Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-393/18 (M.LJ.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-393/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-393/18, rješavajući apelaciju M. Lj., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Lj. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 064702 17 Gž 2 od 31. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Lj. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 064702 17 Gž 2 od 31. oktobra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 064702 13 P od 20. februara 2015. godine obavezan je tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime naknade za zemljište (preciznije označeno u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Rješenjem Aplacionog suda broj 96 0 P 064702 15 Gž od 6. avgusta 2015. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku, presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 064702 15 P 2 od 31. maja 2017. godine obavezan je tuženi da apelantu, na ime naknade za predmetno zemljište isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, dok je odbijen apelantov dio tužbenog zahtjeva kojim je potraživao zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe do dana presuđenja. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da apelant tvrdi da je nosilac prava građenja na predmetnom zemljištu koje je tuženi faktički izuzeo iz njegovog posjeda, jer se koristi kao ulica u naselju za prilaz drugim parcelama i objektima na tim parcelama, a da nikada nije proveden postupak izuzimanja, niti mu je za to isplaćena naknada. Osnovni sud je ukazao da je vještak geodetske struke u nalazu i mišljenju, te iskazu na ročištu, naveo da je identifikacijom utvrdio da je predmetno zemljište u vlasništvu tuženog sa 1/1 sa pravom građenja u korist apelanta sa 1/1. Dalje, da se radi o pristupnom putu koji izlazi na magistralni put M-14 i koji je nasut šljunkom cijelom dužinom i služi kao pristup katastarskim česticama koje su u vlasništvu više fizičkih lica. Takođe, da je vještak u dopuni nalaza naveo okolnosti kretanja posjeda i vlasništva i ukazao, između ostalog, da je na osnovu ugovora o poklonu od 21. oktobra 2010. godine preneseno pravo građenja na apelanta sa 1/1 i takvo stanje upisano u ZK uložak, te je 1987. godine (aerofotogrametrijsko snimanje) predmetno zemljište upisano kao ulica, kada je evidentirana i izložena kao ulica. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je vještak građevinske struke u nalazu i mišljenju naveo da predmetno zemljište predstavlja nekategorisani lokalni put – ulicu u naselju, a da je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da se predmetno zemljište koristi kao javna površina, kao i da na licu mjesta postoji kanalizaciona cijev i betonski stub za elektroinstalaciju.

6. Osnovni sud je naveo da u postupku nije dostavljeno niti jedno rješenje kao dokaz o izuzimanju predmetnog zemljišta, slijedom čega je nesumnjivo zaključio da zvaničan akt o izuzimanju, odnosno eksproprijaciji predmetnog zemljišta od ranijeg nosioca prava korišćenja, sada prava građenja, u korist tuženog ili pravnog prednika tuženog, nije donesen. Dalje je ukazao da je svjedok G. J. (zaposlen u Odjeljenju za javne poslove) izjavio da predmetno zemljište nije asfaltirano, niti se, kao makadamska površina održava od strane tuženog. Nadalje je naveo da je apelant 1. decembra 2011. godine dostavio tuženom zahtjev za isplatu naknade za bespravno korištenje predmetnog zemljišta. Zatim je ukazao da je na osnovu akta resornog Odjeljenja za javne pravne poslove Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 28. novembra 2013. godine utvrđeno da nadležni organ nije obezbijedio sredstva za asfaltiranje i privođenje puta konačnoj namjeni predviđenoj u prostorno-planskoj dokumentaciji i da se predmetno zemljište (put) ne održava u redovnom održavanju gradskih ulica „upravo iz razloga neriješenih imovinskih odnosa“. Osnovni sud je citirao odredbe člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH, te je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant stekao pravo građenja na predmetnom zemljištu, koje u naravi predstavlja put u naselju i koristi se kao prilaz stambenim objektima. Dalje je ukazao da je predmetno zemljište 1987. godine, najkasnije kada je izvršeno aerofotogrametrijsko snimanje i predmetno zemljište preuzeto kao ulica, faktički izuzeto bez provedenog postupka i bez donošenja odluke o izuzimanju, da je Regulacionim planom predviđeno kao ulica u naselju, te da nije proveden postupak eksproprijacije, niti je apelantu, ni njegovom pravnom predniku isplaćena naknada. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je apelantu time ograničeno njegovo stvarno pravo u javnom interesu, te je tuženi obavezan da apelantu isplati traženu naknadu, utvrđenu od strane vještaka građevinske struke.

7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 064702 17 Gž 2 od 31. oktobra 2017. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena presuda Osnovnog suda tako što je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Drugostepenom presudom, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju konačne odluke, Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 21. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH kojima je propisano da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i pod uslovima određenim zakonom. Takođe je naveo da je odredbama stava 2. istog člana navedenog zakona propisano da u slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade. Da bi se prema citiranim zakonskim odredbama moglo udovoljiti apelantovom zahtjevu, Apelacioni sud je ukazao da je bilo potrebno utvrditi da je apelantu ograničeno ili oduzeto njegovo pravo građenja na predmetnom zemljištu, jer je na njemu izgrađen objekat od javnog interesa, koji za posljedicu ima potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa. Apelacioni sud je naveo da se takvi slučajevi u pravnoj teoriji i sudskoj praksi podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno faktičke eksproprijacije, koju od pojma formalne eksproprijacije razlikuje odsustvo nekog od bitnih elemenata zakonom utvrđenog postupka eksproprijacije. Međutim, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud, iako je pravilno utvrdio tokom postupka, zanemario činjenicu da je predmetno zemljište 1987. godine evidentirano/upisano kao ulica i kao takvo izloženo u popisnom listu, a da tokom postupka nije dostavljen niti jedan dokaz o izuzimanju predmetnog zemljišta, kao i da predmetno zemljište nije asfaltirano, niti se održava od strane tuženog u redovnom sistemu održavanja gradskih ulica. Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 3. Zakona o putevima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano da je nekategorisani put površina koja se koristi za saobraćaj po bilo kojem osnovu i koja je dostupna većem broju korisnika i koji je posebnom odlukom utvrđen kao takav, dok je odredbama člana 13. istog zakona propisano da su izgradnja, rekonstrukcija, održavanje i zaštita javnih puteva i dijela nekategorisanih puteva, utvrđenih Odlukom o utvrđivanju prioritetnih nekategorisanih puteva, djelatnosti od opšteg interesa. S obzirom da nije vršeno asfaltiranje predmetnog zemljišta, te da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da se radi o pristupnom putu (nasut šljunkom), odnosno nekategorisanom lokalnom putu, Apelacioni sud je ukazao da se ne može govoriti o tome da je predmetno zemljište na bilo koji način prešlo u javnu imovinu tuženog, niti je u režimu nekategorisani put (lokalni) obzirom da kao takav nije utvrđen posebnom Odlukom o utvrđivanju prioritetnih nekategorisanih puteva, koji bi bio u nadležnosti Odjeljenja za javne poslove Vlade Brčko distrikta. Zatim je ukazao da je apelant na predmetnom zemljištu upisan kao nosilac prava građenja sa 1/1, te da tokom postupka nije dokazao da mu je tuženi to pravo oduzeo, odnosno da je izgradio postojeći put, niti je ograničio apelanta u tom pravu, odnosno nije dokazao da je odlukom nadležnog organa tuženog uspostavljena služnost u korist trećih lica. Shodno tome, Apelacioni sud je istakao da prvostepeni sud nije mogao zaključiti da je predmetno zemljište u naravi izuzeto kao put samo zbog režima koje u naravi predstavlja, odnosno prvostepenu odluku zasnovati na tome što je Regulacionim planom predmetno zemljište predviđeno kao ulica i obavezati tuženog da apelantu isplati naknadu prema eventualnoj budućoj namjeni predmetnog zemljišta.

Apelacioni navodi

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji kojom se predmetno zemljište u naravi koristi kao javna ulica sa svim infrastrukturnim i javnim objektima. Takođe je ukazao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da apelant nije dužan da trpi ograničenje na predmetnom zemljištu, a time i stanje u kome tuženi ne želi formalno da pokreće i provodi postupak eksproprijacije kako bi se uskladilo formalno-pravno sa faktičkim stanjem i da mu isplati naknadu. Zatim je naveo da je Apelacioni sud negirao činjenice utvrđene od strane prvostepenog suda, te da je utvrdio svoje navodne činjenice koje nemaju podršku i uporište ni u jednom provedenom dokazu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju od strane Apelacionog suda. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnoj pravnoj stvari Apelacioni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade za predmetno zemljište isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je apelant na predmetnom zemljištu upisan kao nosilac prava građenja sa 1/1, ali da u toku postupka nije dokazao da mu je tuženi oduzeo, niti da ga je ograničio u korištenju tog prava. Takođe, da nije dokazao da je odlukom nadležnog organa tuženog uspostavljena služnost u korist trećih lica, te da prvostepeni sud svoju odluku nije mogao zasnovati na tome što je Regulacionim planom predmetno zemljište predviđeno kao ulica i tako obavezati tuženog da isplati apelantu naknadu prema eventualnoj budućoj namjeni predmetnog zemljišta. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u osporenoj odluci dao jasne i detaljne razloge za preinačenje prvostepene presude i odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, te da se, nasuprot apelantovom mišljenju, iz obrazloženja drugostepene presude ne može zaključiti da je Apelacioni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-393/18 (M.LJ.) | Sudska praksa | Aktio