Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-464/18 (Vrhbosanska nadbiskupija Sarajevo)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Društveno vlasništvo
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-464/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 464/18, rješavajući apelaciju Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 014357 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vrhbosanska nadbiskupija Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnijela je 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 014357 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 25. i 28. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 29. oktobra do 4. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 014357 14 P 2 od 19. februara 2016. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik i posjednik većeg broja nepokretnosti detaljnije navedenih u izreci presude, te je apelantkinja obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su sporne nepokretnosti do 1948. godine bile u apelantkinjinoj svojini, a od 1948. godine su upisane kao „opštenarodna imovina FNRJ“ pod upravom poljoprivrednog dobra u Modriči. Takvo stanje je bilo sve do 12. januara 2011. godine kada je na osnovu Presude Osnovnog suda broj 86 0 P 014357 10 P od 17. novembra 2010. godine u vlasničkom listu izvršen upis apelantkinje. Međutim, protiv navedene presude tužena je podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, koji je usvojen Rješenjem Okružnog suda broj 86 0 P 014357 13 Gvi od 27. septembra 2013. godine, pa je presuda Osnovnog suda od 17. novembra 2010. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe, Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaze svjedoka M. M. i D. G. jer je nesporno da su sporne nepokretnosti nekada bile apelantkinjina svojina i da su konfiskovane, te da su trenutno date na koncesiju drugim licima, te da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka R. R. koji je u svom nalazu naveo istorijat sticanja nepokretnosti, te izvršio identifikaciju nepokretnosti.

7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da se prema članu 23 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa ili nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom, a da je članom 126 ZSP određeno da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi i od lica koje ga privremeno uznemirava da prestane s uznemiravanjem. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da se apelantkinja vodi kao vlasnik nepokretnosti na osnovu presude koja je ukinuta, te kako se ne vodi kao posjednik nepokretnosti, niti ih drži na posjedu, to nisu ispunjeni uslovi iz člana 126 ZSP za njihov povrat, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, apelantkinja se vodila kao vlasnik nepokretnosti do 1948. godine kada su na osnovu akata državnih organa nepokretnosti upisane kao svojina drugog lica i od tada do danas apelantkinja nije bila u posjedu nepokretnosti, a nije donesen zakon o restituciji koji bi odredio uslove i načine povrata nepokretnosti.

8. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 014357 16 Gž od 8. septembra 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda.

9. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja nije dokazala da je vlasnica spornih nepokretnosti, a slijedom toga da je tužena protivpravno uznemirava, odnosno da kao vlasnik ima pravo da zahtijeva njihovo vraćanje u smislu odredbe člana 126 ZSP u vezi sa članom 23 ZSP. Naime, iz stanja spisa i provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da je odluka suda na osnovu koje je apelantkinja upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik na spornim nepokretnostima stavljena van snage, tako da je taj upis bez valjanog pravnog osnova, što znači da je na snazi upisano stanje u zemljišnim knjigama kakvo je bilo do 12. januara 2011. godine, pa su neosnovani suprotni navodi žalbe da prvostepeni sud nije pravilno cijenio činjenicu da je apelantkinja trenutno upisana kao vlasnik u zemljišnoj knjizi. Takođe, neosnovani su navodi da prvostepeni sud nije pravilno cijenio iskaze svjedoka D. G. i M. M. jer su ti svjedoci naveli da su nepokretnosti nekad bile tužiočeva svojina, a da su sada date na koncesiju drugim licima, pa navodi žalbe da je apelantkinja cijelo vrijeme držala u posjedu sporne nepokretnosti nemaju uporište u iskazima navedenih svjedoka.

10. Osim toga, Okružni sud je naveo da prema upisanim podacima o nepokretnostima, kako u zemljišnoj knjizi tako i u katastru, sporne nepokretnosti predstavljaju poljoprivredno i šumsko zemljište koje je prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu i Zakonu o šumama u svojini Republike Srpske, predstavljaju dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom, na što je tužena pravilno ukazala tokom postupka. S druge strane, apelantkinja nije dokazala da su joj sporne nepokretnosti kao ranijem vlasniku od kojeg su konfiskovane vraćene na osnovu posebnog zakona jer zakon o restituciji u tom pogledu nije ni donesen, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud u osporenoj presudi. Prema tome, prvostepeni sud je pravilno zaključio da ranije ukinuta presuda nije valjan pravni osnov ni sam za sebe ni sa ostalim provedenim dokazima, a ni da je apelantkinja sadašnji vlasnik predmetnih nepokretnosti, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne može udovoljiti apelantkinjinom tužbenom zahtjevu. Stoga, Okružni sud je naveo da su neosnovani i nemaju uporište u navedenim propisima žalbeni navodi da su sporne nepokretnosti uvijek bile apelantkinjina svojina i da po pravičnosti treba da budu vraćene u posjed, s obzirom na to da nije donesen poseban zakon o vraćanju konfiskovane imovine koji bi odredio uslove i načine povratka konfiskovane imovine.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 014357 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija.

12. Vrhovni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je upis prava svojine na spornim nepokretnostima kao opštenarodna imovina FNRJ iz 1948. godine bio bez pravnog osnova jer su sporne nepokretnosti oduzete i upisane kao opštenarodna imovina FNRJ pod upravom državnog poljoprivrednog dobra u Modriči, u skladu s odredbama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list DFJ“ broj 64/45) i Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini (,,Službeni list NRBiH“ broj od 2/46 do 41/67). Nakon toga pa sve do 2000. godine sporne nepokretnosti su bile u posjedu Poljoprivrednog dobra „Petar Mrkonjić“ Modriča, koji ih je obrađivao, a od 2000. godine su jednim dijelom u posjedu tužene, a u drugom dijelu su date na iskorišćavanje koncesionarima. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka D. G. i M. M. koji su bili zaposleni u navedenom poljoprivrednom dobru, kao i iz navoda tužiočevog punomoćnika u završnoj riječi pred prvostepenim sudom. Vrhovni sud je dalje naveo da, iako je apelantkinja na osnovu presude Osnovnog suda od 17. novembra 2010. godine ponovno upisana kao vlasnik spornih nepokretnosti, ta presuda je ukinuta, čime je prestao postojati pravni osnov za upis prava svojine u njenu korist, pa stoga kod činjenice da nije dokazala da joj je pravo vraćeno po drugom pravnom osnovu, ide u prilog zaključku da se radi o „golom“ pravu svojine. Zbog toga nema mjesta ni revizionim navodima da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze jer činjenice koje su relevantne za odluku o istaknutom tužbenom zahtjevu između stranaka nisu ni sporne.

13. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da se sporne nepokretnosti koriste kao društvena svojina od 1948. godine, apelantkinja se tome nije protivila, niti je pokretala ikakve sudske ni druge postupke u svrhu njihovog povrata (u navodima tužbe se nije pozvala na eventualne druge postupke), što znači da se duži period pasivno držala u pogledu ostvarenja eventualnog prava svojine na spornim nepokretnostima. S druge strane, sporne nepokretnosti su obrađivane kao društvena svojina konstituirano propisima u agrarnoj reformi i kolonizaciji, što posjed tužene kao korisnika društvene imovine čini savjesnim. Kako je tužena savjesni posjednik spornih nepokretnosti kao društvene svojine, i nije ih pribavila silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, te kako se nepokretnosti nesmetano koriste kao društvena svojina u periodu dužem od 20 godina, to su ispunjeni i uslovi iz odredbe člana 28 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za sticanje prava svojine dosjelošću. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je sporno zemljište prešlo u društvenu svojinu i na osnovu odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ broj 12/67), prema kojoj zemljište na kojem postoji pravo svojine, ako ga vlasnik nije obrađivao, niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina do dana stupanja na snagu tog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila, bez ugovora sa vlasnikom, radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društvenu svojinu ako vlasnik tog zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznanje svog prava svojine na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta. S obzirom na to da je apelantkinja prvi put tužbu podnijela tek 2. juna 2010. godine (nije se pozvala na druge postupke, niti je navodila da je plaćala obaveze za sporno zemljište), to proizlazi da su se ispunili i zakonski uslovi iz odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta za prelazak spornih nepokretnosti u društvenu svojinu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 17 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U tom kontekstu, apelantkinja tvrdi da redovni sudovi nisu s dovoljnom pažnjom cijenili provedene dokaze i sve navode iz kojih proizlazi da su sporne nepokretnosti sve do njihovog nasilnog oduzimanja bez ikakvog pravnog osnova i valjane dokumentacije upisane kao opštenarodna imovina. U vezi s tim, apelantkinja je istakla da iz iskaza svjedoka D. G. iz kojeg proizlazi da su sporne nepokretnosti sve vrijeme bile u apelantkinjinoj svojini, sve do njihovog nasilnog oduzimanja, bez ikakvog pravnog osnova i predaje u posjed jednog dijela nepokretnosti preduzeću Poljoprivredno dobro Modriča, a drugi dio nepokretnosti je i dalje apelantkinja obrađivala. Osim toga, vještak geodetske struke je naveo da je uvidom u gruntovne i katastarske knjige utvrđeno da su do 1948. godine sve sporne nepokretnosti bile u apelantkinjinoj svojini i posjedu, a da je od 1948. godine pa do danas došlo do promjene bez ikakve valjane dokumentacije i bez pravnog osnova je izvršena promjena upisa. Takođe, apelantkinja je ukazala i da je drugostepeni sud izrazio jasan stav da su sporne nepokretnosti konfiskovane bez ikakvog osnova i pravnog akta, zbog čega smatra da su nejasni navodi Vrhovnog suda da je tužena savjestan posjednik spornih nepokretnosti kao društvene svojine i da ih nije pribavila silom, prevarom i zloupotrebom povjerenja. U tom pogledu, apelantkinja smatra da redovni sudovi nisu pravilno primijenili zakone na koje se pozivaju, kao ni odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kojima se reguliše pravo na imovinu. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu jer svako ima pravo da posjeduje imovinu i ne smije da bude svojevoljno lišen imovine, što joj je u konkretnom slučaju onemogućeno.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

16. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri datom obrazloženju iz drugostepene odluke, te smatra da taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu apelantkinjinih ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji.

17. Osnovni sud je dostavio fotokopije dostavnice o uručenju apelantkinji osporene odluke, pri čemu se nije detaljnije osvrtao na navode iz apelacije.

18. Tužena je navela da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje za svoju odluku uz pravilnu primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

20. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Sticanje svojine Član 23. st. (1), (2) i (3) (1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

(3) Pravo svojine na osnovu zakona stiče se ispunjavanjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drugačije određeno, sticanjem svojine na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati.

Vlasničke tužbe Član 126 (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127 (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 014357 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda apelantkinji dostavljena 29. novembra 2017. godine, a da je apelacija podnesena 23. januara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 17 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

a)Pravo na imovinu

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu;

27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je odbijen njen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je vlasnik i posjednik spornih nepokretnosti, tvrdeći da su je redovni sudovi lišili imovine koja predstavlja njenu svojinu.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da bude ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).

30. U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče utvrđivanja prava svojine na spornim nepokretnostima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je tokom postupka bilo nesporno da su u zemljišnoknjižnim evidencijama sporne nepokretnosti bile upisane kao apelantkinjina svojina do 1948. godine nakon čega su upisane kao opštenarodna imovina FNRJ pod upravom poljoprivrednog dobra u Modriči, a takvo stanje je bilo sve do 12. januara 2011. godine kada je na osnovu Presude Osnovnog suda broj 86 0 P 014357 10 P od 17. novembra 2010. godine u vlasničkom listu izvršen upis apelantkinje, ali je ta presuda naknadno ukinuta. U vezi s tim, redovni sudovi su ukazali na sadržaj odredbe člana 23 ZSP kojim su propisani načini sticanja prava svojine, te su zaključili da apelantkinja nije vlasnik spornih nepokretnosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u vezi s apelantkinjinim navodima da je bez ikakve valjane dokumentacije i pravnog osnova izvršena promjena upisa u zemljišnim knjigama, ukazao da je promjena upisa izvršena na osnovu odredaba Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji i Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini, a te zaključke apelantkinja i ne osporava u apelacionim navodima. Prema tome, iz stanja u spisu proizlazi da ne postoji pravni osnov da apelantkinja u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama bude upisana kao vlasnik spornih nepokretnosti, niti se nalazi u njihovom posjedu na način da ih iskorišćava. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da imovina o kojoj je riječ ne predstavlja apelantkinjinu postojeću imovinu, već se apelantkinja postavljajući tužbeni zahtjev za utvrđenje da je vlasnik i posjednik spornih nepokretnosti pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

31. Stoga, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je apelantkinja imala „legitimno očekivanje“ da će njen zahtjev za utvrđenje prava svojine na spornim nepokretnostima biti riješen u njenu korist. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da je apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine neosnovan jer nije donesen poseban zakon o restituciji, odnosno o vraćanju konfiskovane imovine koji bi odredio uslove i načine povratka konfiskovane imovine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud istakao da sporne nepokretnosti, s obzirom na to da se radi o poljoprivrednom i šumskom zemljištu, u smislu Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o šumama, predstavljaju svojinu Republike Srpske. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio apelantkinjine navode da su joj sporne nepokretnosti oduzete bez pravnog osnova, te je osim toga ukazao da je sporno zemljište prešlo u društvenu svojinu i na osnovu dosjelosti, te na osnovu odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tokom postupka pred redovnim sudovima niti u apelaciji nije navela bilo kakve zakonske odredbe iz kojih bi proizlazilo da bi imala valjan pravni osnov za upis prava svojine na spornim nepokretnostima. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u postupku pred redovnim sudovima nije uspjela dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, pri čemu, u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda i sopstvenom praksom, Ustavni sud ne može da supstituiše redovne sudove u odnosu na njihov zaključak jer je upravo zadatak redovnih sudova da na osnovu raspoloživih dokaza, te njihovom ocjenom procjenjuju osnovanost tužbenog zahtjeva. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelantkinja u konkretnom slučaju nije imala „legitimno očekivanje“ da bi njen tužbeni zahtjev mogao da bude riješen u njenu korist.

32. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelantkinja nije imala „postojeću imovinu“ niti je imala „legitimno očekivanje“ da će na osnovu ponuđenih dokaza biti udovoljeno tužbenom zahtjevu kojim je tražila utvrđenje da je vlasnik i posjednik spornog zemljišta, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte tog člana.

b) Ostali navodi

33. U odnosu na apelantkinjine navode o povredi prava iz člana 17 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 70, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može da pruži apelantkinji ustavnu zaštitu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se članom 17 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima suštinski garantuje isto pravo koje je garantovano odredbom člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što sporne nepokretnosti u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava ne predstavljaju apelantkinjinu „postojeću imovinu“, niti je apelantkinja imala „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-464/18 (Vrhbosanska nadbiskupija Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio