Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-255/19 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanovi u privatnom vlasništvu
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Zakup
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-255/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-255/19, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 085069 17 Rev od 18. decembra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 085069 17 Rev od 18. decembra 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično su usvojene revizije tužioca (Grad Mostar) i apelanta, pa je u konačnici riješeno na način da je apelant obavezan da na ime dugovanja zakupnina za precizirani vremenski period isplati tužiocu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen sa dijelom iznad dosuđenog iznosa. Sa druge strane, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se izbriše upis prava raspolaganja u korist Općine Mostar sa 1/1 dijela na preciziranoj nekretnini i da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da isti ne proizvodi nikakva pravna dejstva. Slijedom toga bi tužilac bio obavezan da isknjiži apelanta iz njegovih finansijskih i drugih evidencija kao zakupca i dužnika po predmetnom ugovoru o zakupu. Takođe je odbijen i alternativni protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor o zakupu stavljen van snage 2001. godine na osnovu odluke Općine Mostar-Jugozapad te da isti više ne proizvodi pravno dejstvo. Slijedom toga bi tužilac bio obavezan da isknjiži apelanta iz svojih finansijskih i drugih evidencija kao zakupca i dužnika po predmetnom ugovoru o zakupu. Osim toga, usvojen je dio protivtužbenog zahtjeva apelanta i tužilac je obavezan da apelantu isplati na ime ulaganja u poslovni prostor, renoviranja, sanacije zgrade, te troškova grijanja određene novčane iznose za precizirane vremenske periode. Apelant je odbijen preko dosuđenog iznosa na ime troškova grijanja poslovnih prostorija.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su pravni prednik tužioca i apelant 1999. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija na neodređeno vrijeme, predmet ugovora je bio dio poslovnih prostorija koje se nalaze u preciziranoj zgradi u Mostaru, te je ugovorena mjesečna zakupnina. U ugovoru je utvrđeno da zakupni odnos za kancelarijske prostorije teče od 1. januara 1997. godine, ali da se zakupnina za period do 1. januara 1999. godine neće plaćati, zbog toga što ukupna visina zakupnina za prethodne dvije godine odgovara iznosu sredstava koje je apelant uložio u osposobljavanje poslovnih prostora u zgradi. Vrhovni sud je dalje naveo da proizilazi da su ovlašteni predstavnici parničnih stranaka, odnosno njihovih pravnih prednika, potpisali ugovor o zakupu, u kojem su jasno odredili predmet, cijenu i trajanje zakupa, kao i obaveze ugovornih strana kao zakupodavca i zakupca. Vrhovni sud je naveo da činjenica da potpisi ovlaštenih zastupnika apelanta na tom ugovoru nisu ovjereni pečatom nije od uticaja na rješenje spora. Naime, kada iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant, kao zakupac, ušao u posjed poslovnog prostora, i to nakon što je izvršio sanaciju i prilagođavanje istog svojim potrebama, a zatim taj prostor koristio u skladu sa ugovorom o zakupu na neodređeno vrijeme, koji nije raskinut iz bilo kojeg razloga propisanog zakonom, pravilan je zaključak da je ugovor u tom dijelu izvršavan od strane apelanta. Vrhovni sud je naveo da iz jasno izjavljene volje apelanta, sadržane u predmetnom ugovoru, proizlazi da se on obavezao da će za korištenje poslovnog prostora, nakon što mu je tužilac priznao izvršena ulaganja u njegovu sanaciju i adaptaciju, na način da je dvije godine bio oslobođen plaćanja zakupnine, plaćati zakupninu po dogovorenoj cijeni. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da činjenica da tužilac nije ispostavljao račune apelantu nije od značaja, jer obim, kao i vrijeme dospijeća obaveza apelanta jasno proizlaze iz zaključenog ugovora, koji su, shodno načelu dužnosti ispunjavanja obaveze iz člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obje ugovorne strane dužne ispunjavati u cijelosti onako kako glasi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da ni okolnost da predmetni ugovor nije ovjeren pečatom pravnog lica nije od uticaja na odluku suda, budući da je u postupku utvrđeno da apelant koji osporava valjanost ugovora nikada nije osporavao postojanje tog ugovora, niti isti raskinuo. Vrhovni sud je naveo da se zbog toga korištenje prostora u konkretnom slučaju, a u smislu odredbe člana 88. ZOO, može smatrati naknadnim odobrenjem ugovora, posebno ako se ima u vidu okolnost da je apelant izmirivao obaveze plaćanja troškova korištenja (grijanja, struje i vode), koje u tom postupku djelimično potražuje i od tužioca, kao zakupodavca.

4. Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen protivtuženi zahtjev za brisanje upisa prava raspolaganja u korist prednika tužioca, ništavosti predmetnog ugovora i utvrđenja da je odlukom prednika tužioca predmetni ugovor stavljen van snage. Naime, Vrhovni sud je naveo da su navodi apelanta usmjereni na osporavanje upisa u zemljišne knjige izvršenog na osnovu odluke suda, i to podnošenjem brisovne (zemljišnoknjižne) tužbe. Međutim, Vrhovni sud je naveo da sudsku zaštitu putem brisovne tužbe može tražiti samo nosilac knjižnog prava koji je povrijeđen uknjižbom u korist neke osobe, budući da se brisovna tužba podnosi radi zaštite povrijeđenog prava brisanjem takve uknjižbe i uspostavom ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Vrhovni sud je istakao da je zaštita tog prava regulisana odredbama člana 60.-62. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, kojima je predviđena mogućnost brisanja neispravnog upisa. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da budući da se zahtjev za brisanje prava tužioca u konkretnom slučaju zasniva na osporavanju upisa u zemljišnu knjigu izvršenom u sudskom postupku koji je proveden u skladu sa tim zakonom, apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje takvog zahtjeva, što nije od uticaja na njegovo pravo da svoja eventualna prava u pogledu spornih nekretnina ostvaruje u drugim postupcima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravinla i odluka kojom je odbijen protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, budući da se radi o pravno valjanom ugovoru o zakupu, koji je zaključen u propisanoj formi i izvršavan od strane ugovarača, izuzev u dijelu plaćanja zakupnine. Vrhovni sud je naveo da odluka prednika tužioca iz 2001. godine, kojom je nakon zaključenja predmetnog ugovora o zakupu regulisan način dodjele i korištenja poslovnih prostora na području te opštine, ne može imati dejstvo izjave o raskidu predmetnog ugovora, niti uopšte može uticati na prestanak tog ugovora, iz razloga što se radi o jednostranoj izjavi volje jednog ugovarača, koji predmetni ugovor nije otkazao u skladu sa zakonom. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je odluka o odbijanju zahtjeva apelanta za utvrđenje da je predmetni ugovor o zakupu tom odlukom stavljen van snage, zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 26. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kojom je regulisan prestanak ugovora o zakupu poslovnih prostorija na neodređeno vrijeme.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da ugovor o zakupu nije pravno valjan i da sud nije ispravno cijenio dokaze izvedene na te okolnosti. Apelant takođe osporava odluku suda o protivtužbenom zahtjevu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je u predmetnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud vrlo detaljno obrazložio svoje odlučenje vezano za sve pojedinačne zahtjeve iz tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, a pri tome je dao i ocjenu odluka nižestepenih sudova, ističući i argumentujući zbog čega prihvata ili ne prihvata svaku pojedinačnu odluku tih sudova. Zbog svega iznesenog Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u odluci Vrhovnog suda, naprotiv, smatra da je jasna i dovoljno obrazložena. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-255/19 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio