Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1579/19 (B. J.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1579/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1579/19, rješavajući apelacije Branislava Janjetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Branislav Janjetović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 003319 17 Uvp od 6. marta 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1579/19

1. Branislav Janjetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 8. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 003319 17 Uvp od 6. marta 2019. godine. Apelant je u periodu od 8. aprila do 25. septembra 2019. godine nekoliko puta dopunio apelaciju, te urgirao postupanje u ovom predmetu.

2. AP-1696/19

2. Apelant je podnio 10. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 14 0 U 003319 17 Uvp od 6. marta 2019. godine. Apelant je u periodu od 6. maja do 2. decembra 2019. godine nekoliko puta dopunio apelaciju, te urgirao postupanje u ovom predmetu.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i osporava ista odluka, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 1579/19.

4. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 28. septembra 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS) od 5. juna 2017. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Javne ustanove Centar za socijalni rad Istočno Novo Sarajevo od 27. aprila 2017. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je neophodno da bi punoljetno lice ostvarilo pravo na jednokratnu novčanu pomoć da se to lice uslijed okolnosti iz člana 18. tačka

a) podtačka 8. i tačka b) podtačka 8. Zakona o socijalnoj zaštiti nađe u stanju socijalne potrebe, a koji uslov kod apelanta nije ispunjen. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant od septembra 2012. godine ostvaruje redovna mjesečna primanja (invalidska penzija) u iznosu od 429,45 KM i primanja po osnovu prava na tuđu njegu i pomoć u iznosu od 83,10 KM, od čega za lijekove izdvaja 25,00 KM mjesečno. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant stambeno obezbijeđen jer živi u porodičnoj kući s ocem koji je jedini član njegovog porodičnog domaćinstva i koji je, također, korisnik starosne penzije iznosu od 450,00 KM, te naglasio da je novčani iznos primanja apelantovog domaćinstva (oko 900,00 KM) dovoljan za zadovoljavanje apelantovih osnovih životnih potreba. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su organi uprave pravilno zaključili da se apelant ne nalazi u stanju socijalne potrebe (član 54. stav 1. u vezi s članom 18. tačka b) podtačka 8. Zakona o socijalnoj zaštiti), te da je pravilno nižestepeni sud odbio apelantovu tužbu protiv rješenja tuženog od 5. juna 2017. godine. Vrhovni sud je naveo da su nesporne okolnosti vezane za apelantova oboljenja, ali da ona sama po sebi nisu osnov za ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć.

Apelacioni navodi

6. U navedenim apelacijama apelant se pozvao na povredu „prava iz člana II/3. g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na rad, pravila i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, pravila i prava iz Ženevske konvencije, te međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini“. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjen „Zakon o socijalnoj zaštiti i drugi zakoni vezanih za socijalnu zaštitu“. Također, apelant ukazuje na svoje teško zdravstveno stanje koje trpi kao posljedicu rata i na težak socijalni status, te ističe da je osporena presuda pogrešna i nezakonita, budući da mu nije omogućila da ostvari pravo na materijalnu pomoć i korist.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženje odluke osporene pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1579/19 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio