Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4109/19 (I.K. i drugi)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4109/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-4109/19, rješavajući apelacije I. K. i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
I. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs
061951 16 Rsž od 28. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 061951 16 Rs od 14. listopada 2016.
godine;
D. P. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 102188 15 Rsž od 28. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 102188 11 Rs od 26. kolovoza 2015.
godine;
I. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs
047994 16 Rsž od 27. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047994 14 Rs od 18. siječnja 2015.
godine;
M. G. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048903 15 Rsž od 10. rujna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048903 14 Rs od 27. srpnja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4109/19
1. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tolisa, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 29. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 061951 16 Rsž od 28. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 061951 16 Rs od 14. listopada 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitosti i poništavanje čl. 4. i 6. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s nalogom tuženom (J.P. Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) da apelantu ponudi i zaključi novi ugovor anexa ugovora o radu, kao i da tuženi na ime razlike dijela neisplaćenih plaća apelantu isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenog financijskog vještačenja prvostupanjski sud pravilno zaključio da je Granskim kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: GKU) u čl. 43. propisana najniža neto satnica, a bruto satnica sa doprinosima na plaću, doprinosima iz plaće i porezom na plaću, ne može se tretirati cijenom bruto satnice s aspekta ekonomske struke. Dakle, iznos od 5,88 KM u smislu odredbi čl. 43. st. 2. Granskog kolektivnog ugovora ne može biti najniža bruto satnica, kako je apelant tretira, nego je to zbroj neto satnice, doprinosa iz plaće i poreza na plaću. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se čl. 43. st.3. GKU (da se najniža bruto satnica usklađuje s povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog razvoja, najmanje jednom godišnje) ne može tumačiti kao obaveza poslodavca da vrši usklađivanje najniže bruto satnice sa povećanjem troškova života, jer ove odredbe ukazuje na Opći kolektivni ugovor za teritorij F BiH (čl. 9. st. 1.), po kojim usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada F BiH, a apelant nije provodio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je nakon donošenja odluke o najnižoj bruto satnici od 5,60 KM došlo do usklađivanja s povećanjem troškova života, kao što je odluka o povećanju cijene neto satnice. Također, Kantonalni sud je naveo da ne postoje uvjeti za primjenu člana 45. GKU (kada troškovi života u posljednja tri mjeseca na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku porastu najmanje za 5% ili više, osnovna plaća obavezno se povećava najmanje za isti iznos), jer u postupku nije dokazano da su troškovi za tri mjeseca porasli najmanje za 5% ili više, tako da odredba koja se odnosi na obavezno usklađivanje najniže bruto satnice nije primjenljiva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je tuženi postupao nezakonito i suprotno normama prilikom zaključenja Ugovora o radu, što uz činjenicu da ne postoji razlika između isplaćene plaće apelantu u utuženom periodu i plaće obračunate po GKU i čl. 7. Pravilnika o radu tuženog (koje odredbe su identične sa odredbama čl. 43. i 45. GKU), znači da Ugovorom o radu nisu povrijeđena apelantova prava (apelant i tuženi slobodnom voljom zaključili ugovor i utvrdili od kada teku prava i obveze).
2. AP-4110/19
4. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 29. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 102188 15 Rsž od 28. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 102188 11 Rs od 26. kolovoza 2015. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (J.P. Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime razlike dijela neisplaćenih plaća, za određeno vremensko razdoblje, isplati određeni novčani iznos.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenog financijskog vještačenja prvostupanjski sud pravilno zaključio da je GKU u čl.43. propisana najniža neto satnica, a bruto satnica sa doprinosima na plaću, doprinosima iz plaće i porezom na plaću, ne može se tretirati cijenom bruto satnice s aspekta ekonomske struke. Dakle, iznos od 5,88 KM u smislu odredbi čl.43. st. 2. Granskog kolektivnog ugovora ne može biti najniža bruto satnica, kako je apelant tretira, nego je to zbroj neto satnice, doprinosa iz plaće i poreza na plaću. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se čl.43. st.3. GKU (da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog razvoja, najmanje jednom godišnje) ne može tumačiti kao obaveza poslodavca da vrši usklađivanje najniže bruto satnice sa povećanjem troškova života, jer ove odredbe ukazuje na Opći kolektivni ugovor za teritorij F BiH (čl. 9. st. 1.), po kojim usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada F BiH, a apelant nije provodio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je nakon donošenja odluke o najnižoj bruto satnici od 5,60 KM došlo do usklađivanja sa povećanjem troškova života, kao što je odluka o povećanju cijene neto satnice. Također, Kantonalni sud je naveo da ne postoje uvjeti za primjenu člana 45. GKU (kada troškovi života u posljednja tri mjeseca na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku porastu najmanje za 5% ili više, osnovna plaća obavezno se povećava najmanje za isti iznos), jer u postupku nije dokazano da su troškovi za tri mjeseca porasli najmanje za 5% ili više, tako da odredba koja se odnosi na obavezno usklađivanje najniže bruto satnice nije primjenljiva.
3. AP-4132/19
7. I. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Odvjetničko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnijela je 30. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 047994 16 Rsž od 27. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047994 14 Rs od 18. siječnja 2015. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi (J.P. Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime dijela neisplaćenih plaća, za određeno vremensko razdoblje, isplati određeni novčani iznos.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenog financijskog vještačenja prvostupanjski sud pravilno zaključio da je GKU u čl. 43. propisana najniža neto satnica, a bruto satnica sa doprinosima na plaću, doprinosima iz plaće i porezom na plaću, ne može se tretirati cijenom bruto satnice, zbog čega je neosnovana apelantičina tvrdnja da najmanja bruto satnica prema GKU iznosi 5,88. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizilazi da ne postoji razlika između pripadajuće i isplaćene plaće apelantu, te je istakao da poslodavac nije dužan vršiti usklađivanje najniže bruto satnice s troškovima života, s obzirom da je to u nadležnosti Vlade F BiH, kako to proizilazi iz čl. 9 Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH. Također, Kantonalni sud je naveo da ne postoje uvjeti za primjenu člana 45. GKU, odnosno povećanja osnovne plaće zbog porasta troškova života, jer apelantica nije dokazala da su se stekli uvjeti za njenu primjenu.
4. AP-4380/19
10. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 13. novembar 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 048903 15 Rsž od 10. rujna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048903 14 Rs od 27. srpnja 2015. godine.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenog financijskog vještačenja prvostupanjski sud pravilno zaključio da je GKU u čl. 43. propisana najniža neto satnica, a bruto satnica s doprinosima na plaću, doprinosima iz plaće i porezom na plaću, ne može se tretirati cijenom bruto satnice, zbog čega je neosnovana apelantičina tvrdnja da najmanja bruto satnica prema GKU iznosi 5,88. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizilazi da ne postoji razlika između pripadajuće i isplaćene plaće apelantu, te je istakao da poslodavac nije dužan vršiti usklađivanje najniže bruto satnice s troškovima života, s obzirom da je to u nadležnosti Vlade F BiH, kako to proizilazi iz čl. 9 Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH. Također, Kantonalni sud je naveo da ne postoje uvjeti za primjenu člana 45. GKU, odnosno povećanja osnovne plaće zbog porasta troškova života, jer apelantica nije dokazala da su se stekli uvjeti za njenu primjenu.
Spajanje predmeta
12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa čl. 32. st. (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4109/19.
13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
14. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini smatraju, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3454/19 od 30. listopada 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević