Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4508/19 (A. H.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4508/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-4508/19, rješavajući apelaciju Abaza Halilovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abaz Halilović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003469 19 Rev 2 od 15. kolovoza 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 18 Gž 4 od 28. ožujka 2019.
godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 17 P 6 od 20. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abaz Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 22. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003469 19 Rev 2 od 15. kolovoza 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 18 Gž4 od 28. ožujka 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003469 17 P 6 od 20. srpnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog (M.M.), pa je prvotuženi obvezan da na apelantovoj nekretnini, izvođenjem radova za koje je procjenjena vrijednost u određenom novčanom iznosu, uspostavi stanje kakvo je bilo, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu (Općinu Lopare) u cjelosti odbijen.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz iskaza prvotuženog proizilazi da je tijekom 1994. godine, bespravno ušao u posjed apelantove kuće, a rješenjem Komisije za izbjegla i raseljana lica drugotužene od 1996. godine prvotuženom je dodjeljena na korištenje duga nekretnina koja se nalazila uz apelantovu nekretninu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je zapisnikom Opštinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina od 1995. godine konstatirano u kakvom se stanju nalazi apelantov objekat (nema karakter zapisnika o uvođenju u posjed). Dalje je Vrhovni sud istakao da je prvotuženi obavljao radove na apelantovoj kući isključivo u svoju korist, bez ovlaštenja apelanta, na osnovu čega apelant kao gospodar posla (s obzirom da ne želi zadržati rezultate - „postignute koristi“ predmetnog nepravog poslovodstva) imao pravo zahtjevati povrat stvari u prijašnje stanje, suglasno čl. 227. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa čl. 185. ZOO, te je zahtjevu djelimično udovoljeno. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant u revizijskim navodima, izričito ne prigovara odbijajućem dijelu u odnosu na prvotuženog, ali prigovara odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu, tako što spori pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o pomanjkanju pasivne legitimacije na strani drugotužene. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je prvotuženi ušao u posjed apelantove nekretnine već 1994. godine, s tim da mu objekat ni tada, a ni kasnije nije dodjeljen na privremeno korištenje, zbog čega se nije mogao prihvatiti navod prvotuženog (na koji se apelant pozivao) da je u posjed objekta u apelantovom vlasništvu uveden od strane službenika drugotužene. Kad se ima u vidu utvrđenje (da objekat u apelantovom vlasništvu nije bio predmet dodjele na privremeno korištenje) nebitni su navodi iz revizije, je li u spornom razdoblju dodjela napuštene imovine bila u nadležnosti općinskih ili republičkih organa. Konačno, Vrhovni sud je istakao da se apelant neosnovano pozivao na odluku Ustavnog suda broj AP-2360/09, jer je ta odluka (kojom je u toj parnici općina obavezana na naknadu štete) zasnovana na drugačijem činjeničnom utvrđenju.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo (kada su utvrdili nedostatak pasivne legitimacije na strani drugotužene). S tim u vezi, apelant je istakao da su sudovi postupili arbitrarno kad nisu prihvatili pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-2360/09, kojom je Ustavni sud proširio odgovornost Općine kao teritorijalno-političke zajednice i naveo da se ta odgovornost može zasnovati i činjenjem i nečinjenjem, odnosno da povreda može nastupiti u vršenju ili u vezi s vršenjem dužnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Nadalje, Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda broj AP-2360/09, budući da se radi o drugačijem utvrđenom činjeničnom stanju, nego što su činjenična utvrđenja sudova u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević