana (stan 5-D2) stekli valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva prije nego što je apelantica pokrenula postupak izvršenja na predmetnoj nekretnini – prijedlogom istaknutim na ročištu od 19. oktobra 2015. godine, zbog čega je izvršenje na predmetnom stanu proglašeno nedopuštenim. Pored toga, Općinski sud je ocijenio da se na konkretan slučaj treba primijeniti odredba člana 21. stav 3. ZIP-a kojom je propisano da se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi, a imajući u vidu da je izvršenik otuđio predmetne nekretnine i to po osnovu ugovora o prodaji stana trećim licima kao kupcima prije podnošenja dopunskog prijedloga za izvršenje od 19. oktobra 2015. godine i prije donošenja rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine. Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju treća lica Stjepan i Blaženka Mazić savjesni stjecaoci koji su imali valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (ugovor o prodaji stana zaključen 8. jula 2014. godine) prije nego što je određeno izvršenje na predmetnom stanu a koji je u cijelosti izvršen. Također, Općinski sud je ocijenio da su neprihvatljivi apelanticini navodi da joj, zbog činjenice što treća lica nisu izvršila uknjižbu predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama prije nego što je apelantica tražila izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na predmetnoj nekretnini, pripada pravo da svoje novčano potraživanje naplati prodajom nekretnine. Pri tome Općinski sud je istaknuo da treba imati u vidu da je vremenski raniji pravni posao trećih lica – zaključeni ugovor u odnosu na pravnu radnju apelantice – podnošenje prijedloga za izvršenje, kojim je predloženo izvršenje na predmetnoj nekretnini, zbog čega su neprihvatljivi apelanticini navodi o pouzdanje u zemljišne knjige i pozivanje na odredbe člana 72. st. 2. i 3. ZIP-a.

25. Konačno, Općinski sud je zaključio da su treća lica Stjepan i Blaženka Mazić stekli osnov za upis prava vlasništva na predmetnom stanu (stan 5-D2) zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana i to prije donošenja rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine, a što je od odlučnog značaja kod ocjene osnovanosti prigovora. Naime, treća lica Stjepan i Blaženka Mazić bili su vanknjižni vlasnici predmetnog stana prije određenog izvršenja, pri čemu je izvršen upis njihovog prava vlasništva na predmetnom stanu na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, što proizlazi iz izvoda iz knjige položenih ugovora za predmetni stan, odnosno rješenja Zemljišnoknjižnog ureda tog suda od 5. januara 2017. godine. Općinski sud je zaključio da pravo vlasništva trećih lica na predmetnom stanu sprečava izvršenje, slijedom čega imaju pravo zahtijevati da se izvršenje na predmetnom stanu proglasi nedopuštenim.

26. Rješenjem Kantonalnog suda od 8. maja 2019. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da joj, zbog činjenice što treća lica Stjepan i Blaženka Mazić nisu izvršili uknjižbu predmetnog stana u zemljišnim knjigama prije no što je apelantica tražila izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na predmetnom stanu, pripada pravo da svoje novčano potraživanje naplati prodajom predmetnog stana. Pri tome Kantonalni sud je naveo da apelantica zanemaruje da je vremenski raniji pravni posao trećih lica Stjepana i Blaženke Mazić u odnosu na njenu pravnu radnju promjene predmeta i sredstva izvršenja (izvršenje na nekretninama tražila podnescima od 25. septembra i 1. oktobra 2014. godine, a na predmetnom stanu 19. oktobra 2015. godine, a treća lica Stjepan i Blaženka Mazić kupila predmetni stan 8. jula 2014. godine), zbog čega je neprihvatljivo njeno žalbeno istrajavanje da se pouzda u zemljišne knjige.

27. Općinski sud je zaključkom od 6. augusta 2019. godine naložio apelantici da dostavi izjašnjenje u odnosu na koje nekretnine pobliže opisane u rješenju od 19. marta 2015. godine predlaže provođenje izvršenja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

28. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

29. Apelantica je istaknula da su osporena rješenja donesena proizvoljnim (arbitrarnim) tumačenjem pozitivnopravnih propisa. Očita arbitrarnost u postupanju redovnih sudova je jasna iz njihovog zaključka kada ističu „da [apelantica] kao tražilac izvršenja zanemaruje da je vremenski raniji pravni posao trećeg lica [...] u odnosu na njenu pravnu radnju promjene predmeta i sredstava izvršenja (izvršenje na nekretninama tražila podnescima od 25. septembra i 1. oktobra 2014. godine, a na predmetnom stanu 19. oktobra 2015. godine, a treća lica [Selena Hadžić i Stjepan i Blaženka Mazić] kupili predmetne stanove 1. i 8. jula 2014. godine), zbog čega je neprihvatljivo njihovo žalbeno istrajavanje da se pouzdao u zemljišne knjige“. Apelantica navodi da je iz navedenog zaključka jasno da redovni sudovi očito ne shvataju značaj načela povjerenja u zemljišne knjige, kao jednog od osnovnih načela zemljišnoknjižnog prava i koje je dodatno osnaženo donošenjem Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH. Pri tome apelantica ističe kako tražilac izvršenja može znati da li je zaključen ugovor o kupoprodaji bilo kojeg stana ako takva činjenica nije upisana u zemljišne knjige, a znamo da lica nisu dužna da istražuju vanknjižno stanje. Osim toga, apelantica ukazuje i na odredbu člana 72. ZIP-a čija primjena je krucijalna za donošenje pravilne i zakonite odluke u konkretnim slučajevima. Ističe da je u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba izvršenja na predmetnim stanovima, te da je tom zabilježbom apelantica kao tražilac izvršenja stekla pravo da svoje potraživanje namiri iz predmetnih stanova, a s obzirom na to da su se treća lica, kao vlasnici/suvlasnici predmetnih stanova, upisala kao zemljišnoknjižni vlasnici tek 5. januara i 28. februara 2017. godine, odnosno dvije i po godine nakon zaključivanja ugovora kojima su samo stekli pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnim stanovima. Prema tome, treća lica su dužna trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje apelantice stečenog tom zabilježbom, jer promjena vlasnika stana tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti stana. Nadalje, apelantica ističe da su sudovi potpuno zanemarili činjenicu da je navedenom zabilježbom stekla založno pravo u skladu sa odredbom člana 139. stav 1. i člana 140. Zakona o stvarnim pravima FBiH.

30. Konačno, apelantica naglašava da predmetni postupak još uvijek nije završen na način da apelantica namiri svoje potraživanje, a od pokretanja izvršnog postupka su prošle gotovo četiri i po godine. Apelantica zahtijeva i naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

31. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i da u svemu ostaje kod datih razloga u rješenju od 11. decembra 2017. godine. Smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku.

32. Općinski sud je naveo da je u postupku donošenja rješenja od 24. marta 2017. godine pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe, osporenu odluku donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava i u njenom obrazloženju dao potpune i jasne razloge za odluke kod kojih u potpunosti ostaje. Smatra da su apelanticini navodi o kršenju navedenih prava neosnovani, te je predložio da se podnesena apelacija odbije.

33. Općinski sud je, u odnosu na apelanticine navode koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, naveo hronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da je dužina trajanja predmetnog postupka posljedica najprije nemogućnosti provođenja izvršenja po rješenju o izvršenju od 25. septembra 2013. godine na novčanim sredstvima izvršenika na računima kod banaka, zatim, ponovnih prijedloga za promjenu predmeta i sredstva izvršenja koje je podnijela apelantica, nadalje, zbog okolnosti da je u predmetnom izvršnom predmetu došlo do privremenog obustavljanja izvršnog postupka. Pored toga, Općinski sud je naveo da je na dužinu postupka utjecalo i to što je u izvršnom predmetu sud odlučivao i o prigovorima trećih lica od 24. januara 2017. godine i od 7. novembra 2018. godine iz čega proizlazi da se radi o složenom predmetu u kojem su se pojavila i treća lica koja polažu prava na predmetne nekretnine, a zatim i okolnosti da se predmet u dva navrata nalazio na Kantonalnom sudu na odlučivanju o apelanticinim žalbama. Osim toga, dužina trajanja predmetnog postupka je dijelom i posljedica istaknutih prijedloga apelanticinog opunomoćenika za odlaganje ročišta i za produženje određenih rokova, kako bi mu se ostavila mogućnost za konkretno opredjeljenje u odnosu na nekretnine na kojima bi se provelo izvršenje, čime je apelantica posredstvom opunomoćenika doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka.

34. Izvršenik je naveo da je već niz godina u teškoj finansijskoj i kadrovskoj situaciji, da su mu od 2011. godine, zbog neizmirenih finansijskih obaveza, blokirani svi transakcijski računi. Ističe da ne posjeduje imovinu, niti novac kojim bi se moglo izmiriti nastalo dugovanje.

V.Relevantni propisi

35. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 139. stav 1.

Općenito (1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

Član 140.

Neodvojivost, neprenosivost, podzalog (1) Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom osnovu stekne zalog, stekao ga je opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Otuđenje i nasljeđivanje založnog prava moguće je samo zajedno s tražbinom koju osigurava.

(3) Založno pravo ne može se prenijeti s jednoga zaloga na drugi, ako nije nešto drugo određeno.

(4) Založno pravo se može opteretiti podzalogom. Za podzalog vrijedi na odgovarajući način ono što i za zalog, ako nešto drugo zakonom nije određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi podzaloga.

36. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - OUS, 35/12, 35/12-rješenje USBiH, 46/16 i 55/18- rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 51. stav 1.

Pretpostavke za prigovor (1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može da podnese prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedozvoljenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

Član 52. stav 2.

Odluke suda po prigovoru trećeg lica (2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dozvoljavaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnim dokumentom ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom.

Član 72. st. 1, 2. i 3.

Ubilježavanje izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježavanje izvršenja.

(2) Tim ubilježavanjem tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem.

(3) Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Kantonalnog suda br. 32 0 P 007831 17 Gži od 11. decembra 2017. godine i 32 0 P 007831 19 Gži 2 od 8. maja 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, u apelacijama br. AP 917/18 i AP 1307/18 osporeno rješenje od 11. decembra 2017. godine apelantica je primila 8. januara 2018. godine, a apelacije je podnijela 15. februara i 2. marta 2018. godine. Nadalje, u apelaciji broj AP 2929/19 apelantica je osporeno rješenje od 8. maja 2019. godine primila 21. maja 2019. godine, dok je apelaciju podnijela 16. jula 2019. godine. Dakle, nesporno je da su sve tri apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na osporena rješenja

44. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih rješenja pogrešno primijenili relevantne odredbe ZIP-a kada su u konkretnom slučaju izvršenje na predmetnim stanovima proglasili nedopuštenim i rješenje od 19. oktobra 2015. godine stavili van snage u dijelu u kojem je određeno izvršenje na predmetnim stanovima, što je kao posljedicu imalo kršenje njezinog prava na pravično suđenje.

45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

46. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmet u kojem je (nakon što je pokrenut izvršni postupak na stanu na kojem apelantica nije imala upisano pravo vlasništva u javnim evidencijama, ali je imala zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji, posjed stana [...]) sporno pitanje bilo da li je takav stan, koji se u javnim evidencijama još uvijek vodio na prodavcu, mogao biti predmet izvršenja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine, st. 60-88, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključio: „Miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelanticu stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana.“ Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo „da se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku“. Ovo posebno, kako je naglasio Ustavni sud u citiranom predmetu, „imajući u vidu da je apelantica u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da je predmetni stan i njen jedini dom, a koju činjenicu su redovni sudovi ocijenili bez značaja jer apelantica u toku izvršnog postupka nije stekla pravo vlasništva upisom u odgovarajući registar, pri tome potpuno zanemarivši nespornu činjenicu da je na osnovu valjanog pravnog posla u posjedu predmetnog stana, kao i da ovo njeno pravo nije prestalo ni zabilježbom rješenja o izvršenju“ (op. cit., AP 2326/18, st. 84. i 85).

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u osporenim prvostepenim rješenjima od 24. marta 2017. i 12. decembra 2018. godine obrazložio da je donio odluku kao u izreci (odnosno izvršenje na predmetnim stanovima proglasio nedopuštenim) imajući u vidu odredbu člana 51. stav 1. i 52. stav 2. ZIP-a s obzirom na to da su treća lica (Selena Hadžić i Stjepan i Blaženka Mazić) stekla osnov za upis prava vlasništva na predmetnim stanovima i to zaključenjem ugovora o kupoprodaji i to prije donošenja rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenim drugostepenim rješenjima od 11. decembra 2017. i 8. maja 2019. godine ocijenio činjenicu da je vremenski raniji pravni posao trećih lica u odnosu na apelanticinu pravnu radnju promjene predmeta i sredstava izvršenja (izvršenje na predmetnim stanovima tražila podneskom od 19. oktobra 2015. godine, a treća lica kupila predmetne stanove 1. i 8. jula 2014. godine), zbog čega je zaključio da je neprihvatljivo apelanticino žalbeno istrajavanje da se pouzda u zemljišne knjige. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovorima trećih lica protiv rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine, u obrazloženjima svojih odluka dao detaljne i jasne razloge u pogledu nedopuštenosti izvršenja na predmetnim stanovima, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao da predmetni stanovi nisu imovina izvršenika s obzirom na to da su treća lica ugovorima o prodaji predmetnih stanova od 1. i 8. jula 2014. godine od izvršenika kupila predmetne stanove i na taj način postali titulari prava na imovinu na tim stanovima, odnosno stekli imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i to prije donošenja rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2015. godine, sve u skladu sa odredbama člana 51. stav 1. i 52. stav 2. ZIP-a. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno i da su treća lica nakon zaključenja ugovora o prodaji predmetnih stanova ušla u njihov posjed, te u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu izvršeniku prije nego što je apelantica pokrenula postupak izvršenja na tim stanovima. Dovodeći u vezu odredbe člana 51. stav 1. i 52. stav 2. ZIP-a (kojima su propisane pretpostavke za prigovor protiv izvršenja, te odluke suda po prigovoru trećih lica) s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da su treća lica od izvršenika kupila predmetne stanove prije pokretanja izvršnog postupka na predmetnim stanovima, te da stoga nema mjesta za primjenu odredaba čl. 70. i 72. stav 3. ZIP-a. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

c)U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

49. Apelantica, također, smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

51. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi i da osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odgađanja (vidi, Evropski sud, Scollo protiv Italije, 1995). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje nijedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (vidi, Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično provođenje sudskog postupka.

52. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 10. jula 2013. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period od oko šest i po godina.

53. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, te s obzirom na sve činjenice predmeta (nemogućnost provođenja izvršenja na novčanim sredstvima izvršenika, da je po apelanticinom prijedlogu promijenjen predmet i sredstvo izvršenja, odnosno određeno je izvršenje na izvršenikovim nekretninama, da je u postupku došlo do promjene ličnosti tražioca izvršenja u skladu sa rješenjem o nasljeđivanju, da je u predmetnom postupku došlo do privremenog obustavljanja izvršnog postupka, da je sud odlučivao i o prigovorima trećih lica), Ustavni sud zaključuje da se radi o složenijem predmetu.

54. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je dužina trajanja predmetnog postupka dijelom i posljedica istaknutih prijedloga apelanticinog opunomoćenika za odgađanje ročišta i za produženje određenih rokova, kako bi mu se ostavila mogućnost za konkretno opredjeljenje u odnosu na nekretnine na kojima bi se provelo izvršenje, čime je apelantica posredstvom opunomoćenika, u izvjesnoj mjeri, doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka.

55. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je sud predloženo izvršenje dopustio u roku od dva mjeseca nakon podnošenja prijedloga za izvršenje. Ustavni sud zapaža i da je Općinski sud nakon donošenja rješenja o izvršenju nastavio ažurno preduzimati procesne radnje, da je za vrijeme trajanja predmetnog postupka preduzeo veliki broj radnji (dostavio rješenje o izvršenju bankama, a nakon što su banke obavijestile sud da izvršenje nije provedeno zbog nepostojanja sredstava na računu izvršenika, na apelanticin prijedlog odredio izvršenje na nekretninama izvršenika, donio rješenje o obustavi postupka, odlučio o prigovoru izvršenika i prigovoru trećih lica, zaključcima određivao vještačenje, zakazao više ročišta za prodaju izvršenikovih nekretnina, donosio rješenja o dosudi, dostavljao predmetne spise na odlučivanje Kantonalnom sudu – koji je u periodu od osam, odnosno četiri mjeseca donosio odluke po apelanticinim žalbama, na apelanticin prijedlog zaključkom izvršio promjenu tražioca izvršenja u skladu sa rješenjem o nasljeđivanju), te da u radu Općinskog suda nije bilo perioda duže pasivnosti.

56. Imajući u vidu sve navedeno, iako je predmetni izvršni postupak trajao oko šest i po godina, Ustavni sud nalazi da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u situaciji kada je Općinski sud ažurno preduzimao veliki broj raspoloživih procesnih radnji s ciljem okončanja predmetnog postupka kako bi razumno pomogao da apelanticino potraživanje, utvrđeno pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom, bude namireno s obzirom na to da je dužini trajanja postupka doprinijela činjenica da se radi o složenom postupku, zatim, apelanticin doprinos, kao i postojanje objektivnih okolnosti.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju još uvijek nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, i to u situaciji kada su treća lica, na osnovu zaključenih ugovora o kupoprodaji, postala titulari prava na imovinu na predmetnim stanovima prije pokretanja izvršnih postupaka na tim stanovima.

59. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno niti apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nepoštivanja standarda okončanja u razumnom roku izvršnog postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom s obzirom na to da je predmetni postupak složen, da je apelantica u izvjesnoj mjeri doprinijela dužini postupka i da su na njegovo trajanje utjecale objektivne okolnosti, a Općinski i Kantonalni sud su djelotvorno i ekonomično preduzimali raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka kako bi razumno pomogli da apelanticino potraživanje bude namireno.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-917/18 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio