Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1234/19 (A. N.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1234/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1234/19, rješavajući apelaciju Aleksandre Nagradić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aleksandra Nagradić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 037340 18 Rev od 12. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandra Nagradić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnijela je 18. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 037340 18 Rev od 12. decembra 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena apelantičina revizija i obje nižestepene presude preinačene tako što je obavezana apelantica da tužitelju (Dom zdravlja u Derventi) po osnovu neizvršenja obaveza iz ugovora o specijalizaciji od 11. decembra 2006. godine isplati određeni novčani iznos (niži od iznosa koji je dosuđen prvostepenom odlukom) sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu apelantičina revizija odbijena.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelantica i tužitelj zaključili ugovor o specijalizaciji od 11. decembra 2006. godine kojim se apelantica obavezala da nakon specijalizacije određeni period (96 mjeseci) radi kod tužitelja i to ne samo na poslovima specijaliste oftalmologa ve ć po potrebi i na poslovima doktora porodične medicine (a koji uslov je jasno naveden i u konkursu za izbor kandidata za dodjelu specijalizacije). Vrhovni sud je dalje naveo da je ovim ugovorom regulisano da ukoliko apelantičin radni odnos kod tužitelja prestane prije isteka ugovorenog roka, apelantica ima obavezu da tužitelju u bruto iznosu vrati sva primljena i potrošena sredstva vezana za specijalizaciju. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantica nakon polaganja specijalističkog ispita odbila da, pored poslova specijaliste oftalmologa (pola radnog vremena), obavlja i poslove doktora porodične medicine (druga polovina radnog vremena), zbog čega joj je tužitelj otkazao ugovor o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da tužitelju pripada pravo da traži da mu apelantica vrati ono što joj je dao u cilju ispunjenja ugovora, jer je on ispunio svoje ugovorne obaveze (platio je apelantici školarinu uključuju ći trošak polaganja specijalističkog ispita, ispla ćivao joj je naknadu plaće, topli obrok i troškove prijevoza, uplaćivao za nju doprinose i poreze, te joj ponudio zaključenje ugovora o radu nakon specijalizacije), dok apelantica nije ispunila svoje ugovorne obaveze. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelantičin specijalistički staž trajao 53 mjeseca, dok je apelantica nakon specijalizacije provela na radu kod tužitelja četiri mjeseca (apelantica svoju obavezu nije ispunila u omjeru od 96%), te naglasio da vrijeme koje je apelantica provela na radu kod tužitelja nakon položenog specijalističkog ispita predstavlja vrijeme za koje je ona djelimično ispunila svoju obavezu. Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije u obavezi da tužitelju vrati cjelokupni iznos po ovom ugovoru (od 101.753,26 KM), ve ć 96% tog iznosa odnosno 97.683,13 KM.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije, te povredu „ principa vladavine prava“ iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i „čl. I/1. (kontinuitet), II/6. (implementacija) i II/7. (međunarodno sporazumi) Ustava Bosne i Hercegovine“. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević