Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3263/18 (V. B., A. B., M. M., B. S. i R. R.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Uporedive situacije
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3263/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3263/18, rješavajući apelaciju Vildane Bedak i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vildane Bedak, Aide Bajraktarević, Munibe Mlatišume, Bisenije Sivčević i Ramize Rizvan podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vildana Bedak, Aida Bajraktarević, Muniba Mlatišuma, Bisenija Sivčević i Ramiza Rizvan (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1911/17 od 15. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1955/17 koju su apelantice podnijele 19. maja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine jer su apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantice imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužne na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je 20. novembra 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 28. novembra 2019. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 266273 12 Rs od 7. decembra 2012. godine obavezan je tuženi da na ime razlike toplog obroka za period od 1. januara 2011. do 30. juna 2012. godine, razlike naknade regresa za 2011. godinu i razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu za period od 1. januara 2011. do 30. juna 2012. godine isplati apelanticama određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka, sve precizirano u izreci presude.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelantice u navedenom vremenskom periodu bile zaposlenice tuženog, kao i da su koristile godišnji odmor u 2011. godini. Također je istaknuto da je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, a kojim je izmijenjen član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada FBiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Dalje je ukazano da je Vlada FBiH u skladu s navedenim ovlaštenjem, a primjenom od 1. marta 2008. godine, povećala neto satnicu sa 1,75 na 1,95 KM. Budući da tuženi apelanticama nije povećao plaću u skladu s povećanjem najniže satnice, odnosno kako satnicu apelantica nije uskladio s povećanjem najniže satnice na osnovu povećanih troškova života većih od 5%, to je Općinski sud istakao da apelanticama pripada pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće u navedenom vremenskom periodu. Osim toga, Općinski sud je istakao da je potraživanje razlike toplog obroka i razlike naknade regresa dosudio kao u izreci presude primjenom odredbi čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što su apelantice odbijene s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknada na ime razlike plaća po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu za period od 1. januara 2011. do 30. juna 2012. godine, dok su apelanticama na ime razlike toplog obroka i razlike naknade regresa za 2011. godinu dosuđeni određeni novčani iznosi sve sa zakonskom zateznom kamatom, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve precizirano u izreci presude.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je nakon razmatranja žalbenih prigovora tuženog zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio usvojiti tužbeni zahtjev u odnosu na neisplaćene naknade za topli obrok i godišnji odmor primjenjujući relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i materijalnog prava, konkretno odredbe Kolektivnog ugovora. Međutim, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu (izmijenjenog) člana 9. OKU u odnosu na povećanje plaće zbog usklađivanja najniže bruto satnice s troškovima života većih od 5%. U vezi s tim, Kantonalni sud je citirao navedenu odredbu OKU i naveo da iz te odredbe proizlazi da je obaveza Vlade FBiH da na osnovu podataka Federalnog zavoda za statistiku najmanje jednom godišnje vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kako je odredbom izmijenjenog člana 9. OKU utvrđena isključiva nadležnost Vlade FBiH da svojom odlukom utvrđuje najnižu bruto satnicu, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, ukazano je da činjenica da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka, a na osnovu kojih bi Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, ne znači da je sudu dato ovlaštenje da u redovnom postupku, prostom računicom, vrši usklađivanje najniže bruto satnice. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je ovakav stav zauzeo Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 266273 17 Rev od 22. marta 2018. godine odbačena je revizija apelantica.
11. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Kako su apelantice u predmetnom sporu formalni suparničari, položaj svake od njih je samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svaku odvojeno. Budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ni za jednu od apelantica ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Najzad, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav
3. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelantice smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice, u suštini, tvrde da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava. Smatraju da je navedeni stav Kantonalnog suda u potpunosti suprotan stavu Vrhovnog suda navedenom u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. Također, navode da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je povećanje satnice izvršeno 1. marta 2008. godine, te da se stoga apelanticama trebala dosuditi razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU. Pored toga, apelantice smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud u gotovo identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se u tom smislu pozvale na konkretne presude Kantonalnog suda donesene u periodu od 2012. do 2013. godine, ali koje nisu priložile uz apelaciju. U vezi s tim, apelantice smatraju da su i diskriminirane jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima. b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelantica jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način, dok je u odnosu na prigovor da je stav tog suda u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda izraženim u Presudi broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine, napomenuo da je odluka donesena u skladu s pravnim stavom Vrhovnog suda u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Također je istaknuto da je Vrhovni sud, razmatrajući dopuštanje izuzetne revizije o ovom pitanju, u nekoliko predmeta (konkretno Kantonalni sud citira Rješenje broj 65 0 Rs 297833 18 Rev od 19. februara 2019. godine u kojem je punomoćnik isti) naveo: „Revidenti predlažu dopuštanje izuzetne revizije u skladu sa članom 237. stav (3) ZPP, tvrdnjama da je odluka drugostepenog suda suprotna zauzetom stavu ovog suda u Odluci broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine i da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima. Sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav (3) ZPP, ovaj sud je ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje vanredne (izuzetne) revizije zato što je uvidom u Odluku ovog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine utvrdio da ista ne predstavlja stav ovog suda, nego se radi o stavu koji je shodno utvrđenom činjeničnom stanju izražen u pojedinačnoj presudi, pa navedena presuda ne može biti osnov za predlaganje vanredne revizije po članu 237. stav (3) ZPP. Pobijana odluka drugostepenog suda je zasnovana na pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, pa nema osnova za dopuštanje izuzetne revizije.“ Shodno tome, Kantonalni sud je naveo kako je smatrao ispravnim pravni stav Vrhovnog suda, a ne pojedinačne odluke, pa je predložio da se apelacija odbije.
14. Općinski sud je istakao da je u vezi sa spornim dijelom odluke o isplati razlike plaće u presudi dao jasne i detaljne razloge.
V.Relevantni propisi
15. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu“.
16. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1911/17 od 15. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1955/17 koju su apelantice podnijele 19. maja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine jer su apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
20. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1911/17 od 15. juna 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 1955/17, koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelantica. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 266273 17 Rev od 22. marta 2018. godine (apelantice primile navedeno rješenje 18. maja 2018. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1955/17, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1955/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da su apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266273 13 Rsž od 27. marta 2017. godine apelantice podnijele 19. maja 2017. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada su apelantice primile presudu Kantonalnog suda. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantice smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelantice dovode u pitanje zakonitost osporene odluke u segmentu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
29. Stoga, Ustavni sud ne vidi razloga da u ovoj odluci zauzme drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP i OKU koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelantica, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Navedeno posebno jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao svoju odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva apelantica (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
30. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelantice dovele u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom u kojim su, prema tvrdnjama apelantica, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova, zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine.
31. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantice, iako su navele da je Kantonalni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donosio različite odluke, nisu Ustavnom sudu dostavile niti jednu odluku na te okolnosti, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti ove apelacione navode. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda koja je zasnovana na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a da se apelantice pozivaju na odluke Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluka na koje se apelantice pozivaju. Dakle, Kantonalni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju, te se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koji garantira pravo na pravično suđenje.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
33. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
34. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
35. Iako apelantice nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirane, iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da im je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice svoje navode o diskriminaciji zapravo zasnivaju na tvrdnjama da su dovedene u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca, s tim da nisu Ustavnom sudu dostavili niti jednu odluku na te okolnosti. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ipak ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelantice nisu ponudile relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao razloge zašto smatra neosnovanim tužbene navode apelantica, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
37. Apelantice, također, navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud svoj stav o djelimičnoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantice nisu ponudile dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bile različito tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević