Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/19 (B. Š. i A. Š. P.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1455/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1455/19, rješavajući apelaciju Bjelana Šešića i Anđelke Šešić Prestaš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Bjelan Šešić i Anđelka Šešić Prestaš protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 029694 18 Rev od 28. novembra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bjelan Šešić i Anđelka Šešić Prestaš (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnijeli su 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 029694 18 Rev od 28. novembra 2018. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 029694 17 Gž 2 od 21.

septembra 2017. godine žalba drugotuženog (M.P.) je djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke kojim je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, tako što se prvotuženi (A.G.) i drugotuženi obavezuju da prvoapelantu solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev drugoapelantice da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da joj solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija drugotuženog i obje nižestepene presude preinačene u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanta u odnosu na drugotuženog tako što se prvoapelant u cijelosti odbija s tužbenim zahtjevom prema drugotuženom.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi osnovom ugovora o prodaji stare devizne štednje zaključenog s apelantima kupio kupio staru deviznu štednju od apelanata (i to iznos od 176.945,68 KM, vlasništvo prvoapelanta i iznos od 7.331,55KM, vlasništvo drugoapelantice) te se obavezao kupljeni iznos stare devizne štednje isplatiti u osam rata, s tim da je isplatio samo prvu ratu u iznosu od 12.900,00KM, od kojeg iznosa je drugoapelantici isplaćen iznos od 7.331,55KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prvoapelant i drugotuženi nisu bili u ugovornom odnosu, te da se obligacioni odnos za naknadu štete i drugih potraživanja po osnovu ovog ugovora može rješavati samo među ugovornim stranama. Vrhovni sud je naveo da nema uticaja na odluku o ovom sporu okolnost da su apelanti, po zahtjevu prvotuženog, potpisali nalog da se njihova štednja prebaci na račun drugotuženog koji je tim sredstvima i sredstvima drugih prodavaca stare devizne štednje u postupku privatizacije kupio preduze će. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi odredio da apelanti deponovani iznos stare devizne štednje prenesu na račun drugotuženog, te da je drugotuženi, kao tre će lice, bio ovlašten od strane prvotuženog da za njega primi ispunjenje obaveze od apelanata. Vrhovni sud je naveo da prijemom ispunjenja nije zasnovan obligacioni odnos između apelanata i drugotuženog, jer nije došlo ni do preuzimanja duga (član

446. Zakona o obligacionim odnosima) ni do pristupanja dugu (član 451. istog zakona), s obzirom da između prvotuženog i drugotuženog nije zaključen ugovor o preuzimanju duga uz pristanak prvoapelanta, niti je između prvoapelanta i drugotuženog zaključen ugovor o pristupanju dugu. Također, Vrhovni sud je naveo da je postojao osnov po kome je prvoapelant prenio na račun drugotuženog svoju staru deviznu štednju, a to je navedeni ugovor zaključen između njega i prvotuženog. Vrhovni sud je naveo da je očigledno postojao poseban obligacioni odnos između prvotuženog i drugotuženog, te naglasio da prvoapelant nije ni u kakvoj vezi s tim odnosom niti taj odnos ima bilo kakav uticaj na rješenje spora.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine (slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i lica), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/19 (B. Š. i A. Š. P.) | Sudska praksa | Aktio