Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2799/19 (S. P.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2799/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2799/19, rješavajući apelacije Siniše Pavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Siniša Pavić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 271211 19 Rev od 18. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 271211 18 Rsž od 23. aprila 2019.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2799/19
1. Siniša Pavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Tatjana Tamara Perduv advokat iz Banjaluke, podnio je 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 271211 18 Rsž od 23. aprila 2019. godine.
2. AP-4549/19
2. Apelant, kojeg zastupa Tatjana Tamara Perduv advokat iz Banjaluke, podnio je 25. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 271211 19 Rev od 18. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 271211 18 Rsž od 23. aprila 2019. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i osporavaju odluke donesene u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2799/19.
4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja tuženog (“Mtel” A.D. Banjaluka) od 8. juna 2017.godine o otkazu ugovora o radu zbog odbijanja ponude za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, rješenje od 12. juna 2017.godine kojim je odbijen zahtjev za zaštitu prava izjavljen protiv ponude za zaključenje ugovora o rada i ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, te od 23. juna 2017.godine kojim je odbijen zahtjev za zaštitu prava protiv rješenja o prestanku važenja ugovora o radu, a da je na snazi pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. maja 2016.godine tako da apelantov radni odnos kod tuženog nije prestao, a što je tuženi dužan priznati i dozvoliti apelantu da radi na radnom mjestu glavnog tehničara za esploataciju i održavanje klimatizacije. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade izgubljene zarade u vremenu zabrane rada po nezakonitom otkazu radnog odnosa od dana prestanka rada do dana vraćanja na rad.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant prema ranijem ugovoru o radu bio raspoređen kod tuženog na radno mjesto glavni tehničar za eksploataciju i održavanje klimatizacije, te da je tuženi aktom (ponuda za zaključenje ugovora o radu) apelantu nudio izmjenu sadržine ugovora o radu u pogledu raspoređivanja na drugo radno mjesto, uz koju ponudu je dostavio ugovor o radu od 12. maja 2017. godine prema kojem bi apelant bio raspoređen na radno mjesto tehničar za podršku, u grupi poslova za podršku poslovnim procesima. Okružni sud je dalje naveo da je apelant odbio da primi poštansku pošiljku s ovim aktima tuženog na adresi stanovanja, kao i da primi njihovo uručenje u kancelariji. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tuženi u smislu člana 172. Zakona o radu bio ovlašten da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, te naglasio da to što tuženi nije ponudio zaključenje aneksa na postojeći ugovor o radu, nego je predložio zaključivanje novog ugovora o radu ne čini nevaljanom ponudu za izmjenu uslova rada niti izjavljeni otkaz ugovora o radu. Naime, Okružni sud je naveo da za ocjenu da li se radi o zasnivanju novog radnog odnosa i prekidu kontinuiteta rada ili o izmjeni sadržaja postojećeg radnog odnosa nije od uticaja naziv dokumenta koji je ponuđen apelantu, nego njegov sadržaj. Okružni sud je naveo da su jedine razlike između ponuđenog ugovora o radu i ranijeg ugovora o radu sadržane u promjeni radnog mjesta, tako da bi apelant ubuduće umjesto na radnom mjestu glavni tehničar za eksploataciju i održavanje klimatizacije-platni razred I 8, uz bruto mjesečnu plaću od 1.894,70 KM bio raspoređen na radnom mjestu tehničar za podršku, platni razred H7, uz bruto mjesečnu plaću od 1.820,39 KM. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da su bili ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu (član 179. stav 1. tačka 4. Zakona o radu), jer je volja tuženog izjavljena u skladu sa zakonom propisanim ovlaštenjem da radnika u toku trajanja radnog odnosa može rasporediti na svako odgovarajuće radno mjesto u skladu s propisanim postupkom za izmjenu sadržaja ugovora o radu, dok apelant u ostavljenom roku nije prihvatio izmjene ugovora o radu.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je u ponudi i nacrtu ugovora o radu tuženi apelantu predočio razloge za zaključenje aneksa (novog) ugovora o radu, obavijestio ga na koje radno mjesto se predlaže raspored, koji je koficijent i visina plaće, te ga upoznao i o drugim elementima ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima i upozorio ga na posljedice neprivatanja ponude, pa kako apelant u ostavljenom roku nije prihvatio izmjenu ugovora o radu, to su ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu u skladu s članom 179. stav 1. tačka 4. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
7. U svim navedenim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozivao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagao niti argumentovao, već su ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević