Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-639/18 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-639/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-639/18, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Mal 040025 14 Gž od 22.

novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta & Palameta“ d.o.o. iz Mostara, podnio je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Mal 040025 14 Gž od 22. novembra 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Mal 040025 14 Gž od 3. januara 2014. godine obavezan je tuženi S. C. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime regresnog duga isplati iznos od 1.447,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. oktobra 2008. godine (kao dana isplate duga oštećenom) pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.028,40 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrđeno da se 26. jula 2006. godine dogodila saobraćajna nesreća u mjestu Kršna Gora, Općina Prozor-Rama, u kojoj je učestvovalo ne registrovano vozilo TMV marke Mercedes benz 14-9, otvoreno sa dizalicom bez registracija kojim je upravljao tuženik i putničko vozilo marke VW Pasat 351 registarske oznake 165-J-157 vlasništvo M.L., koji je i upravljao vozilom. Općinski sud je također naveo da nije sporno da je apelant 20. oktobra 2008. godine isplatio oštećenom M.L. na ime naknade štete iznos od 1.050,00 KM, te cijeneći da je prema nalazu i mišljenju vještaka mašinske struke utvrđena šteta na vozilu Pasat u iznosu od 3.885,03 KM, kao i da je doprinos saobraćajnoj nesreći bio od strane oba učesnika u saobraćaju, Općinski sud je u skladu sa odredbama člana 939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženog da apelantu na ime regresnog duga isplati iznos od 1.449,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. oktobra 2008. godine, tj. od dana kada je apelant isplatio oštećenom iznos od 1.050,00 KM na ime naknade štete, shodno odredbama člana 277. ZOO.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Mal 040025 14 Gž od 22. novembra 2017. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu, dosuđene zakonske zatezne kamate na način da zakonska zatezna kamata na iznos glavnog duga teče od 5. septembra 2013. godine umjesto od 20. oktobra 2008. godine, pa do isplate. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog istakao, da je nesporno utvrđeno da je apelant 20. oktobra 2008. godine isplatio oštećenom M.L. na ime naknade štete iznos od 1.050,00 KM, a da je prema nalazu i mišljenju vještaka mašinske struke utvrđena šteta na vozilu oštećenog od 3.885,03 KM, i s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, „cijeneći obostrani doprinos učesnika u saobraćajnoj nezgodi“, a u skladu sa odredbama člana 939. ZOO, udovoljio apelantovom zahtjevu za isplatu regresnog duga u iznosu od 1.449,50 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu na dosuđeni iznos priznao zatezne kamate od dana kada je apelant isplatio štetu oštećenom 20. oktobra 2008. godine u iznosu od 1.050,00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 277. ZOO kojim je propisano: „dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom o visini stope zatezne kamate“. Osim toga, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 324. ZOO-a, prema kojim: „dužnik dolazi u docnju, kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Ako vrijeme ispunjenja obaveze nije određeno onda je uslov dužnikove docnje opomena“.

5. Kantonalni sud je istakao da je, u konkretnom slučaju, apelant 20. oktobra 2008. godine isplatio štetu nastalu u saobraćajnoj nezgodi oštećenom M. L. u iznosu od 1.050,00 KM. Također je istakao da je tuženi za svoju obavezu-regresni dug saznao 5. septembra 2013. godine, budući da apelant nije dokazao da je prije podnošenja navedene tužbe, regresni dug od oštećenog, potraživao opomenom pred tužbu, pa je tuženi po mišljenju Kantonalnog suda, zapao u docnju onog trenutka kad je prema njemu postavljen zahtjev za isplatu regresnog duga, a to je podnošenjem tužbe 5. septembra 2013. godine. Prema stavu, Kantonalnog suda, posljedice neblagovremenog postupanja apelanta u podnošenju regresnog zahtjeva prema tuženom, ne mogu se pripisati tuženom, pa zatezna kamata na regresni dug treba da teče od dostavljanja tužbe, a ne ranije, odnosno od 20. oktobra 2008. godine, kako je prvostepeni sud zaključio. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog djelimično osnovana te je prvostepenu presudu u dijelu početka toka zakonskih zateznih kamata preinačio shodno odredbama člana 229. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) dok je u ostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio, (u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka) pogrešno primjenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOO. Apelant navodi da je tuženi nesporno znao za svoju obavezu isplate regresnog duga od momenta nastanka saobraćajne nezgode. Pored toga, apelant je naveo da je tuženi bio upoznat sa činjenicom da je nezgoda prouzrokovana i njegovom krivnjom, te da je znao za svoju obavezu jer ga je apelant prije tužbe više puta pozivao da ispuni svoju obavezu, što on nije učinio. Stoga, apelant smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je tuženi obavezan apelantu isplatiti zakonske zatezne kamate tek od 5. septembra 2013. godine jer je tuženi za obavezu morao znati s danom isplate naknade materijalne štete oštećenom, a to je 20. oktobar 2008. godine kako je utvrdio prvostepeni sud. Osim toga, apelant je tražio naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 842,40 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud ukazuje da je već ranije u više svojih odluka razmatrao slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelantove apelacije podnesene protiv presuda Kantonalnih sudova donesenih u parničnim postupcima po tužbama apelanta radi isplate regresnog duga, sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima, kao u konkretnom slučaju, kao i da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalog, Odluke o dopustivosti Ustavnog suda br. AP-3268/18 od 17. jula 2018. godine, AP-787/18 od 6. juna 2018. godine i AP 2778/17 od 13. marta 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U pogledu zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da mogućnost naknade tih troškova nije predviđena odredbama Pravila Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-639/18 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio